Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-379/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Smiljanić i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐČ, zbog kaznenog djela protiv imovine – računalne prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi optuženog ĐČ, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj K-16/2016 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog ĐČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj K- 16/2016 od 10. prosinca 2024., optuženi ĐČ proglašen je krivim zbog počinjenja u stjecaju kaznenog djela protiv imovine – računalnom prijevarom, opisano i kažnjivo po članku 224. stavku 1. KZ/97 i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave, opisano i kažnjivo po članku 311. stavku 1. KZ/97, činjenično i pravno opisanih u izreci prvostupanjske presude. Optuženom ĐČ se uz primjenu odredbe članka 51. stavka 1. KZ/11 prethodno utvrđuju kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo i to: za učin kaznenog djela protiv imovine – računalnom prijevarom, opisano i kažnjivo po članku 224. stavku 1. KZ/97 – kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci i za učin kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave, opisano i kažnjivo po članku 311. stavku 1. KZ/97 – kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca. Na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11 optuženi ĐČ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 7 (sedam) mjeseci. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP) optuženi ĐČ je dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti oštećenom FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 149,31 eura / 1.125,00 kuna. Na temelju članka 560.d. stavka 1. i 2. ZKP utvrđuje se da novčani iznos od 793,02 eura / 5.975,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi ĐČ ostvario kaznenim djelom protiv imovine – računalnom prijevarom iz članka 224. stavka 1. KZ/97 i kaznenim djelom protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97, pa navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 793,02 eura / 5.975,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 60 (šezdeset) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP obvezuje se optuženik da plati Općinskom sudu u Šibeniku paušalni trošak u iznosu od 500,00 eura, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od pravomoćnosti prvostupanjske presude.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženi ĐČ putem branitelja Tomislava Boljata, odvjetnika iz Šibenika, zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o trošku postupka. U žalbi je predložio da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu, podredno da uvaži žalbene razloge i ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik koji je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i da se potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 474. ZKP.
5. Žalba optuženog ĐČ nije osnovana.
6. Optuženi ĐČ ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati jer da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni.
7. Suprotno navodima optuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja je utvrđenja dao dostatne i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
8. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP.
9. Suprotno stavu žalitelja, prvostupanjski sud je proveo kazneni postupak u odsutnosti optuženika temeljem pravomoćnog rješenja o suđenju u odsutnosti Kv- 44/2024 od 1. listopada 2024., pa samim time prigovor žalitelja da nije bilo zakonskih uvjeta za suđenje u odsutnosti iz članka 402. stavka 3. ZKP je promašen jer je rješenje o suđenju u odsutnosti pravomoćno iz čega nedvojbeno proizlazi da su ispunjeni zakonski uvjeti za suđenje u odsutnosti.
10. U odnosu na žalbene prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ističe da se zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio terećena kaznena temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer da oštećenik nije vidio optuženika da mu je uzeo karticu i činjenice da je optuženik predmetne prigode bio pod utjecajem lijekova za smirenje iz čega da je jasno da je sud pogrešno cijenio vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka te je pogrešno utvrdio da je kritične zgode upravo optuženik bio taj koji je koristio predmetnu karticu. Navodi da iz iskaza oštećenog FČ proizlazi da isti nije vidio optuženika da bi mu uzeo karticu te je primijetio da mu je kartica bila korištena tek 17. listopada 2012. uvidom u stanje računa.
11. Nasuprot stajalištu optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno jer je prvostupanjski sud na temelju cjelovite dokazne građe, analizirajući sve dokaze, izveo pravilan zaključak da je upravo optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Iskaz oštećenog FČ i svjedokinje MČ je suglasan i s materijalnim dokazima – računom iz trgovine Gloriamaris i sa slipom ZABA Mastercard kartice koja glasi na ime oštećenika. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je upravo optuženi ĐČ koji se oštećeniku predstavio kao LČ sporne prigode najprije uzeo kreditnu karticu oštećenika bez njegovog znanja te da je na toj kartici upravo oštećenik upisan kao vlasnik i korisnik kartice, a da je ta osoba s karticom bez znanja oštećenika platila narukvicu ukupne vrijednosti 7.100,00 kuna na deset rata, a što mu je bilo omogućeno bez znanja oštećenika i bez upotrebe PIN-a. Optuženik je tražio smještaj kod oštećenika u Vodicama i nakon što je stekao povjerenje oštećenika ušao mu je u stan, ali i u život te je iskoristio nepažnju i stanje oštećenika kako bi upotrijebio njegovu karticu u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi.
12. Stoga su pravilna i potpuna utvrđenja prvostupanjskog suda.
13. Okolnosti da je oštećenik spavao, odnosno da je bio pod utjecajem sredstava za smirenje, ne utječu na krivnju optuženika budući da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je upravo optuženik iskoristio stanje oštećenika te mu uzeo karticu ZABA MasterCard kojom je u trgovini Gloriamaris kupio narukvicu vrijednosti 7.100,00 kuna na deset rata te se potpisao na slip ZABA MasterCard imenom oštećenika. Budući da oštećenik niti u jednom trenutku nije izgubio karticu, nego je tek prometom po računu shvatio da mu nedostaje novac, sve navedeno upućuje da je upravo optuženik počinio inkriminirana mu kaznena djela iz članka 224. stavka 1. KZ/97 računalne prijevare i kazneno djelo iz članka 311. stavka 1. KZ/97 krivotvorenje isprave jer je uporabio bankovnu karticu u svrhu neovlaštenih financijskih transakcija.
14. Slijedom iznijetog, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu odlučnih činjenica nisu dovedene u sumnju, a posljedično nije povrijeđen ni Kazneni zakon.
15. Nije osnovana ni žalba zbog odluke o kazni.
16. U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni, pravilno je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni za počinjenja kaznenih djela te prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne uz primjenu odredbe o stjecaju, kao olakotno cijenio okolnost optuženika da je neosuđivan, da sud nema podataka da se optuženik nije držao pozitivnih pravnih propisa i nakon utuženog događaja, protek vremena od počinjena kaznenog djela i da je optuženik ipak preko bankovnog osiguranja uspio povratiti veći dio novca, tj. 5.975,00 tadašnjih kuna, dok je otegotnim sud uzeo u obzir bezobriznost i upornost optuženika koju je pokazao u pripremi počinjenja terećenih kaznenih djela. Međutim, okolnost koju navodi žalitelj da je otac dvoje djece, a koju okolnost sud nije vrednovao te motiv za počinjenje kaznenog djela da kupi svojoj majci poklon, ne mogu se smatrati olakotnim okolnostima jer motiv kupovine poklona i pri tome počinjenja kaznenih djela ne opravdava pobude i motiv, pa samim time je upravo motiv otegotna okolnost na strani optuženika. S druge strane, stupanj krivnje s kojim je postupao optuženik – izravna namjera, jačina ugrožavanja zaštićenog dobra i upornost u ponašanju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svakako predstavljaju također otegotne okolnosti kod optuženika. Prema tome, kada se uzme u obzir način izvršenja kaznenih djela, iskazana upornost i količina kriminalne volje, kada se sve te okolnosti dovedu u korelaciju s olakotnim okolnostima koje nisu od takvog značaja i važnosti da bi u konkretnom slučaju opravdavale blaže kažnjavanje počinitelja za pojedinačna kaznena djela, odnosno izricanje jedinstvene kazne zatvora, u konkretnoj situaciji radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, osobito specijalne i generalne prevencije, nije bilo mjesta izricanju blaže kazne.
17. Imajući u vidu naprijed navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je cijeneći sve utvrđene olakote i otegotne okolnosti, osobnost optuženika te način i okolnost pod kojim su djela počinjena, pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora i potom dosudio adekvatnu jedinstvenu kaznu zatvora. Upravo ova jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci u cijelosti će ispuniti zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
18. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ovakvom će se kaznom prvenstveno utjecati na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, a time će se optuženicima nakon izdržanih kazni zatvora omogućiti ponovno uključivanje u društvo i njihovo kasnije društveno prihvatljivo ponašanje.
19. Iako optuženik naznačuje da se žali zbog odluke o troškovima, ovu žalbenu osnovu nije obrazložio, a ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je trošak kaznenog postupka u iznosu od 500,00 eura koje je optuženik dužan naknaditi na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točke 6. ZKP odmjeren prema duljini trajanja i složenosti ovog kaznenog postupka te imovinskim prilikama optuženika.
20. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točci 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede zakona na štetu optuženika, pa je na temelju članka 482. ZKP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 2. rujna 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
