Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-495/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-3663/2023-13 od 4. studenog 2024., i dopunskog rješenja o trošku poslovni broj P-3663/2023 od 22. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-3663/2023-13 od 4. studenog 2024. i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 42/05, kreditna partija: [broj], sklopljenog dana 4. travnja 2005. između sada pok. ĆČ kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje joj pripadaju kao sudionici u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO, a tekućim od 2. rujna 2025., pa do isplate u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Preinačava se dopunsko rješenje poslovni broj P-3663/2023 od 22. studenog 2024. i rješava:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak sastava žalbi na presudu i dopunsko rješenje iznosu od 437,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj Ugovora: [broj kredita], kreditna partija: [broj], sklopljenog dana 4 travnja 2005. između sada pok. ĆČ kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

Dopunskim rješenjem posl. br. P-3663/23 od 22. studenog 2024., naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznos od 500,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući iste u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalbe su osnovane.

4. U donošenju pobijane presude počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su u obrazloženju presude izostala utvrđenja odlučnih činjenica, no kako je iste bilo moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, to je pobijana presuda preinačena kao u izreci temeljem čl. 373. a toč.1. i 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koji je sklopljen između tužene i sada pokojnog ĆČ čime je pravilno određen identitet ugovora u subjektivnom smislu jer je ĆČ ugovorna strana i ta činjenica nije promijenjena njegovom naknadnom smrću, a tužiteljica je kao njegov pravni sljednik aktivno legitimirana u ovom sporu.

6. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u ovom sporu utemeljila na tvrdnjama da Sporna odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna je Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L. 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) Naime, sukladno čl. 3. Direktive: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

7. Prvostupanjski sud je na temelju uvida u predmetni Ugovor utvrdio da je točkom 2 tog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor a što je regulirano i točkom 5 Općih uvjeta poslovanja koji kaže: da je klijent dužan snositi troškove koje banci nastanu u pripremama za sklapanje Ugovora u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka plaćanjem te svote klijent se ne oslobađa odgovornosti za štetu počinjenu vođenjem pregovora bez namjere da sklopi Ugovor ili pričinjenu odustankom od te namjere bez osnovanog razloga te da klijent snosi sve troškove koje nastaju djelovanjem po njegovim nalazima ili razumno pretpostavljenim interesima kako one utvrđene u odluci o tarifi naknadu za usluge u poslovima koje obavlja banka tako i sve one koji su stvarno nastali u postupanju banke po nalogu klijenta. Ista obveza klijenta postoji i ako pojedina radnja bez krivnje banke nije imala uspjeha ili su troškovi stvarno nastali u interesu klijenta radi sprječavanja njemu predstojeće štete ( osobito troškovi međugradskih telefonskih razgovara i poštarine, troškovi javno bilježničkih pristojbi, troškovi pohrane, čuvanja i osiguranja pojedinih odredbi i slično ). Odlukom o Tarifi određena je naknada i gdje je određeno s obzirom na vrstu kredita visina naknade odnosno naknada troškova vezanih za ostvarivanje tog Kredita.

8. Pri tom prvostupanjski sud zaključuje da svoju tvrdnju da je ugovorena naknada ništetna jer je suprotna odredbi Zakona o zaštiti potrošača i direktivi, tužitelj nije dokazao i da je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje je zakonodavac u čl. 1 i čl. 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013) koji zakon je dao ovlaštenje Ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo Ministar financija 31 siječnja 2014.g. donio Pravilnik o naknada na potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/14) kojim je izrijekom u čl. 3 kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik i (tuženik u ovom slučaju) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno Tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade a ovisno o vrsti kredita, dok je čl. 3 Pravilnika o naknada na potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014) određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i sl. a koja obveza plaćanja naknade potrošača odnosno korisnika kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/ EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i izmjenama direktiva 2008/48 / EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 a što sve ovo pokazuje da je naknada za obradu kredita bila redovan trošak kreditiranja što sve dokazuje da je naknada za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja.

9. Nadalje smatra da prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 , 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, ta odredba je u skladu sa čl. 4 st. 2 direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene , ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe na drugoj strani sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza naknada za plaćanje za obradu kredita je ugovora jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je i visina naknade jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge te nema govora dali je predmetna odredba nepoštena. Ova obveza plaćanja naknade kredita ne samo što je jasno određena u općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi ista je dana osobnim bankarima kao uputa temeljem koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu, koliku i za koji kredit se odobrava a što je razvidno iz pregledanih Uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa.

10. Međutim ovaj sud cijeni da je takav zaključak prvostupanjskog suda pogrešan pri čemu je propušteno utvrditi činjenice i okolnosti na kojima je tužiteljica temeljila svoj tužbeni zahtjev odnosno da li sporna Ugovorna odredba predstavlja odredbu o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se ista može smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, kao i da predmet obveze tom odredbom nije određen jer nije određeno koje naknade i troškove je korisnik kredita dužan platiti.

11. Pravilnom primjeno odredaba 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora valjalo je zaključiti da su sporne odredbe ugovora ništetne jer tužena nije dokazala da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo a riječ je o standardnom obrascu ugovora kreditora, prednik tužiteljice stoga nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne obveze, niti odredba, neovisno o jezičnoj razumljivosti, sadrži jasne i razumljive kriterije ne temelju kojih bi on mogao predvidjeti financijske posljedice koje iz njih proizlaze, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. U ovom slučaju uvidom u citirani Ugovor bilo je moguće utvrditi da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo a pravilan je stav suda prvog stupnja da je na njoj teret dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

15. Polazeći od ovih činjenica, budući da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima i naknadama radi (tek je priložila Upute za odobravanje kredita građanima i Opće uvjete poslovanja kojima su propisane naknade za razne vrste kredita, na način da je određeno što predstavlja osnovicu za obračun naknade i propisan postotak kojim se utvrđuje visina naknade za pojedine vrste kredita) pravilan je zaključak da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Na navode tužene koja je u postupku tvrdila da je sporna odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prednik tužiteljice je iz same odredbe mogao imati saznanje samo o obvezi plaćanja naknade i eventualno iz Općih uvjeta poslovanja izvesti zaključak o njenoj visini, međutim nejasno je koje konkretne usluge i troškove ugovorna odredba ima u vidu.

17. Uz to, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi prednik tužiteljice prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i njegove zakonite interese i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu. Na temelju utvrđenih okolnosti ovoga slučaja može se zaključiti da banka o tim njegovim interesima nije vodila računa.

18. Nadalje, uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Budući da je u ovom slučaju riječ o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremila tužena, koji je potrošaču ponuđen na potpis bez mogućnosti pregovaranja, izvjesno je da bi mu u slučaju neprihvaćanja takve odredbe bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za ostvarenje kreditnih sredstava, tužena u svakom slučaju nije dokazala da je imao mogućnost pregovaranja i izbora.

19. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost.

20. Stoga je pobijana presuda preinačena temeljem cit. čl. 373 a toč.1 ZPP-a kao u izreci.

21. Preinačenje odluke o glavnoj stvari preinačen je i uspjeh stranaka u sporu radi čega je naloženo tuženoj da tužiteljici nadoknadi uzrokovani parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 400 bodova koji se odnose na sastav tužbe i pristup na 3 održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, što s pripadajućim PDV-om i troškom sudske pristojbe na tužbu i presudu čini iznos od 1.106,00 eura dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog postupka radi čega je preinačeno i dopunsko rješenje o trošku od temeljem čl. 380. toč.3. ZPP-a.

22. Budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom to je naloženo tuženiku da joj nadoknadi trošak sastava žalbe na presudu u visini od 125 bodova i trošak sastava žalbe protiv dopunskog rješenja u visini od 50 bodova a što s pripadajućim PDV-om i troškom sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 437,50 eura.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević