Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3250/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆL, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Toni Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1070/2024-28 od 18. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1070/2024-28 od 18. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III i V izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u navedenoj presudi u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

III. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o [broj kredita] od 21. svibnja 2009. godine zaključenog između tužitelja ĆL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) kao kreditora koja u čl. 8. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo AlpeAdria-Bank d.d."

II./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĆL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 947,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 256,44 EUR od 26.2.2013. godine do isplate, na iznos od 246,02 EUR od 3.10.2014. godine do isplate, na iznos od 243,92 EUR od 12.1.2021. godine do isplate, te na iznos od 200,71 EUR od 5.8.2021. godine do isplate, sve to po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĆL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.392,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa od 947,09 EUR do iznosa od 1.013,45 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, a u roku od 15 dana.

V./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika istaknut u odgovoru na tužbu od 22.03.2024."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj žalbom pobija odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP i predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 21. svibnja 2009. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora - PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria-Bank d.d." te zahtjev za isplatu plaćenih naknade za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dana plaćanja pa do isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili danim razlozima već sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima i stanju spisa, tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju izrijekom u žalbi upire tuženik.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer je sud prvog stupnja sve izvedene dokaze prosuđivao po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Stoga nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke.

9. Nesporno je među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 21. svibnja 2009. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 70.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti te da je spornom ugovornom odredbom iz čl. 8. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika te da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen u kolovozu 2021.

10. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007). Suprotno žalbenim navodima, odlučnu činjenicu da je tužitelj potrošač prvostupanjski je sud utvrdio ocjenom provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje stana u privatne svrhu a koji je u skladu i s ispravama koje prileže spisu i to predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka.

11. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom citirana ugovorna odredba jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da o toj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, koji ugovor je prednik tuženika kao trgovac unaprijed sastavio, a pozivanje tuženika na interne akte ne čini tu odredbu ugovora jasnom i lako razumljivom prosječnom potrošaču kakav je tužitelj (po zanimanju inženjer tehnologije i prometa) već je svrha ugovaranja te odredbe bila pribava banci dodatne zarade, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Nadalje, taj je sud polazeći od uvjerljivog iskaza tužitelja utvrdio da mu prilikom sklapanja ugovora od strane djelatnika tuženika nije bilo objašnjeno u kojem iznosu bi u slučaju prijevremene otplate kredita bio dužan platiti naknadu tuženiku, koju je on osobno platio u više navrata prilikom djelomične i konačne prijevremene otplate te je na taj način smanjio razdoblje otplate kredita, ali nije imao mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, te je pravilno zaključio da je odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita neodređena i neodrediva, s obzirom da je ugovorena u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika, tako da ni sami djelatnici banke nisu mogli znati koja i kakva odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita, a posljedično nisu o tome mogli niti obavijestiti tužitelja prilikom sklapanja ugovora. Budući da sporna odredba ne sadrži egzaktne i jasno definirane parametre za izračun visine naknade koju bi korisnik kredita trebao podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, a radi se o unaprijed sastavljenom standardnom (tipskom) ugovoru o kreditu koji je unaprijed sastavio prednik tuženika, takva jednostrano unesena ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te dovodi korisnika kredita – potrošača u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na obvezu plaćanja i visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji o toj naknadi potpuno samostalno i jednostrano odlučuje, a potrošač kao korisnik potom nema pravo pregovarati o visini te naknade, to je primjenom odredbi čl. 269., čl. 270. st. 1. čl. 272. i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom.

13. Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje ni žalbom tuženika, koji svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, međutim bezuspješno, jer njegova ocjena nema podlogu u izvedenim dokazima.

14. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a i Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te tužitelj nije ni mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003 - dalje: ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja i prijevremene otplate je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09 - dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2 čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

16. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod poslovnim brojem Su IV-308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: "Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?" dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Valja reći i to da iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje, kako je to nedvojbenim utvrđeno tijekom postupka, nije slučaj, to se neosnovano tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 173. Zakona o bankama jer je i tom odredbom također propisano da je banka dužna učiniti dostupnima podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita i na odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite.

19. Prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom st. 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je odredbom st. 4. čl. 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

20. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi pod toč. 29-32 argumentirano obrazložio zašto nije proveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost nastanka štete tuženiku zbog prijevremene otplate kredita, a posljedično i prigovor radi prebijanja pa se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na citirane točke obrazloženja pa kako se tijekom postupka financijski vještak argumentirano očitovao na sve iznesene prigovore tuženika vezano uz matematički izračun iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka sačinjenom prema zadatku suda te nije imao daljnjih primjedbi, izneseni žalbeni razlog je u cijelosti paušalan i njime tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostupanjske presude.

21. Kako je utvrđeno da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika ništetna (čl. 322. st. 1. ZOO), pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. ZOO naložio tuženiku da tužitelju vrati iznos od 947,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 256,44 EUR od 26. veljače 2013. do isplate, na iznos od 246,02 EUR od 3. listopada 2014. do isplate, na iznos od 243,92 EUR od 12. siječnja 2021. do isplate, te na iznos od 200,71 EUR od 5.8.2021. godine do isplate koje je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

22. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je pobijana ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštena jer je u suprotnosti s uvjetom o postupanju u dobroj vjeri, te je na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora jer je tužitelj bio dužan isplatiti naknadu zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita pa stoga tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa po toj osnovi, od dana kada je tuženik nepripadno stekao sve navedene iznose pa do isplate.

23. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je, utvrdivši odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnom i tuženiku naložio da tužitelju vrati stečeno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka je također pravilna i zakonita kako u osnovi (čl. 154. st. 3. i čl. 155. st. 1. ZPP), tako i u visini odmjerenih troškova, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23).

25. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora koja predstavlja visinu zahtjeva za isplatu (dakle, samo kondemnatornog zahtjeva) jer se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, što je pravilno obrazloženo u t. 42. i 43. obrazloženja prvostupanjske presude.

26. Zbog svega navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III i V izreke, a žalbu tužitelja u pobijanom dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

27. Zahtjev stranaka za naknadom troška podnesenih žalbi nije osnovan jer sa žalbom nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod stavkom III izreke.

Zagrebu, 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Matić