Poslovni broj: Usž-1389/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Vjetroelektrana Rust d.o.o., Fallerovo šetalište 22, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik Marko Mećar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Laktić & partneri d.o.o. Zagreb, Selska cesta 90a, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29 a, radi izdavanja potvrde o usklađenosti zahvata s prostornim planovima, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1652/2023-11 od 26. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1652/2023-11 od 26. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-008-01/23-02/3, URBROJ: 531- 06-2-3/6-23-2 od 17. svibnja 2023. te da sud naloži tuženiku da izda potvrdu kojom se utvrđuje da je zahvat u prostoru: "Izmjena tehničkog rješenja zahvata vjetroelektrane "Rust" na području Grada Sinja u Splitsko-dalmatinskoj županiji u skladu s prostornim planom Splitsko-dalmatinske županije". Rješenjem, istog suda, odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troška upravnog spora (točka I.) te je naloženo tužitelju na ime troškova upravnog spora isplatiti tuženiku iznos od 2.000,00 eura (točka II.).

1.1. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev koji je u ime tužitelja podnio OIKON d.o.o. - Institut za primijenjenu ekologiju, za izdavanje potvrde o usklađenosti zahvata s prostornim planovima za zahvat u prostoru: „Izgradnja vjetroelektrane Rust" na području Grada Sinja u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da su tuženik i prvostupanjski sud pogrešno zaključili da se konkretni predmet treba rješavati primjenom propisa o zaštiti okoliša, a ne primjenom propisa o prostornom uređenju, kao i da se zahtjev za izdavanje potvrde o usklađenosti zahvata s prostornim planovima izdaje primjenom članka 80. stavka 2. alineje 3. Zakona o zaštiti okoliša. Naglašava da mu je pogrešnom kvalifikacijom društvenog odnosa, kao odnosa koji se tiče zaštite okoliša i prirode, a ne kao odnosa koji se tiče sukladnosti zahvata u prostoru s prostornim planiranjem, uskraćena zaštita stečenih prava i legitimnih očekivanja. Iznosi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da Splitsko-dalmatinska županija nije uzela u obzir proglašenje Parka prirode Dinara prilikom donošenja novog Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije iz 11. mjeseca 2021. godine obzirom da je ista odlučila zadržati predmetni zahvat vjetroelektrane Rust (dalje: VE Rust) u prostoru, kao zahvat sukladan prostornom planu, neovisno o proglašenju Parka prirode Dinara, a sve iz razloga jer je neprekidno od 2007. do 11. mjeseca 2021. godine, kontinuirano smatrala da je predmetni zahvat sukladan prostornom planu. Smatra da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da se ni Zakon o Dinari, ni izmjene Prostornog plana nisu donosile u „pravnom vakuumu“, već da su i Splitsko-dalmatinska županija i ostali sudionici bili detaljno upoznati s okolnošću da se namjerava donijeti Zakon o Dinari te da su iskazali namjeru zadržati VE Rust u prostoru kao zahvat sukladan prostornom planu kako prije, tako i nakon donošenja Zakona o Dinari.

2.1. Nadalje, pojašnjava da namjera Splitsko-dalmatinske županije da zadrži predmetni zahvat u prostoru proizlazi iz okolnosti što su se u postupku javne rasprave vezano za III. Izmjene i dopune Prostornog plana iz ožujka 2020. godine izostavile određene vjetroelektrane upravo zbog proglašenja Parka prirode Dinara, osim onih koje su već u postupku realizacije. Iako je Zakon o Dinari stupio na snagu 20. veljače 2021. Skupština Splitsko-dalmatinske županije je skoro devet mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o Dinari, uz suglasnost tuženika, na konačni prijedlog Prostornog plana donijela u 11. mjesecu 2021. Odluku o donošenju III. Izmjena i dopuna Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije broj: 154/21 (dalje: PPŽ). Naglašava da je navedeni PPŽ usklađen s proglašenjem Parka prirode Dinara obzirom da se isti na nekoliko mjesta referira na proglašeni Park prirode Dinara kao zaštićeni dio prirode sukladno Zakonu o Dinari te je, istim, u više odredbi ponovno i izrijekom odobrena gradnja VE Rust na predmetnoj lokaciji unutar granica Parka prirode Dinara. Ukazuje na to da su, istovremeno, navedenim PPŽ-om uklonjeni drugi zahvati u prostoru kao npr. VE Vrdovo i VE Kamešnica, pri čemu ne samo da u je kartografskom prikazu PPŽ- a predviđen zahvat u prostoru VE Rust, već je i konstatirano da je za taj zahvat provedena studija utjecaja na okoliš, a čime je projekt prepoznat kao projekt u fazi provedbe. Opetovano naglašava da je namjera Splitsko-dalmatinske županije bila da se unatoč generalnoj zabrani gradnje pojedinih objekata u parkovima prirode iz članka 164. st. 2. točke 2. PPŽ, ipak omogući izgradnja VE Rust, jer se ne radi o novoj vjetroelektrani već o postojećoj u smislu ishođenih dozvola. Tvrdi da je prilikom tumačenja Zakona o Dinari potrebno uzeti u obzir i Stručnu podlogu za zaštitu Parka prirode Dinara obzirom da je u istoj navedeno kako je sa stajališta važnosti očuvanja temeljnih vrijednosti Parka neprimjereno otvaranje novih polja vjetroelektrana, solarnih elektrana kao i kamenoloma.

2.2. Navodi da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog provođenja stručnog vještačenja te da je samo paušalno ustvrdio da Splitsko-dalmatinska županija nije iskazala namjeru zadržati projekt VE Rust u prostoru, što predstavlja, osim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povredu pravila postupka. Smatra da u konkretnom predmetu, iako je predmetni zahvat VE Rust predviđen na području Parka prirode Dinara u PPŽ-u u nekoliko različitih odredbi te iako je riječ o posebnim odredbama (lex specialis) koje se odnose upravo na predmetni zahvat VE Rust, prvostupanjski sud prednost dao primjeni općenite odredbe (članak 164. stavak 2. točka 2. PPŽ) koja zabranjuje gradnju na području Parka prirode Dinara. Obzirom da je gradnja VE Rust predviđena na nekoliko mjesta u PPŽ i to neprekidno od 2007. godine, znači da se ne radi o omašci, ali da tu okolnost sud nije problematizirao. Tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario da je PPŽ uzeo u obzir potrebu donošenja plana područja posebnih obilježja obzirom da je u članku 246. predvidio izradu Prostornog plana Parka prirode Dinara te da u poglavlju 1.12.6, članku 272. stavku 1., isti PPŽ, predvidio mjere za ublažavanje negativnih utjecaja planiranih aktivnosti na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže, a unatoč tome je zadržao zahvat u prostoru VE Rust kao zatečeni i započeti zahvat u okoliš.

2.3. Nadalje, tvrdi da iz odredbe članka 148. Zakona o prostornom uređenju proizlazi volja zakonodavca da investitor ima pravo da se na izmjene i/ili dopune lokacijske dozvole primjenjuje onaj prostorni plan koji je bio primjenjiv na izdavanje lokacijske dozvole, a što je u konkretnom predmetu PPŽ iz 2013. godine. Pogrešnim smatra zaključak suda da time što se odredba članka 80. stavka 2. alineja 3. nalazi u Zakonu o zaštiti okoliša, odnosno propisu koji se bavi pitanjima zaštite okoliša i prirode, da se onda i na konkretan predmet primjenjuju odredbe tih, a ne prostorno planskih propisa. Tvrdi da sama okolnost što je način podnošenja i sadržaj zahtjeva kojim se traži pokretanje postupka za procjenu utjecaja zahvata na okoliš reguliran člankom 80. Zakona o zaštiti okoliša nikako ne može diskvalificirati primjenu članka 148. Zakona o prostornom uređenju, a slijedom čega se, niti „važeća“ prostorno planska dokumentacija iz članka 80. stavka 2. točke 3. Zakona o zaštiti okoliša ne može tumačiti kao primjena propisa koji su „na snazi u vrijeme donošenja rješenja“. Pogrešnim smatra i zaključak suda o tome da je za rješavanje ovog predmeta tj. pitanje da li je na izdavanje potvrde o usklađenosti zahvata s prostornim planovima za zahvat u prostoru VE Rust primjenjiv članak 16. stavak 3. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš obzirom da Uredba nije prostorno planski propis već propis koji regulira način izrade studije utjecaja na okoliš i donošenje mišljenja povjerenstva o prihvatljivosti procjene utjecaja zahvata na okoliš. Međutim neovisno o pitanju koji je PPŽ primjenjiv, zaključuje da je zahvat VE Rust u skladu s oba PPŽ, odnosno „starim“ PPŽ iz 2013. godine i PPŽ iz 11. mj. 2021. godine.

2.4. Bitnu povredu pravila postupaka vidi u tome što sud nije adekvatno obrazložio stav zauzet u presudi niti je naveo činjenice i dokaze koje su stranke iznijele tijekom postupka, a niti je izveo dokaz na okolnost tumačenja kartografskog dijela PPŽ-a, kao i da nije obrazložio zašto je dao prednost primjeni generalne odredbe članka 164. stavka 2. točke 2. PPŽ-a u odnosu na posebne odredbe (članak 163. stavak 2. PPŽ i kartografskog dijela). Smatra da je vještačenje bilo potrebno provesti kako bi se utvrdilo da je PPŽ ciljano izmijenjen nakon proglašenja Praka prirode Dinara na način da se zadrži VE Rust kao zahvat u prostoru koji je sukladan PPŽ-u, dok su ostali zahvati izbačeni. Također smatra da je bilo nužno provesti vještačenje jer je riječ o specijalističkom znanju tumačenja karti koje čine sastavni dio PPŽ, a kojim potrebnim adekvatnim znanjima sud ne raspolaže. Tvrdi da potreba stručne analize PPŽ proizlazi i iz obrazloženja presude jer sud nije obrazložio koje bi to činjenice bile relevantne za konkretni predmet, a što je razumljivo jer sud nema specijalistička znanja. Ističe da je prvostupanjski sud prisutnost odredbe članka 164. u PPŽ-u koji je bio na snazi u vrijeme donošenja lokacijske dozvole za VE Rust te činjenicu da je ista odredba ostala na snazi sve do PPŽ iz 11. mjeseca 2021., pojasnio da isti "nesumnjivo" predstavlja "planerski standard zabrane gradnje određenih građevina", a pri čemu nije obrazložio zašto u odnosu na članak 161. stavak 2. i 163. stavak 2. prevladava generalna odredba koja općenito zabranjuje gradnju pojedinih objekata.

2.5. Ukazuje na to da neosnovano prvostupanjski sud u presudi tvrdi da tužitelj nije zaštićen načelom stečenih prava i legitimnih očekivanja navodeći da se u konkretnom slučaju radi o novom projektu VE Rust s drugačijim tehničko-funkcionalnim rješenjem. Pojašnjava da se taj projekt razvija već godinama te da je za isti ishodio niz pravomoćnih upravnih akata, a iz kojeg razloga ga se ne može smatrati novim projektom. Pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 1723/2014 od 21. rujna 2017. tvrdi da princip legitimnih očekivanja i stečenih prava štiti stranke i u novim postupcima koje stranka vodi. Tvrdi da to pitanje treba gledati meritorno, a ne formalistički i da, u tom smislu, treba sagledati kakvo je to drukčije tehničko-funkcionalno rješenje koje se predlaže, odnosno da li je izmijenjeno rješenje VE Rust takvo da više ili manje zadire u prostor u odnosu na inicijalni zahvat. Mišljenja je da odredbe "novog" PPŽ kojima je odobrena gradnja VE Rust predstavljaju izravnu pravnu osnovu za argument tužitelja da je zadržao stečena prava i da je mogao imati legitimna očekivanja da je njegov projekt VE Rust sukladan PPŽ-u.

2.6. Opetovano naglašava da je prvostupanjski sud krenuo od pogrešnih premisa da se na ovaj predmet primjenjuju propisi o zaštiti okoliša i prirode, a ne propisi o prostornom uređenju, kao i da se u ovom zahvatu ocjenjuje usklađenost izmijenjenog zahvata VE Rust s PPŽ-om u novom i zasebnom postupku izdavanja potvrde u skladu s važećim propisima zaštite okoliša, odnosno da se radi o novom zahtjevu koji treba ocjenjivati prema propisima koji su na snazi u trenutku donošenja odluke. Tvrdi da je slijedom tih pogrešnih premisa sud došao i do pogrešnog zaključka o osnovanosti tužiteljevog pozivanja na stečena i legitimna očekivanja. Prvostupanjski sud ne razlikuje institut „novog zahtjeva“ o kojem se radi kada je riječ o prostorno planskim propisima, gdje bi novi zahtjev bio zahtjev za izdavanjem potvrde o sukladnosti zahvata u prostoru s prostornim planovima, od drugog instituta „novog zahtjeva“ o kojem se radi kada se o zahtjevu treba rješavati primjenom propisa o zaštiti okoliša i prirode i s tim u vezi sukladnosti takvog zahtjeva s propisima o zaštiti okoliša.

2.7. Ističe da je zahvat u prostoru izgradnjom VE Rust planiran u kontinuitetu u svakom PPŽ počevši od 2007. do 2021. godine, a da je Zakonom o proglašenju Parka prirode Dinara navedeno „neprimjereno otvaranje novih polja vjetroelektrana, solarnih elektrana, kao i kamenoloma“, a koji izraz se ne odnosi na VE Rust, već samo na neprimjerenost planiranja dodatnih, do sada, ne planiranih vjetroelektrana, solarnih elektrana, kao i kamenoloma. Slijedom navedenog predlaže usvojiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu te otkloniti nedostatke na način da se poništi rješenje tuženika od 17. svibnja 2023. i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak te da se naloži tuženiku izdati potvrdu kojom se utvrđuje da je zahvat u prostoru: „Izmjena tehničkog rješenja zahvata VE Rust“ na području Grada Sinja u Splitsko-dalmatinskoj županiji u skladu s Prostornim planom Splitsko-dalmatinske županije, a podredno poništiti rješenje tuženika i vratiti predmet na ponovni postupak.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu navodi da i sam tužitelj u podnesku od 18. prosinca 2023. navodi da „ne osporava“ činjenicu da izmijenjeni tehnički zahvat VE Rust nije zaštićen načelom stečenih prava ili legitimnih očekivanja po pitanju usklađenosti zahvata s pravilima zaštite okoliša. Navodi da je nesporno da zahtjev za procjenu utjecaja zahvata na okoliš mora sadržavati podatke o usklađenosti zahvata s važećom prostorno planskom dokumentacijom što se dokazuje odgovarajućom potvrdom tijela kao i da se Zakonom o prostornom uređenju rješenje o izmjeni/dopuni lokacijske dozvole donosi u skladu s prostornim planom temeljem kojeg je lokacijska dozvola izdana ili u skladu s prostornim planom koji je na snazi u vrijeme donošenja ako to traži podnositelj odnosno investitor. Međutim da je pravno i logično da se prilikom izdavanja potvrde o utjecaju na okoliš primjenjuje plan važeći u trenutku izdavanja potvrde jer bi svako drugo tumačenje imalo za posljedicu neusklađenost, uvažavajući pritom eventualne izmjene prostornog plana ili uopće namjene prostora koje su se u međuvremenu dogodile. Tvrdi da je sud dao valjano obrazloženje razloga radi kojih je odbio tužbeni zahtjev te da je, osim toga, analizirao navode koji su od odlučnog značaja, a ne svaki navod, naročito kod iscrpnih tužbi i podnesaka. U odnosu na tužiteljevo analiziranje prostorno planske dokumentacije od 2007. do 2021. godine tvrdi da osim što isti ponavlja već istaknute povrede u primjeni pojedinih odredbi prostornog plana (članak 164. naspram članka 163. i članka 161.) neosnovano zaključuje kako se izraz „nova polja“ ne bi odnosio na njegov zahvat već na samo neplanirane, iako je samo po sebi jasno da neplanirani zahvati baš nikako ne bi bili dopušteni. Obzirom da prvostupanjska presuda nije obuhvaćena povredama koje tužitelj ističe, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da upravni postupak koje prethodio ovom sporu pokrenut 2. ožujka 2023. na temelju zahtjeva, podnesenog, u ime tužitelja, od strane trgovačkog društva OIKON d.o.o. - Institut za primijenjenu ekologiju radi izdavanje potvrde o usklađenosti zahvata s prostornim planovima za „Izgradnju vjetroelektrane Rust“ na području Grada Sinja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na temelju odredbe članka 80. stavka 2. točke 3. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine", broj 80/13., 153/13., 78/15., 12/18. i 118/18.), a u svrhu provođenja postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš. Uz navedeni zahtjev je priložen Elaborat o usklađenosti zahvata s prostornim planovima - Izmjena tehničkog rješenja zahvata vjetroelektrane Rust, ugovor broj: 1443-21, iz veljače 2023. godine, izrađen po tvrtki: OIKON d.o.o. - Institut za primijenjenu ekologiju.

7. Iz predmetnog elaborata proizlazi da se navedeni zahvat u prostoru nalazi u području primjene Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije („Službeni glasnik Splitsko-dalmatinske županije", broj 1/03., 8/04. -stavljanje izvan snage odredbe, 5/05. - usklađenje s Uredbom o ZOP-u, 5/06.-ispravak usklađenja s Uredbom o ZOP-u, 13/07., 9/13., 147/15.-rješenja o ispravcima grešaka, 154/21. i 170/21. -pročišćeni tekst

- dalje: PPŽ), a kojim je predviđena neposredna provedba za predmetni zahvat u prostoru na temelju članka 250. stavka 2. na kartografskom prikazu navedenog PPŽ- a, 2.2. - Energetski sustavi, lokacija predmetnog zahvata u prostoru određena je kao potencijalna lokacija za vjetroelektrane, a u tekstualnim odredbama za provedbu PPŽ- a predmetna VE Rust planirana je kao jedna od 31 zone za vjetroelektrane planskog naziva Bili Brig, Vaganj-Rust. Prema kartografskom prikazu 3.1 - Područja posebnih uvjeta korištenja - Prirodna i graditeljska baština i tekstualne odredbe za provedbu PPŽ-a, proizlazi da se predmetni zahvat u prostoru nalazi unutar zaštićenog područja Parka prirode Dinara.

7.1. Park prirode Dinara proglašen je donošenjem Zakona o proglašenju Parka prirode „Dinara“ („Narodne novine“ broj: 14/21.) koji je stupio na snagu 19. veljače 2021. Za područje navedenog Parka prirode nije donesen prostorni plan posebnih obilježja, dok stručna podloga za zaštitu – Park prirode Dinara, KLASA: 612-07/19- 16/157, URBROJ: 517- 20-2, izrađena po Zavodu za zaštitu okoliša i prirode u travnju 2020., u smjernicama za zaštitu i upravljanje (poglavlje 1.4. Smjernice za upravljanje) navodi da je sa stajališta važnosti očuvanja temeljnih vrijednosti Parka, posebice krajobrazne raznolikosti i bioraznolikosti, neprimjereno otvaranje novih polja vjetroelektrana, solarnih elektrana kao i kamenoloma.

7.2. Osim navedenog, iz podataka spisa predmeta vidljivo je da je postupak strateške procjene utjecaja na okoliš Plana (dalje: SPUO) proveden za vrijeme III. Izmjene i dopune Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije, o čemu je doneseno Izvješće KLASA: 350-01/16-01/0024, URBROJ: 2181/1-11-00/01-21-0522, od 15. studenog 2021., a iz kojeg proizlazi da je u okviru SPUO, nije razmatrana činjenica proglašenja Parka prirode Dinara.

8. Odredbom 164. stavka 1. PPŽ-a propisano je da se objekti vjetroelektrana grade izvan granica građevinskog područja, da se površine za izgradnju vjetroelektrana određuju unutar utvrđenih makrolokacija u grafičkom dijelu PPŽ-a te da se stručnim podlogama temeljem kojih se utvrđuje lokacijska dozvola rješavaju i uvjeti i kriteriji za izgradnju transformatorske stanice i rasklopnih postrojenja, prijenosnih sustava i prometnog rješenja, a stavkom 2., istoga članka, propisani su uvjeti i kriteriji za određivanje površina za izgradnju vjetroelektrana, između ostaloga, da se ovi objekti ne mogu graditi na područjima zaštićenih dijelova prirode.

8.1. Odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine", broj: 80/13., 15/18., 14/19. i 127/19.) zaštićeni dijelovi prirode su, između ostalih, park prirode.

9. Uzimajući u obzir okolnosti donošenja III. Izmjena i dopuna Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije i prethodno provedenih postupaka vezano za VE Rust tuženik je ovdje osporenim rješenjem, a čiju zakonitost je potvrdio i prvostupanjski sud, odbio zahtjev tužitelja radi izdavanje potvrde o usklađenosti predmetnog zahvata s prostornim planom, uz obrazloženje da je u tumačenju tekstualnih odredbi PPŽ-a ocjenjeno važnije ograničenje iz odredbe članka 164. stavka 2. PPŽ, od toga da je VE Rust planirana kao jedna od 31 makrolokacije za vjetroelektrane. Navedeno stajalište tuženik je dodatno potkrijepio pozivanjem na službenu obavijest Europske komisije, 2020/2204, C(2020) 2500 final, od 14. svibnja 2020. u kojoj je ukazano na nedostatke u postupcima procjene utjecaja na okoliš i ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, između ostalih i predmetnog projekta VE Rust, vezano na provedbu članka 6. stavka 3. i članka 7. Direktive 92/43/EEZ o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore. Osim navedenog, tuženik se, također, pozvao i na Obrazloženo mišljenje Europske komisije, INFR(2020)2204, C(2023)64 final, upućeno Hrvatskoj zbog neispunjavanja- obveza iz članka 6. stavka 3. i članka 7. Direktive- 92/43/EEZ o očuvanju prirodnih staništa i divlje flore i faune, u kojem je navedeno da su prema Direktivi o staništima, izmjene projekta same po sebi projekt te ih treba procijeniti na temelju njihovih karakteristika, a da nositelj projekta ne može imati nikakva legitimna očekivanja koja proizlaze iz činjenice da su odobrene početna i drukčija verzija projekta te u slučaju u kojem su izmjene predložene i ocijenjene nakon promjene primjenjivog pravnog okvira.

10. Osporavajući prvostupanjsku presudu kao i rješenje tuženika, tužitelj, prije svega, smatra da je u provedenom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da je, po njegovu mišljenju, u konkretnom predmetu, trebalo sukladno odredbi članka 148. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj: 153/13., 65/17., 114/18., 39/19., i 67/23.) primijeniti odredbe onog prostornog plana u skladu s kojim je izdana lokacijska dozvola za VE Rust.

11. Međutim, kraj činjenice da je odredbom članka 80. stavka 2. točka 3. Zakona o zaštiti okoliša, a temeljem koje je odredbe predmetni zahtjev i podnesen, izričito propisano da zahtjev za procjenu utjecaja zahvata na okoliš obvezno sadrži podatke o usklađenosti zahvata s važećom prostorno-planskom dokumentacijom, što dokazuje odgovarajućom potvrdom, uvjerenjem i sl. tijela nadležnog prema zakonu kojim se uređuje prostorno uređenje, to i po ocjeni ovog Suda, nedvojbeno pri ocjeni usklađenosti predmetnog zahvata valja primijeniti važeći PPŽ, a koji je, u konkretnom postupku i primijenjen. Štoviše, pravilnost ovakvog utvrđenja, odnosno primjene važeće prostorno-planske dokumentacije u ovakvim postupcima proizlazi i iz odredbe članka 16. stavka 3. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine", broj 61/14. i 3/17.) prema kojoj odredbi mišljenje povjerenstva o prihvatljivosti zahvata u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš se ne može predlagati suprotno važećim dokumentima prostornog uređenja. Proizlazi dakle, da osim što se nesporno radi o primjeni odredbi iz područja zaštite okoliša, a ne iz područja prostornoga uređenja i gradnje, kako to pogrešno smatra tužitelj, to je i pravilno u konkretnom predmetu, primjenom važećeg PPŽ-a, primijenjeno materijalno pravo.

12. Također nije osnovan prigovor tužitelja dan u smjeru da je tuženik prednost dao općenitoj odredbi (članak 164. stavak 2. točka 2. PPŽ) koja zabranjuje gradnju na području Parka prirode Dinara, unatoč tome što je gradnja VE Rust predviđena na nekoliko mjesta u PPŽ i to neprekidno od 2007. godine.

12.1. Naime, iako je točno da, kako važeći PPŽ, tako i oni koji su prethodili trenutnim Izmjenama i dopunama iz 11. mjeseca 2021. gradnju VE Rust predviđaju na nekoliko mjesta, činjenica je da je u trenutku podnošenja predmetnog zahtjeva tužitelja, donošenjem Zakona o proglašenju Parka prirode „Dinara“, koji je stupio na snagu 19. veljače 2021., proglašen Park prirode Dinara. Stoga kraj činjenice da se zaštićena područja prirode prostornim planovima samo evidentiraju, a planiraju se putem neovisnih procedura na temelju propisa iz zaštite prirode, to proglašenje navedenog Parka prirode predstavlja bitnu činjenicu i okolnost u tumačenju načelne zabrane iz članka 164. stavka 2. PPŽ-a. Slijedom ovakvog utvrđenja, pravilno je obrazloženje prvostupanjskog suda da se, u tom slučaju, ne može govoriti o općenitoj odredbi, već o posebnoj zabrani koja, sagledavajući je u kontekstu cjelovitih članaka 163. i 164. PPŽ-a i uz činjenicu proglašenja Parka prirode Dinara, isključuje gradnju na područjima zaštićenih dijelova prirode i krajobraznih vrijednosti. Ovdje se napominje tužitelju da se odredba članka 164. stavak 2. podstavak 2. PPŽ-a koja zabranjuje gradnju vjetroelektrana u zaštićenim dijelovima prirode nije mijenjala, odnosno, identična odredba je postojala u prostornom planu koji je bio na snazi u trenutku izdavanja osnovne lokacijske dozvole za VE Rust, samo što je u međuvremenu na spornom području proglašen Park prirode Dinara, a koja okolnost, sukladno navedenoj odredbi članka 164. stavka 2. PPŽ-a sprječava udovoljavanje predmetnom zahtjevu tužitelja jer se zahvat poduzima na području parka prirode. Stoga je pravilno obrazloženje prvostupanjskog suda da iako je zahvat VE Rust bio u skladu s prostornim planom prije proglašenja Parka prirode Dinara te su u odnosu na njega uspješno ishođeni dosadašnji akti, nakon proglašenja Parka prirode Dinara, u novim postupcima izdavanja akata, za izmijenjeni zahvat VE Rust, isti se više ne može smatrati usklađenim s PPŽ-om.

13. Nadalje, u situaciji kada je sam tužitelj uz zahtjev dostavio Elaborat o usklađenosti zahvata s prostornim planovima – Izmjena tehničkog rješenja zahvata VE Rust, izrađenom po OIKON d.o.o., u kojem su detaljno opisane značajne izmjene projektnog rješenja u odnosu na projektno rješenje za koje je proveden postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš i ishođena lokacijska dozvola, to se ne može se govoriti o povredi stečenih prava. Naime, predmet postupka je ocjena usklađenosti izmijenjenog zahvata VE Rust s PPŽ-om u novom i zasebnom postupku izdavanja potvrde u skladu s važećim propisima iz područja zaštite okoliša. Stoga u situaciji kad je riječ o bitno izmijenjenom i u svojoj suštini drukčijem tehničko- funkcionalnom rješenju za koje je potrebno ishoditi nove akte, tu se ne može govoriti o pravnom kontinuitetu koji bi mogao biti osnov za zaštitu ili pozivanje na stečena prava. Samim time nema povrede načela pravne sigurnosti ni legitiminih očekivanja tužitelja, budući se prava iz prethodnih postupka ishođenja dozvola ne prenose na ovaj, već se o istom odlučuje zasebno u skladu s pozitivnim propisima. Osim navedenog, pravilno tuženik, u odgovoru na žalbu navodi da je i sam tužitelj u točki 64. podneska od 18. prosinca 2023. naveo da " […] tužitelj ne osporava činjenicu da izmijenjeni tehnički zahvat VE Rust nije zaštićen načelom stečenih prava i legitimnih očekivanja po pitanju usklađenosti zahvata s pravilima zaštite okoliša […]“, a iz čega proizlazi neosnovanost takvih žalbenih navoda.

14. Zaključno, a u odnosu na prigovor dan u smjeru neprovođenja predloženog dokaza (vještačenje kartografskog dijela PPŽ-a), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocijenivši suvišnim prijedlog tužitelja za provođenje predloženog vještačenja. Naime, po ocjeni ovoga Suda, tužitelj u suštini traži vještačenje u odnosu na tumačenje i primjenu propisa (PPŽ-a), a što ne može bit predmet vještačenja.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1.

ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić