REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1471/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice DS, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja SS, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, protiv tužene POSOJILNICA BANK eGen, Republika Austrija, Klagenfurt, Paulitschgasse 5-7, 9020, OIB 24250429800, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-61/2022-4 od 13. prosinca 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2563/2018-62 od 21. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nisu uspeli u sporu.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije su postavili pravna pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.

2.1. Uz to su se pozvali i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

3.1. Tuženik je podnio odgovor na taj prijedlog, usprotivio se navodima iz prijedloga, predložio je prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti. Zahtijevao je naknadu troška tog odgovora.

4. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

5. Prvim četirima naznačenim pravnim pitanjima se u biti problematizira činjenica mjesta sklapanja ugovora. Nižestupanjski sudovi su, primjenom čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08), utvrdili da su sporni ugovori sklopljeni u Republici Austriji, gdje je ponuditelj imao sjedište, a protivno čemu tužitelji tvrde da je mjesto sklapanja ugovora bilo na području Republike Hrvatske i to dalje povezuju sa (nespornom) činjenicom da prednik tuženika nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje usluga davanja kredita, slijedom čega da bi sporni ugovori bili ništetni.

5.1. Ovaj sud upućuje na svoju odluku poslovnog broja Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019. (tako i Rev-782/2019-2 od 20. prosinca 2022. i dr.) u kojoj je izraženo pravno shvaćanje u situaciji činjeničnopravno dostatno podudarnom sa ovopredmetnom, i to u ocjeni dosega presude Europskog suda u predmetu C-630/17 AS protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGEN od 14. veljače 2019. U toj je revizijskoj odluci izraženo pravno shvaćanje da:

"[…] ne može se više govoriti o tome da bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu. […]".

5.2. Ovaj sud upućuje i na svoju odluku poslovnog broja Rev-156/2019-3 od 31. kolovoza 2022., u kojoj je izraženo sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 13. Pravilna je i ocjena drugostupanjskog suda da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio ništetan čak i pod pretpostavkom da jest sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, jer je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana bi se i u tom slučaju se odnosila samo na jednu ugovornu stranu i to tuženika, dok tužiteljima sklapanje takvog ugovora nije bilo zabranjeno. Naime, prema odredbama čl. 51. st. 1. ZB i čl. 52. st. 1. ZB, zaključenje predmetnog ugovora bilo je zabranjeno tuženiku kao kreditnoj instituciji koja nije imala odobrenje za poslove kreditiranja u Republici Hrvatskoj, dok je tužiteljima u skladu s odredbom čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj: 36/03, 140/05, 132/06), kao tuzemnim primateljima kredita izričito dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama. […]".

5.3. Zato odgovor na ta pravna pitanja ne može imati utjecaj na odluku u ovome sporu.

6. Uzimajući u obzir izražena pravna shvaćanja, jasno je i da bi pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci u pogledu petog naznačenog pravnog pitanja – koje pitanje je usmjereno na ukazivanje na ništetnost tih ugovora zbog toga što vjerovnik, odnosno kreditni posrednik ne bi imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja – bilo usklađeno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

6.1. Osim toga – u pogledu tako postavljenog pravnog pitanja, sagledavajući ga upravo onako kakvo je postavljeno, u svoj kompleksnosti pravnih propisa i činjeničnih elemenata koji se u njemu problematiziraju – za obrazložiti je da u odlukama na koje se tužitelji pozivaju (kao na razloge važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i razvoj prava) nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu tako naznačenog pitanja. Zato (a niti na koji drugi način) tužitelji nisu dokazali važnost tog pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

6.2. Konačno, u pogledu tog pitanja se upućuje i na pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci poslovnog broja Rev-1043/2023-3 od 10. travnja 2024., koje glasi: "[…] Čl. 19.j st. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-4455/2015 od 4. travnja 2017. nije moguće primijeniti na konkretni slučaj u kojem se zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, čiji iznos ne prelazi 1.000.000,00 kn, sklopljenim sa vjerovnikom koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja […]".

7. U šestom se naznačenom pravnom pitanju u biti problematizira mogućnost opstanaka cijelog ugovora o kreditu u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih ugovornih odredbi. Međutim, to pitanje počiva na pretpostavci utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom, koje utvrđenje izostaje u ovom predmetu (a revizijski sud bi svoje pravno shvaćanje mogao izraziti samo u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova).

7.1. Osim toga, u tom se pitanju određeno ne navodi koja bi to pojedina ugovorna odredba bila ništetna (pa da bi to za sobom povlačilo ništetnost cijelog ugovora), a, sasvim sigurno, u ocjeni takve (potpune) ništetnosti cijelog ugovora će biti od utjecaja koja je narav i sadržaj konkretne pojedine odredbe koja je utvrđena ništetnom i kakav ona utjecaj ima na cijelu prirodu ugovornog odnosa. Tako se samo usputno napominje da je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje (v. Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024.) po kojem ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod određenim uvjetima (napominje se, to nije ovdje slučaj, ali se samo primjera radi napominje kao objašnjenje mogućnosti opstanaka cjelokupnog ugovora u slučaju utvrđenja pojedinih ugovorih odredbi ništetnim, što sve ovisi o konkretnim okolnostima svakog slučaja i konkretnom sadržaju ugovornih odredbi).

7.2. Dakle, to pravno pitanje, osim što ne počiva na utvrđenjima nižestupanjskih sudova, ostaje potpuno nedostatno određeno i na njega nije moguće dati jedinstven pravni odgovor i tako uspostaviti pravni standard primjenjiv u svim slučajevima, što je osnovni smisao postupka vođenog povodom revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

7.3. Nadalje, ako bi se to pitanje sagledalo u svjetlu propitivanja obveze nižestupanjskih sudova da po službenog dužnosti utvrđuju ovakvu ništetnost pojedinačnih ugovornih odredbi, pa slijedom toga i utvrđuju utjecaj tih pojedinačnih ništetnih odredbi na valjanost cjelokupnog ugovora – za obrazložiti je da tužitelji nisu uputili na odluke sudova u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP u kojima bi se po tako sagledanom pitanju, u okviru činjeničnopravne situacije podudarne sa ovopredmetnom, izrazilo pravno shvaćanje niti su na ikoji drugi način dokazali važnost tako sagledanog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava. I u ovom se dijelu izričito naglašava da u tom pitanju ostaje potpuno nejasno koje su konkretne odredbe trebale biti preispitane i utvrđene ništetnim (pa da bi se zbog toga pristupilo mogućnosti opstanka cijelog ugovora ništetnim).

8. Sedmo i osmo naznačeno pravno pitanje su postavljeni na potpuno uopćen način, nedostatno su određeni i na njih nije moguće dati jedinstven pravni odgovor i tako uspostaviti pravni standard primjenjiv u svim slučajevima, što je osnovni smisao postupka vođenog povodom revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Odgovori na njih će ovisiti o nizu dodatnih, no u pitanju potpuno neodređenih činjeničnih okolnosti. Dakle, ne radi se pitanjima u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

9. Zbog svega navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu podnesenom zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava

– valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

10. U pogledu navoda tužiteljā da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene određenih odredbi materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

10.1. Na temelju sudu dostavljenih odluka i dijelova spisa (čl. 387. st. 3. i čl. 388. st. 6. ZPP) ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužene, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelji nisu imali pravično suđenje, čak niti na razini vjerojatnosti.

10.2. Protivno navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije, sud u pobijanoj odluci je iznio svoje razloge u pogledu ocjene neosnovanosti i podrednog tužbenog zahtjeva, pri čemu tužitelji u prijedlogu niti nisu naveli u čemu bi se (sadržajno, a ne pukim pozivanjem sa zakonsku odredbu) točno (u izostanku točno kojih konkretnih razloga, o kojim konkretnim stranačkim navodima) taj propust suda očitovao, pa tako ni ovaj sud ne može o takvim neodređenim navodima se očitovati i izraziti pravno shvaćanje.

10.3. Ovaj sud također uviđa da se dio navoda u povredi prava na pravično suđenje iscrpljuje u osporavanju pravnog pristupa suda u pogledu shvaćanja nižestupanjskih sudova o mjestu sklapanja ugovora. No, u tom smislu se upućuje također na toč. 5. do. 6.2. ovoga obrazloženja.

10.4. Dakle, nije učinjeno vjerojatnim da bi tužiteljima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

11. Povredu prava na mirno uživanje vlasništva tužitelji u prijedlogu obrazlažu na način na navode: "Povreda ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, a podredno i povreda prava vlasništva, ogleda se i u činjenici da sudovi nisu pristupili utvrđivanju ništetnosti navedenih ugovornih kamata u smislu odredbi iz čl. 322.st.1. i čl. 247. ZOO- a, te su zanemarili pravna shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. te sa sjednice održane 22.5.2023., posl. br. Su IV-56/2023-6 od 22.05.2023.".

11.1. Dakle, tužitelji povredu prava vlasništva određeno ne obrazlažu samu za sebe, nego samo navode da je podredno došlo do povrede toga temeljnog prava, i to zbog povrede prava na pravično suđenje. No, nije učinjeno vjerojatnim da je uopće došlo do povrede prava na pravično suđenje (v. toč. 10.4. ovoga obrazloženja).

11.2. Sam navod da bi do povrede prava vlasništva došlo zbog zanemarivanja pravnih shvaćanja izraženih u određenim sudskim odlukama (pritom ih pobrojavajući samo po poslovnim brojevima), uz istovremeni izostanak obrazloženja u kojim bi se sadržajnim aspektima konkretno ta povreda očitovala, kao i samo navođenje da bi se povreda tog prava očitovala u "nepristupanju utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih kamata u smislu čl. [pa se samo pobrojavaju zakonski članci i poslovni brojevi sudskih odluka]" ne zadovoljava kriterije određenosti koji se moraju ispuniti pri izlaganju navoda u prijedlogu za dopuštenje revizije.

12. Zbog toga je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.

13. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije.

Zagreb, 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug