REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1437/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Stečajne mase iza TLM Aluminium d.d. u stečaju, Zagreb, Brazilska ulica 3, OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije: TLM Aluminium d.d. u stečaju, Šibenik, Narodnog preporoda 12, OIB 82733440679), koju zastupa stečajna upraviteljica Ana Ikić iz Zagreba, Brazilska ulica 3, radi poništenja odluke, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-377/2018-2 od 15. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-165/2016 od 25. siječnja 2018., u sjednici održanoj 3. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju dana 6. lipnja 2015. nedopušten, te da tužitelju radni odnos nije prestao s danom 6. lipnja 2015.

2. Nalaže se tuženiku TLM Aluminium d.d. u stečaju, Šibenik, Narodnog preporoda 12, OIB: 82733440679 da tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati u radni odnos s danom 6. lipnja 2015. i to na poslove radnog mjesta Direktora prodaje.

3. Nalaže se tuženiku TLM Aluminium d.d. u stečaju, Šibenik, Narodnog preporoda 12, OIB: 82733440679 da tužitelju ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati naknadu plaće do donošenja prvostupanjske presude u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.750,00 kn, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan te je obijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

3. Tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude i to sadržajno u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), podredno čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP, s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju tužitelja i preinači nižestupanjske presude, podredno iste ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je nedopuštena.

6. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn/26.544,56 eura, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

7. Ovaj sud je u odluci Rev-883/2022-2 od 28. veljače 2024., Rev-294/18-2 od 3. studenog 2021. i dr. izrazio pravno shvaćanje da primjena odredbi Zakona o radu ili općih odredbi obveznog prava ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi „menadžerski“ ili je riječ o ugovoru o radu ili se radi o tzv. mješovitom ugovoru, koji sadrži elemente oba navedena ugovora. O tome se donosi odluka vodeći računa o svim sastojcima - elementima konkretnog ugovora. Menadžerski ugovor najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na poslove člana uprave, obveze, ovlaštenja i odgovornost uprave, način komunikacije i izvršenje ciljeva poslovne politike, plaću i dr.).

8. Prema shvaćanju ovog revizijskog suda sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zauzeli pravno shvaćanje da ugovor kojeg su stranke sklopile 1. lipnja 2015. po svom sadržaju predstavlja menadžerski ugovor.

9. Dakle, spor u ovoj pravnoj stvari, kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim se zahtjeva poništenje tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu menadžerskog ugovora, nije spor o prestanku radnog odnosa iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Stoga u ovom predmetu nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za podnošenje revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

11. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

12. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

13. Tužitelj u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje sljedeća pitanja:

„1. Čini li drugostupanjski sud, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada potvrđuje prvostupanjsku presudu bez da je uopće odgovorio na žalbeni prigovor tužitelja da tuženika nije imao osnove otkazati predmetni Ugovor o djelu iz razloga nedokazane povrede ugovornog odnosa, imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije bi isticao prigovor neispunjenja ugovora, a niti da su se promijenile okolnosti u smislu čl. 369. ZOO-a pa da bi se ostvarili uvjeti za raskid Ugovora o djelu jednostranom izjavom te da tuženik nije tužitelja upozorio na to da se on kao izvođač ugovora o djelu ne drži uvjeta ugovora u smislu čl. 598. ZOO-a i odredio mu primjereni rok da korigira svoje ponašanje, što je zakonska pretpostavka za valjanost raskida ugovora o djelu zbog odstupanja od ugovorenih uvjeta?

2. Čini li drugostupanjski sud, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku kada potvrđuje prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da je prvostupanjski sud u postupku izvedene dokaze ocijenio pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP, a u situaciji kada prvostupanjski sud neke dokaze nije uopće ocijenio (konkretno iskaze svjedoka koji su samo prepisani iz zapisnika) i kada ih nije međusobno usporedio te nije jasno koje je odlučne činjenice uopće utvrdio izvođenjem kojeg dokaza?

3. Čini li drugostupanjski sud, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, kada potvrđuje prvostupanjsko obrazloženje u pogledu utvrđene prave volje tužitelja (da je htio sklopiti menadžerski ugovor) a bez da je u postupku saslušan tužitelj, koji dokaz svog saslušanja je tužitelj bio predložio još na pripremnom ročištu?

4. Zauzima li drugostupanjski sud pogrešno meterijalnopravno shvaćanje, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, kada u situaciji neutvrđenih činjenica u vezi konkretnog načina povrede obveza iz predmetnog Ugovora o djelu (u prvostupanjskoj presudu ne postoji utvrđenje kojem je to točno tržišnom konkurentu tužitelj neovlašteno dao podatke o cijenama završnih proizvoda i nabavke sirovina i koja je konkretno šteta uslijed toga nastala) drugostupanjski sud obrazlaže da je tuženik postupao zakonito kada je raskinuo predmetni Ugovor, uslijed čega je tužiteljev zahtjev ocijenio kao neosnovan? 5. Postoje li zakonske pretpostavke, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, za ocjenu da je tužitelj prekršio odredbe predmetnog Ugovora o djelu (konkretno čl. 9. st. 2. Ugovora) pa da bi tuženik stekao pravo na raskid istog Ugovora o djelu, na temelju jednog jedinog činjeničnog utvrđenja da u Odluci o otkazu predmetnog Ugovora o djelu stoji da se predmetni Ugovor otkazuje iz razloga kršenja odredbe Ugovora (čl. 9. st. 2. Ugovora)? 6. Postoje li zakonske pretpostavke, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, za ocjenu da je tuženik stekao pravo na raskid predmetnog Ugovora o djelu, ako prethodno nije tužitelja upozorio na odstupanje od ugovorenih uvjeta i ostavio mu rok u smislu čl. 598. Zakona o obveznim odnosima da korigira svoj rad i uskladi ga sa uvjetima predmetnog Ugovora i je li to prethodno upozorenje uz ostavljanje roka uvjet koji se ne može zaobići (conditio sine que non) ukoliko naručitelj želi raskinuti ugovor o djelu, kao što je to (analogno) slučaj kod otklanjanja nedostataka na djelu?

7. Postoje li zakonske pretpostavke, u ovoj konkretnoj situaciji, kao i u svim pravno i činjenično usporedivim situacijama, za ocjenu da je neosnovan zahtjev za isplatu naknade za izvedeno djelo umanjenu po pravilima čl. 629. ZOO (koje su stranke u ovoj konkretnoj situaciji nazvale „plaća“, a koju isplatu tužitelj traži u toč. 3. svog tužbenog zahtjeva) po osnovi prava tuženika na svakodobni raskid predmetnog Ugovora o djelu u smislu čl. 619. ZOO, a u situaciji kada nema u nižestupanjskim presudama jasnog utvrđenja da bi tužitelj kao izvođač prekršio obvezu urednog obavljanja posla, a niti utvrđenja koja bi to i kakva konkretno šteta od toga nastala tuženiku (dakle da do raskida nije došlo krivnjom tužitelja kao izvođača djela)?“.

14. Tužitelj kao razlog važnosti za pitanje pod 1. ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4034/2016 od 13. ožujka 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1011/79 od 20. studenog 1979., za pitanje pod 2. ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-327/10-3 od 15. prosinca 2010., Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., Rev-1011/79 od 20. studenog 1979. i II Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., za pitanje pod 3. ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-333/03 i Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006., za pitanje pod 4. ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-327/10-3 od 15. prosinca 2010., za pitanje pod 5. ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-327/10-3 od 15. prosinca 2010., Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., Rev-1011/79 od 20. studenog 1979. i II Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., za pitanje pod 6. ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2866/14-2 od 6. lipnja 2018., za pitanje pod 7. ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-327/10-3 od 15. prosinca 2010., Revt-285/15-3 od 19. travnja 2016. i Rev- 2866/14-2 od 6. lipnja 2018. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenim odlukama.

15. Predmet spora je poništenja Odluke o izvanrednom otkazu menadžerskog ugovora.

16. U obrazloženju drugostupanjske presude navedena su činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena pobijana presuda:

- da su tužitelj i tuženik 1. lipnja 2015. sklopili menadžerski ugovor za obavljanje poslova radnog mjesta direktora prodaje na neodređeno vrijeme za mjesečnu bruto plaću u iznosu od 26.000,00 kn bez prava na dodatke na plaću;

- da je tim ugovorom ugovoreno da ugovor mogu otkazati i direktor i poslodavac uz otkazne rokove (članak 11.), te da poslodavac može jednostrano otkazati Ugovor u slučaju kršenja bilo koje odredbe tog ugovora ili nanošenja štete poslodavcu, da danom otkaza prestaju sve ovlasti direktora utvrđene Zakonom, Statutom, općim aktima poslodavca, tim ugovorom i Odlukom o otkazu ugovora (članak 12.);

- da je tuženik zastupan po zamjeniku predsjednika uprave 6. srpnja 2015. donio Odluku o izvanrednom otkazu navedenog menadžerskog ugovora od 1. lipnja 2015., s time da je na pobijanoj odluci o otkazu omaškom naznačen datum 6. lipnja 2015.;

- da je tužitelj protiv navedene odluke podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava u kojem se poziva da nisu navedeni razlozi za otkaz, a o kojem zahtjevu tuženik nije odlučivao;

- da je iz sadržaja predmetne odluke o otkazu razvidno da tužitelju nije priznato pravo na otkazni rok i pravo na otpremninu koja je ugovorena člankom 13., te da su istom danom otkaza prestale sve ovlasti direktora;

- da iz obrazloženja pobijane odluke o otkazu proizlazi da se isti otkazuje iz razloga kršenja članka 9. stavak 2. menadžerskog ugovora, a sukladno kojem je tužitelj za vrijeme svog rada bio dužan čuvati poslovne i druge tajne koje je doznao u vezi s radom poslodavca, te ne smije izvijestiti treće osobe bez dopuštenja poslodavca o transakcijama, znanjima, znanstvenim, komercijalnim ili drugim podacima koje je saznao tijekom svog rada za poslodavca.

17. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da su stranke sklopile menadžerski ugovor, a ne ugovor o radu, za koji nisu relevantne odredbe Zakona o radu, da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu menadžerskog ugovora zakonito i u skladu s odredbama tog menadžerskog ugovora.

18. Postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer ono na što tužitelj u postavljenim pitanjima ukazuje da bi bilo sporno u konkretnom sporu (da nije utvrđena povreda predmetnog menadžerskog ugovora) nije odlučno za odluku u sporu jer je proturječno utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

19. Nadalje, valja reći da postavljena pitanja, uz to što su usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, suštinski se odnose na to je li drugostupanjski sud u pobijanoj odluci propustio cijeniti i obrazložiti neke činjenice odnosno žalbene razloge koje predlagatelj smatra odlučnima, a sud ne, ali i na način koji predlagatelj smatra pravilnim, te da je sud propustio provesti određeni dokaz, što je pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, pa u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

20. Tužitelj postavljenim pitanjima polazi od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da je tužitelj prekršio obvezu iz ugovora, niti da su utvrdili koja bi to i kakva konkretno šteta od toga nastala tuženiku. Međutim, iz razloga odluka nižestupanjskih sudova (kojima je ovaj sud u revizijskom stupnju postupka vezan) proizlazi da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj prekršio odredbu čl. 9. st. 2. predmetnog menadžerskog ugovora koju su stranke ugovorile u skladu čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje: ZOO), te je stoga tuženik u skladu s odredbom čl. 336. ZOO jednostrano otkazao predmetni menadžerski ugovor. Navedenom odredbom čl. 9. st. 2. tog ugovora za raskid se ne zahtjeva da tuženik uz kršenje odredbe ugovora mora dokazati i da mu je nastala šteta.

21. Dakle, pitanja koja su postavljena prema tek nekim specifičnim okolnostima utvrđenima u ovom sporu, uz pozivanje na različite odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koje nisu donesene u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama (budući da se u svakom navedenom konkretnom slučaju radi o činjeničnom sklopu različitih odlučnih okolnosti), ne mogu biti važna pitanja i za ujednačavanje sudske prakse.

22. Pri tome se upućuje i na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci broj: U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., u kojoj je naglašeno „kako nije prihvatljivo da se izvanrednim pravnim lijekom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštem brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“.

23. Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, odnosno odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa