Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1294/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš kao predsjednice vijeća, Ksenije Grgić kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica dr.sc. Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2730/2022- 109 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2730/2022-109 od 23. prosinca 2024., u pobijanom dijelu toč. I., III. i V. izreke.

II. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2730/2022-109 od 23. prosinca 2024., u pobijanom dijelu toč. II. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 7.450,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate.

III. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačava ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. II. kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za daljnji iznos od 1.200,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate, te u dijelu toč. IV. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 559,61 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju VK daljnji iznos od 1.200,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 559,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 2025. do isplate, sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju VK trošak žalbe u iznosu od ukupno 57,81 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je djelomično kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 8.750,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate (toč. II. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 932,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (toč. IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (toč. V. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., III. i V. izreke žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu pobija u odbijajućem dijelu pod toč. II. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga i predlaže preinačenje presude u tom pobijanom dijelu na način da se njegov tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbe ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tuženice je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 10.750,55 EUR za koju tvrdi da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet i povrede prava dostojanstva zbog neodgovarajućih i nehumanih uvjeta za vrijeme izdržavanje kazne zatvora i pogoršanja zdravstvenog stanja tijekom boravka u zatvoru zbog nedostatka adekvatne zdravstvene skrbi.

6. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-41/11 od 26. svibnja 2011. zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojništva opisanog čl. 218. st. 1. i 2. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2. godine i 6 mjeseci, te mu je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja temeljem č. 75. KZ. Nadalje nije sporno niti da je tužitelj boravio u ... u razdoblju od 6.1.2011. do 4.2.2011. i ponovno od 29.6.2012. do 30.7.2012. (Centar za dijagnostiku), da je od 30.7.2012. do 30.10.2013. boravio u ..., te je od 30.10.2013. do 18.4.2014. boravio u kaznionici u [adresa]. U stadiju žalbenog postupka sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju žalitelji, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nema nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprave i digitalne transformacije, Uprava za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Zagrebu od 12.9.2024. proizlazi da se tužitelj tijekom izvršenja mjere istražnog zatvora i izdržavanja kazne zatvora u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, te na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu nalazio od 6.1.2011. do 4.2.2011. i od 29.6.2012. do 30.7.2012., time da je u istražnom zatvoru boravio od 5.-11.1.2011. na II. zatvoreničkom odjelu u sobi broj 24 s još 4-5 istražnih zatvorenika, da je u razdoblju od 11.1.2011. do 4.2.2011. boravio u VIII. zatvoreničkom odjelu u sobi br. 142 s 6 istražnih zatvorenika, a u razdoblju od 29.6.2012. do 30.7.2012. boravio je u [obrt] u sobama broj 75, 77 i 82 s još 5 do 7 zatvorenika, te da je u razdoblju od 30.7.2012. do 28.8.2012. boravio na VI. zatvoreničkom odjelu (odjel Zatvorske bolnice u Zagrebu) u sobama br. 99 i 100 sa 3-4 zatvorenika, time da su podaci o tome s koliko je zatvorenika tužitelj bio i od kada do kada uništeni zbog proteka vremena predviđenog za njihovo čuvanje;

- da su sobe 24, 75, 77, 82, 99, 100 i 142 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m2 i u njima se nalazi i sanitarni čvor – tzv. čučavac površine 1,57 m2;

- da iz dopisa Uprave za zatvorski sustav i probaciju ... od 11.10.2024. u kojoj je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u razdoblju od 30.10.2013. do 18.4.2014. proizlazi da je prvo boravio na Odjelu I – prijamna soba – krilo „B“, površine 25 m2 i 67,5 m2 i to od 30.10.2013. do 6.11.2013. sa 11 zatvorenika ukupno, od 6.11. do 10.11.2013. sa 10 zatvorenika ukupno, zatim da za razdoblje od 9.-10.11.2013. nedostaju podaci, da je od 11.11.2013. do 31.3.2014. boravio na Odjelu I – soba 4-krilo „B“, u sobama veličine 26,21 m2 i 70,67 m2, bez sanitarnog čvora, poluotvorenog tipa u kojemu su sobe bez rešetki i ne zaključavaju se tijekom dana i noći sa ukupno 6 do 7 zatvorenika, od 2.4.do 18.4 2014. sa ukupno 3-4 zatvorenika, te da za razdoblje od 27. i 28.12.2013. i 1.4.2014. nedostaju podaci, time da zatvorenici mogu bez ičijeg pitanja napustiti sobu i boraviti u ostalim dijelovima Kaznionice, sukladno dnevnom redu, te da je tužitelj tako i činio, jer je sve vrijeme, osim noću, provodio na svježem zraku ili u zajedničkim prostorijama Kaznionice, te se ne može smatrati da je bio ograničen prostorom ili volumenom sobe;

- da je dnevni raspored u kaznionici u [adresa] bio takav da je postojala mogućnost samo na dva sata šetnje, dok se ostalo vrijeme provodilo u sobama u kojima nije bio osiguran minimum sobnog prostora od 3 m2, te da je sanitarni čvor bio odvojen zidom visine 180 cm i da je soba u kojoj je tužitelj bio smješten ujedno služila i kao prostor za konzumiranje obroka, što ne predstavlja higijenski i zdravstveno adekvatan prostor za smještaj zatvorenika;

- da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu bio izmješten na Odjel zatvorenika s mjerom psihijatrijskog liječenja sukladno čl. 75. KZ u sklopu koje mjere je bio uključen u tretman liječnika psihijatra, terapijske skupine i terapijsku zajednicu, te da je izjavio da želi raditi i da je radio kao pomoćni radnik na odjelu na poslovima podjele hrane i sakupljanja posuđa, nošenja rublja, a od 31.3.2013. i na uređenju okoliša, te da je i nakon premještaja u Kaznionicu u Lipovici izrazio želju da želi biti raspoređen na rad i nastavi raditi;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka ortopeda-traumatologa dr. Mladena Frketića i njegovih dopuna te usmenih i pismenih očitovanja proizlazi da je tužitelj prije izdržavanja kazne zatvora više puta bio liječen (i operativno) zbog tegoba s oba koljena i da je tijekom boravka u zatvoru kod njega došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja u odnosu na stanje prije izdržavanja kazne za 50%, zbog nastanka degenerativnih promjena na oba koljena i lumbosakralnog sindroma ranije nije imao, a uslijed progresije nefizioloških oštećenjima kojima je bio podvrgnut za vrijeme boravka u kaznionicama, gdje je vršio keramičke i druge popravke;

- da priložena medicinska dokumentacija ne ukazuje na postojanje reumatskih bolesti, niti razvoja poremećaja kralježnice.

10. Slijedom utvrđenja da tužitelju tijekom boravka u istražnom zatvoru, II. zatvoreničkom odjelu u Zatvoru u Zagrebu, Zatvorskoj bolnici i Centru za dijagnostiku u Zagrebu u razdoblju od 2 mjeseca nije bio osiguran propisani standard zatvorske sobe predviđen čl. 74. st. 3. Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11 – dalje: ZIKZ), jer je boravio u prekapacitiranim i neodgovarajućim smještajnim uvjetima manjim od 3 m2 osobnog prostora u zatvorskim sobama u sklopu kojih se nalazio i sanitarni čvor koji nije u potpunosti odvojen od ostatka prostorije (tzv. čučavac), i u kojim sobama se ujedno posluživala i konzumirala hrana, te da je tijekom boravka u ... samo prvih desetak dana bio smješten u neodgovarajućim smještajnim uvjetima manjim od 3 m2 po osobi, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u tim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koji nadilazi onaj uobičajeni stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim situacijama neizbježan, jer je time tuženica postupila protivno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) i protivno čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), te je tužitelju zbog povrede prava osobnosti i dostojanstva u smislu čl. 19., u vezi čl. 1046. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) dosudio pravičnu novčanu naknadnu u iznosu od 2.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos po istoj osnovi u iznosu od 1.981,68 EUR odbio kao neosnovan. Ujedno je u cijelosti odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog pogoršanja zdravlja zbog nepružanja adekvatne zdravstvene skrbi u iznosu od 6.768,86 EUR sa zateznim kamatama, s obrazloženjem da tužitelj ovu štetu i odgovornost tuženice nije dokazao.

11. Tužitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio točnu površinu osobnog prostora koja mu je bila na raspolaganju za vrijeme boravka u zatvorskim ustanovama i da nije primijenio metodologiju za izračun raspoloživog osobnog prostora koju je Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu: ELJSP) uspostavio u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj zahtjeva 7334/13 od 20. listopada 2016., prema kojemu se sanitarni čvor unutar sobe ne smije uračunati u ukupnu površinu sobe. Navodi da tuženica nije dostavila cjelovite podatke o tome s koliko zatvorenika i u kojem razdoblju je tužitelj boravio, zbog čega treba uzeti najveći broj osoba koji se u dopisima Uprave Zatvora navode. Tvrdi da je njegov smještaj u odjelu Zatvorske bolnice u Zagrebu kada je imao na raspolaganju između 3-4 m2 osobnog prostora bi popraćen nizom drugih neadekvatnih uvjeta koji su protivni čl. 3. Konvencije i da je njegov smještaj u sobama s tzv. čučavcem zbog njegova zdravstvenog stanja bio posebno ponižavajući. Navodi da je zbog odbijanja pijenja terapije bio zadržan u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu znatno duže nego što je to bilo potrebno i da je za koje vrijeme radio poslove na odjelu i izvan njega (utovar i raznošenje namještaja, čišćenje kanalizacije, pranje vozila, košenje trave i uređivanje živice, obavljanje keramičarskih radova i dr.) zbog kojih je propuštao vizite i preglede koji su mu bili potrebni. Prigovara visini dosuđenog iznosa neimovinske štete u odnosu na uvjete u zatvoru kao preniskoj.

12. Na iznijete žalbene navode valja odgovoriti da je ELJSP u svojim odlukama, koje domaći sudovi moraju uvažavati, polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Ujedno je naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako u odluci Muršić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7334/13 od 20. listopada 2016.). Ako zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju ima manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno na raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

13. Ustavni sud Republike Hrvatske također je u nizu svojih odluka (tako i u odluci U- III-2386/15 od 26. veljače 2018.) imajući u vidu izražena stajališta ELJSP ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima izražena u odlukama U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. i U-IIIB- 890/2012 od 4. svibnja 2016. navodeći da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredbi Ustava i Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu onih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju ili bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su primjerice trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti ili omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecanja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja.“

14. Prema čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nitko se ne smije podvrgnuti mučenju, ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

15. Prema čl. 9. st. 1. ZIKZ kazna zatvora izvršava se na način na koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva, dok su čl. 74. istog Zakona propisani standardi za smještaj zatvorenika na način da je u st. 3. navedeno da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3.

16. Odredbom čl. 25. st. 1. Ustava propisano je da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

17. U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud nije utvrdio točnu površinu osobnog prostora koja mu je bila na raspolaganju za vrijeme izdržavanja kazne zatvora i s koliko osoba je boravio u sobi, valja navesti da je sud službenim putem zatražio od Ministarstva pravosuđa, Uprave i digitalne transformacije, Uprava za zatvorski sustav i probaciju ... i ... podatke o veličini soba i broju osoba s kojima se tužitelj nalazio u sobi, time da nisu bili dostavljeni cjelokupni podaci, jer su Evidencije smještaja zatvorenika na odjelima i u sobama za utuženo razdoblje izlučene i uništene sukladno Pravilniku o zaštiti i korištenju arhivskog i registraturnog gradiva Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa („Narodne novine“, broj 48/09).

18. Navedena manjkavost u evidenciji smještaja zatvorenika ne može ići na štetu tužitelja, zbog čega je u pravu tužitelj da u dostavljenim evidencijama u kojima je navedeno da je tužitelj primjerice bio s 3 do 5 osoba u sobi trebaju uzeti najveći navedeni broj osoba koje se navode u dostavljenim podacima. To znači da je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu i na odjelu Zatvorske bolnice imao na raspolaganju ukupno 34 dana između 3-4 m2 osobnog prostora, dok za preostalo vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu, istražnom zatvoru, Centru za dijagnostiku i Zatvorskoj bolnici bio smješten u neodgovarajućim uvjetima u kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju u sobama u sklopu kojih je i sanitarni čvor (tzv. čučavac) koji je odvojen samo zidom visine 180 cm, a da je 34 dana boravio u uvjetima u kojima je imao između 3-4 m2 osobnog prostora na raspolaganju. Cijeneći količinu vremena koje je tijekom dana provodio u sobi, kao i vrijeme koje je provodio izvan sobe u šetnji (dva sata), proizlazi da tako dugo vrijeme smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije bilo kompenzirao na drugi odgovarajući način, niti je tuženica u postupku dokazala oborivost povrede čl. 3. Konvencije koje uključuje kumulativno ispunjenje čimbenika da je smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora (3 m2) bilo kratkotrajno i povremeno, da je bilo popraćeno dovoljnom slobodom kretanja i da je podnositelj smješten u ustanovi koja je općenito primjerena ustanova za lišenje slobode. Iz podataka Uprave za zatvorski sustav i probaciju ..., gdje je tužitelj boravio od 30.10.2013. do otpusta 18.4.2014., je utvrđeno da je tužitelj samo prvih desetak dana, dok je bio smješten u Odjelu I, u prijemnoj sobi sa ukupno 10 i 11 zatvorenika bio ograničen prostorom, koje vrijeme je bilo privremeno i kratkotrajno, dok je sve ostalo vrijeme, obzirom da je riječ o kaznionici poluotvorenog tipa, bio smješten u prostoru manjem od 4 m2 po osobi (bez sanitarnog čvora), s prozorima bez rešetki, u kojemu je boravio samo noću za vrijeme spavanja, dok je sve ostalo vrijeme danju slobodno napuštao sobu i boravio u ostalim dijelovima kaznionice.

19. Odlučujući o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava dostojanstva uslijed neodgovarajućih i nehumanih uvjeta u zatvoru prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 19. i 1100. st. 1. i 2. ZOO, kada je tužitelju dosudio iznos od 2.000,00 EUR. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, zatim duljinu boravka tužitelja u prostorijama Zatvora u Zagrebu kroz koje vrijeme je bio izložen duševnim bolima i poteškoćama koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, jer mu nije u cijelosti bio osiguran smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, kao i činjenicu da je nakon premještaja u ... boravio u poluotvorenim uvjetima, gdje je, izuzev prvih desetak dana dok se nalazio na prijemnom Odjelu I, sve ostalo vrijeme tijekom dana imao pogodnost boravka izvan sobe i mogućnost slobodnog kretanja i boravka u ostalim zajedničkim dijelovima Kaznionice i na svježem zraku, koje pogodnosti je koristio i one su dijelom kompenzirale povredu tužiteljeva prava na zajamčenu prostornost, no svakako ne u cijelosti, to prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda primjerenu pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu koju je tužitelj pretrpio zbog povrede prava dostojanstva uslijed neodgovarajućih i nehumanih uvjeta u zatvoru predstavlja iznos od 3.200,00 EUR, a ne iznos od 2.000,00 EUR koji je dosudio prvostupanjski sud. Preostali zahtijevani iznos po ovom osnovu u iznosu od 781,68 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama pravilno je odbijen kao neosnovan.

20. Obzirom na prednja utvrđenja, nisu utemeljena suprotna žalbena izlaganja tuženice iznijeta u žalbi da tužitelju zbog uvjeta u zatvoru nije bilo povrijeđeno pravo osobnosti i da nema pravo na naknadu štete.

21. Zbog iznijetih razloga prvostupanjska presuda je u tom pobijanom dijelu toč. II. izreke djelomično preinačena temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, te je tužitelju dosuđen i daljnji iznos neimovinske štete zbog povrede dostojanstva u iznosu od 1.200,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2014. do isplate.

22. Zatezna kamata pravilno je dosuđena u okviru postavljenog zahtjeva od 5. lipnja 2014. do isplate sukladno odredbi čl. 1103. ZOO, jer je odštetni zahtjev tužitelj podnio tuženici 27. svibnja 2014.

23. Dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u iznosu od 6.768,87 EUR/51.000,00 kn pravilno je odbijen kao neosnovan. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da je bez opravdanih medicinskih razloga bio zadržan na odjelu Zatvorske bolnice u Zagrebu 15 mjeseci, gdje je radio na poslovima pomoćnog radnika (kao čistač odjela, raznosač hrane i namještaja, na utovaru i skladištenju hrane u zatvorskoj kuhinji, održavanju okoliša, izvođenju manjih građevinskih radova i slično) i da je zbog tih poslova često izostajao s vizita, te imao dvije povrede leđa, od kojih jednu prilikom čišćenja snijega lopatom, a drugu prilikom pada za vrijeme tuširanja 24.3.2013., koje su bile uzrok višestrukog bolovanja i koje nisu na adekvatan način bile sanirane.

24. Neutemeljene su tvrdnje tužitelja da je bez opravdanih medicinskih razloga bio zadržan u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu 15 mjeseci, jer je isti liječen na Odjelu forenzične psihijatrije Zatvora u Zagrebu zbog utvrđenih dijagnoza u sklopu sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja koja mu je izrečena kaznenom presudom tijekom izdržavanja kazne zatvora. Iz medicinske dokumentacije tužitelja proizlazi da je cijelo vrijeme bio uključen u program individualnog rada s psihijatrom i stručnim suradnikom za tretman, te u psihoterapijsku grupu ovisnika, terapijsku zajednicu i radno okupacionu zajednicu.

25. Žalbeni navodi tužitelja da je provedenim ortopedsko – traumatološkim vještačenjem utvrđeno da su upravo uvjeti tužiteljeva boravka u zatvorskom sustavu doveli do narušenja njegova zdravlja i lumbosakralnog sindrgoma, te da iz očitovanja Zatvorske bolnice od 14.12.2023. proizlazi da mu nije bilo omogućeno da ide na fizikalnu terapiju, nisu osnovani. Prvenstveno vezano za rad tužitelja u zatvoru valja navesti da je tužitelj u svom iskazu naveo da je sam tražio od Uprave zatvora da mu se omogući bilo kakav oblik rada u zatvoru kako bi ostvario pogodnosti za premještaj u zatvor poluotvorenog tipa, što mu je bilo i odobreno, radom na pomoćnim poslovima u Zatvorskoj bolnici. Nadalje, vještak dr. Frketić u medicinskoj dokumentaciji tužitelja i liječničkom kartonu nije našao niti jedan podatak o bilo kakvoj pojedinačnoj ozljedi zadobivenoj za vrijeme služenja zatvorske kazne, niti je u bilo kojem dijelu svojih nalaza i dopunskih usmenih i pismenih očitovanja naveo da tužitelju nije bila pružena adekvatna zdravstvena zaštita. Vještak je utvrdio da je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravlja u odnosu na stanje prije izdržavanja kazne zatvora u omjeru od 50%, zbog degenerativnih promjena na oba koljena i lumbalno sakralnog sindroma, koji prije izdržavanja kazne zatvora nije ime imao, time da je pojasnio da lumbosakralni sindrom ima gotovo svaka druga osoba koja navrši trideset godina. Vezano za degenerativne promjene na koljenima u postupku je utvrđeno da je tužitelj puno prije izdržavanja kazne zatvora liječen i da je imao operativne zahvate na oba koljena, dok u odnosu na lumbosakralni sindrom tužitelj u postupku nije dokazao da se obraćao liječniku zbog bolova u leđima prije 17.10.2013., kada mu je dijagnoza lumbosakralnog sindroma prvi puta i utvrđena, niti da se obraćao Upravi zatvora i ukazivao da zbog bolova u leđima više ne može raditi na pomoćnim poslovima slove u Zatvorskoj bolnici.

26. Osim toga, tužitelj u svom iskazu uopće niti ne navodi da bi tijekom boravka u zatvoru pretrpio bilo kakvu ozljedu, pa tako niti ozljedu leđa prilikom pada u kupaonici ili ozljedu prilikom čišćenja snijega (koje ozljede navodi u činjeničnim navodima tužbe) koje bi bile posljedica nekog propusta tuženice, već iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne bila pružana redovita zdravstvena skrb i da je redovito provodio kontrole. Iz povijesti bolesti od 17.10.2013. proizlazi da se tužitelj tada prvi puta javio liječniku zbog bolova u slabinskoj kralježnici i lijevoj nozi koji traju tjedan dana, time da je učinjeni RTG LS nalaz kralježnice bio uredan. Određena mu je terapija lijekovima, te je bio educiran da provodi medicinske vježbe uz kontrolni pregled. Liječnik je u povijesti bolesti naveo da tužitelj treba nastaviti raditi naučene vježbe, a u slučaju pogoršanja je preporučio provesti MSCT kralježnice i kontrolu neurologa. Iz povijesti bolesti od 4.12.2013. proizlazi da je tužitelj na kontrolnom pregledu izjavio da su mu leđa dobro, te nije ukazivao na i dalje ima zdravstvene probleme s leđima i da se osjeća dobro, a u međuvremenu je bio premješten u ..., gdje je također tražio da mu se omogući rad za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, što mu je bilo odobreno. Slijedom iznijetoga, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da ne postoji odštetna odgovornost tuženice zbog pogoršanja tužiteljeva zdravlja, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da tužitelju tijekom boravka u zatvoru ne bi bila pružana odgovarajuća medicinska skrb. Neosnovano je stoga pozivanje tužitelja na povrede iz čl. 23. i 25. Ustava i čl. 3. Konvencije, jer u postupku nije utvrđeno da bi do tih povreda došlo za vrijeme njegova izdržavanja kazne zatvora.

27. U odnosu na žalbene navode tužitelja da njegovi smještajni uvjeti u zatvoru nisu bili u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem, jer je tijekom boravka u zatvoru bio primoran obavljati nuždu na tzv. čučavcu zbog čega je osjećao posebno poniženje, valja navesti da je u odnosu na neodgovarajuće uvjete u zatvoru, u koje je uključeno i korištenje sanitarnog čvora (tzv. čučavca) unutar sobe, prvostupanjskom presudom tužitelju je dosuđena naknada štete zbog povrede dostojanstva.

28. Zbog iznijetih razloga prvostupanjska presuda je po žalbi tužitelja djelomično potvrđena, a djelomično preinačena temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP, te je odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

29. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen je i konačni uspjeh stranka u sporu zbog čega je temeljem odredbi čl. 154. st. 2., 155. i 166. st. 3. ZPP valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

30. Konačan uspjeh tužitelja po osnovi i visini iznosi 64,88%, a tuženika 35,12%, zbog čega je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u obvezi naknaditi tužitelju 29,76% parničnog troška. Stoga imajući u vidu da su prvostupanjskom presudom parnične radnje pravilno utvrđene u ukupnom iznosu od 5.014,49 EUR, tužitelju razmjerno uspjehu u parnici pripada parnični trošak u iznosu od 1.492,30 EUR. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno su tužitelju priznati troškovi podnesaka navedenih u točki 43 obrazloženja presude, jer je riječ o podnescima kojima se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu i na nalaze i mišljenja vještaka i njegova pismena očitovanja i kojima je izvršena specifikacija tužbenog zahtjeva, te su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bili potrebni za postupak.

31. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 932,69 EUR, to je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačena i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke, te je tuženici naloženo da tužitelju naknadi i daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 559,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 2025. do isplate.

32. U vezi žalbenih navoda tužitelja da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje uslijed pogrešne primjene materijalnog prava kada je tuženoj naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak sukladno njegovom uspjehu u sporu, te pozivanje na odluku ELJSP Kalauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 38765/16) i predmet Malafini protiv Hrvatske (zahtjev broj 38765/16) nije osnovano. Naime, čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadržana su određena jamstva u pogledu prava na pravično suđenje, zbog čega do povrede toga prava ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumljiva, a što ovdje nije slučaj, jer je u postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice i da iznosu činjenice i predlaže dokaze i time ravnopravno sudjeluje u postupku. Prvostupanjski sud je svoju odluku jasno obrazložio, te se ona ne može smatrati nerazumljivom ili arbitrarnom. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je u odnosu na odluku o troškovima postupka došlo do neprihvatljivog ograničenja njegova prava na pristup sudu valja navesti da je ovaj drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženicu da tužitelju naknadi parnični trošak razmjerno njegovu uspjehu u sporu, te u danim okolnostima tužitelju nije bio nametnut prekomjerni teret i time nije povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, niti je došlo do povrede prava na pravično suđenje, kako to tvrdi u žalbi.

33. Kamata na parnični trošak dosuđena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP od donošenja ove drugostupanjske presude do isplate.

34. Tužitelju je po Tbr. 10./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) zatraženi trošak sastava žalbe (vps. žalbe 8.750,55 EUR) u iznosu od 200,00 EUR, uvećan za 25% i plaćenu sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 139,36 EUR, priznat razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 14,85%, što ukupno iznosi 57,81 EUR.

35. Kako je žalba tuženice u cijelosti neosnovana, odbijen je kao njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu, 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš