Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-247/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Smiljanić i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog PV, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode - prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, broj: KO-DO-114/2025 od 6. ožujka 2025, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: K-1130/2024-4 od 24. veljače 2025. u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj K- 1130/2024-4 od 24. veljače 2025., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP) optuženi PV oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavka 2. KZ/11. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP te nužni izdaci optuženog PV i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da drugostupanjski sud prihvati njegovu žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da se optuženiku izrekne osuđujuća presuda.
3. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 474. ZKP.
4. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
5. Državni odvjetnik se žalio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točke 3. u vezi s člankom 470. stavkom 2. ZKP, navodeći da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz svih personalnih dokaza te da je slijedom navedenog donio takvu i odluku. Ističe da iz iskaza oštećenog AV koji je detaljno i okolnosno iskazao na koji mu je način optuženik kritične zgode uputio predmetnu prijetnju smrću s činjenicom evidentne narušenosti imovinskopravnih odnosa koja traje godinama, kao i s činjenicom da je optuženik 2019. pravomoćno prekršajno kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pri kojem počinjenju prekršaja je fizički nasrnuo na oštećenog AV te ga je vrijeđao, razvidno je po stavu državnog odvjetnika da optuženik već godinama prema oštećeniku ima revolt. Iz iskaza oštećenika između ostalog da proizlazi da se optuženik u inkriminirano vrijeme zaustavio svojim vozilom te je izašao iz vozila i bez ikakvog povoda pristupio oštećeniku i uputio mu predmetnu prijetnju smrću, a kojom prilikom ga je udario i kažiprstom po grudima. Iz iskaza svjedoka JV, kao i svjedoka ĐV, proizlazi da je optuženik kritične zgode samoinicijativno zaustavio svoje vozilo te došao do oštećenika, a sama činjenica da nisu čuli sadržaj predmetnog razgovora između optuženika i oštećenika s obzirom na udaljenost na kojoj su se nalazili ne znači da optuženik uistinu nije uputio prijetnju smrću oštećeniku. Nadalje, oštećenik uopće ne opisuje da bi njegov pas u bilo kojem trenutku prilazio vozilu optuženika i skakao po vozilu optuženika te da se oštećenik nakon inkriminiranog događaja pridružio u šetnji obojici svjedoka i da im oštećenik nije ništa ispričao o događaju, odnosno da se ne sjećaju da li im je oštećenik o tome išta govorio, pa stoga žalitelj drži da jedina neposredna saznanja o samoj predmetnoj prijetnji upućena oštećeniku ima samo oštećenik, a koji da je detaljno i okolnosno opisao sam događaj.
6. Državni odvjetnik u žalbi upire na nevjerodostojnost obrane optuženika u odnosu na udaljenost od svjedoka JV, a što se tiče razlike u iskazivanju oštećenika, žalitelj je mišljenja da je iskaz oštećenika u pogledu tonaliteta izrečenih prijetnji optuženika gdje je oštećenik prilikom ranijeg ispitivanja iskazao da je optuženik vikao, a kasnije da je normalno govorio, rezultat oštećenikovog subjektivnog dojma i sjećanja, uzimajući pri tome u obzir i činjenicu odmaka vremena od predmetnog događaja, pa da je stoga i logično zašto oštećenik prvi puta opisuje optuženikov govor kao glasan govor, a kasnije kao normalan ton. Ističe da sama udaljenost svjedoka od oštećenika i optuženika, pri čemu svjedok JV iskazuje da se radilo o 20-tak metara, ukazuje da se radi o dovoljnoj udaljenosti da se ne čuje sadržaj razgovora između optuženika i oštećenika i o slučaju da se govori malo glasnije, a svakako o slučaju da se govori normalnim tonom. Drži da je iskaz oštećenika vjerodostojan, dok je obrana optuženika nevjerodostojna i usmjerena izbjegavanju kaznene odgovornosti.
7. Suprotno stavu žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, koja utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da su kritične zgode optuženi PV i oštećeni AV stajali u blizini vozila optuženika te su razgovarali što potvrđuju i svjedoci JV i ĐV, a povod razgovora bio je pas oštećenika koji nije bio vezan i koji je trčao za vozilom optuženika te da je zbog tog razloga i došlo do komunikacije između optuženika i oštećenika.
8. Upravo nedosljednost u iskazivanju oštećenika tijekom kaznenog postupka umanjuje njegovu vjerodostojnost jer da je optuženik doista vikao, zasigurno bi to čuli svjedoci koji su bili udaljeni 20-tak metara od mjesta gdje su stajali optuženik i oštećenik, vidjeli su njihov susret, odnosno po reakciji oštećenika zasigurno bi zaključili da je oštećenik u stanju prepasti zbog izričaja optuženika.
9. Međutim, svjedoci se ne sjećaju da bi im oštećenik nešto govorio o izrečenim prijetnjama, a da se radilo o ozbiljnoj prijetnji prema oštećeniku za pretpostaviti je da bi oštećenik verbalizirao to sa svjedocima, čega bi se svjedoci zasigurno sjećali.
10. Izmjena iskaza oštećenika u pogledu tonaliteta prijetnji optuženika upravo upućuje na zaključak da nije dokazano da je optuženik postupao na opisani način kao u izreci presude.
11. Žalitelj kontradiktornost u iskazivanju oštećenika pripisuje "subjektivnom dojmu i sjećanju" uzimajući pri tome u obzir vremenski odmak od kritičnog događaja te da je logično da oštećenik opisuje optuženikov govor prvo kao glasan (iako je iskazao da je oštećenik vikao), a kasnije kao normalan ton što da svjedoci nisu mogli niti čuti.
12. Ovakav stav državnog odvjetnika u pogledu mijenjanja iskaza oštećenika je neprihvatljiv, a najmanje logičan, budući da je za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. KZ/11 odlučno da je prijetnja objektivno prikladna da kod osobe kojoj je upućena izazove osjećaj straha i nesigurnosti.
13. Stoga "subjektivni dojam" oštećenika je irelevantan za procjenu egzistentnosti kaznenog djela prijetnje, pri tome zanemarujući druge relevantne činjenice te percepciju oštećenika, kao i svjedoka koji nisu kod oštećenika nakon susreta s optuženikom uočili toksično stanje u kojem bi se oštećenik trebao nalaziti da se nalazi u stanju prepasti.
14. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i u nedostatku dokaza na temelju članka 483. točke 3. ZKP oslobodio optuženika od optužbe.
15. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točci 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede zakona na štetu optuženika, pa je na temelju članka 482. ZKP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 2. rujna 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
