Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-820/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tihane Marije Miladin članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tužene Privredne Banke d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 0253697732 koju zastupa punomoćnica Mihaela Vlašić Lajh, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-2303/2018-40 od 27. prosinca 2022. u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2303/2018-40 od 27. prosinca 2022 pod točkom I., III. i dijelu toč. IV kojim tužitelju nije priznat daljnji trošak preko dosuđenog iznosa od 2.250,06 EUR-a

II Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje gore citirana presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2303/2018-40 od 27. prosinca 2022 pod točkom II. i IV. izreke.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi u cijelosti ništetnim Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 6. ožujka 2006. godine, te da isti ne proizvodi pravni učinak kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 554.514,76 Kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to određeno u točki I. izreke prvostupanjske presude (toč. I. izreke). Prihvaćen je kao osnovan podredni (eventualni) tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4 istog Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2006. kao i odredbe o valutnoj klauzuli, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 8.699,10 EUR-a s osnova ništetnosti navedenih odredbi sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke).

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.213,52 Eur-a (toč. III. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.250,06 Eur-a sa zateznom kamatom tekućom od 27. prosinca 2022. do isplate (toč. IV izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. III. i dijelu toč. IV. kojim tužitelju nije priznat daljnji trošak, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 , 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II. i IV žali se tužena također iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeno zahtjev u cijelosti, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, kao potrošača, kojim traži da sud utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 9011060259 ništetan i da se stoga naloži tuženiku da joj plati iznos od 554.514,76 kn sa zateznim kamatama, a tužiteljica postavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim zahtjeva utvrditi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnom stopi i valutnoj klauzuli iz tog Ugovora slijedom čega da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kune, koje promjene su nastupile nakon 6. ožujka 2006.. studenog 2005. i u vezi toga zahtjev da se naloži tuženiku da joj plati 9.699,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Sud prvog stupnja je odbio glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelja zahtjeva utvrditi da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, uz obrazloženje da djelomična ništetnost odredbi o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer da ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost, slijedom čega je neosnovanim ocijenio i zahtjev za isplatu u tom dijelu.

7. S druge strane, sud je, pozivom na čl. 502.c. ZPP-a i u vezi s tim na shvaćanja zauzeta o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze ugovorene u kreditima kakav je i kredit tužitelja u predmetima Visokog trgovačkog suda RH u odlukama broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. imajući pri tome na umu nesporne činjenice o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iste vrste i iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da, da se o sadržaju odredaba nije pregovaralo, da se sve odvilo po principu uzmi ili ostavi, zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz vrijednost CHF ništetne. Ovo jer da ni u konkretnom slučaju tuženik tužiteljicu nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje zaključuje da činjenica da su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZOPK) sama za sebe ne upućuje na to da bi tužitelju bio vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te uslijed razlike zbog promjene tečaja, pa na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđuje tu razliku u iznosu od 9.699,10 EUR-a koju dosuđuje tužitelju.

8. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda razumljiva, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi su jasni i neproturječni i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 190. ZPP na koju upire tuženik. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186b. ZPP, dakle postavio je stupnjevitu tužbu (članak 186. b ZPP-a) koja podrazumijeva postojanje dva zahtjeva. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanjem podataka i zahtjev za ispunjenje dugovane činidbe koji će tužitelj odrediti tek pošto bude udovoljeno manifestacijskom zahtjevu (članak 186. b stavak 2., 3. i 4. ZPP-a).

Stoga, kada je nakon dostave potrebnih podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev na isplatu ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva, nego postupanju tužitelja u smislu odredbe čl. 186. b. st. 4 ZPP.

11. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a stranke neosnovano pobijaju i pravilnost primjene prava.

12. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu jer su razlozi izneseni u obrazloženju presude u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu pa se presuda ne može ispitati. To iz razloga što prvostupanjski sud utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, a što znači da su u konkretnom slučaju ništetni bitni sastojci Ugovora o kreditu, bez kojih ugovor ne može opstati uzimajući u obzir čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO). U prilog takvog shvaćanja tužiteljica ukazuje,na presude Suda Europske unije u kojima je izraženo pravno shvaćanje što je obuhvaćeno pod pojmom "glavnog predmeta ugovora" - C-260/18, C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16 i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima Gzz-105/2002 te Rev-907/2002, kao i odluke žalbenih sudova.

13. Suprotno tim navodima prvostupanjski sud je pravilno odbio glavni tužbeni zahtjev. Naime, sukladno čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve odredbe, a i čl. 324. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. U konkretnom slučaju su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta tuženice i odredbe kojima je obveza vraćanja mjesečnih anuiteta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, jer je istim ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženice na dan plaćanja, a takve odredbe sadržane su i u predmetnom Ugovoru o kreditu.

15. Međutim, i bez dijelom ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i obvezi vraćanja vezanoj uz valutu CHF, ostaje obveza tužitelja tuženici vratiti iznos kredita zajedno sa ugovorenom kamatom od 4,35% godišnje, ali ne i po stopi određenoj po tuženici na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice, jer su takve jednostrane promjene, uz drastično povećanje tečaja CHF, izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odnosno, utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, s posljedicom kao da nikad nisu ni ugovorene, Ugovor i nadalje sadrži sve bitne sastojke ugovora o kreditu kako ga definira odredba članka 1021. ZOO (iznos kredita koji je tuženica dala tužitelju na raspolaganje te kamatu kao cijenu za korištenje novčanih sredstava banke (4,35%) čime je obveza tužitelja i nadalje jasno definirana).

16. Slijedom rečenog, a glede pozivanja tužitelja na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. broj: Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020,. valja navesti da je povodom revizije Vrhovni sud Republike, odlukom poslovni broj: Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024., preinačio tu presudu i odbio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu zaključen između tužitelja i tuženice 11. srpnja 2006. i takav Ugovor o namjenskom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključen između stranaka 26. kolovoza 2011., zauzevši pravno shvaćanje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju članka 324. stavka 1. i 2. ZOO za što ne postoji zapreke ni u ZZP (točka 43. obrazloženja). Time je neosnovano i pozivanje na ostale odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužiteljica poziva u žalbi.

17. Neosnovano je i pozivanje tužiteljice na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16, C-118/17, C-260/18 u kojima je zauzeto stajalište da je valutna klauzula obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Naime, u predmetu C- 260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora s valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP i čl. 324. st. 1. ZOO.

18. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose (čl. 324. st. 1. ZOO).

19. Stoga je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod točkom I. izreke.

20. Tužena u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

21. U odnosu na te žalbene navode i pravno shvaćanje tužene da je prihvatom konverzije i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljici prestalo bilo kakvo potraživanje potrebno je navesti da tužiteljev tužbeni zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi.

22. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

23. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tužena u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tužena u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Valja naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

25. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

26. Osim toga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, pa ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Sklapanjem Sporazuma o konverziji stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

27. Ukazuje se da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

28.Odlukom Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG od 23. studenoga 2017. pod toč. 85. navodi se da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

29. Isto tako, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ĐH protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

30. Slijedom naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja Sporazuma o konverziji te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐH protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Stoga, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju.

33. Posljedično navedenom, pravilna je odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika

34. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

35. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji će se nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

36. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

37. Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, a suprotno žalbi tužitelja, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.), zbog čega je dio tužbenog zahtjeva pravilno odbijen kao pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

38. Pravilno je utvrđena i visina tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenje financijskog vještaka pri čemu je prvostupanjski sud, a suprotno tvrdnjama tuženika umanjio taj iznos za iznos od 3.213,52 Eur koji je uzet u obzir potrošaču prilikom konverzije, te će isplatom iznosa od 9.699,10 Eur-a tužitelju biti u potpunosti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetne odredbe o promjenjivom kamatnoj stopi po odlukama tuženika i izmjeni tečaja valute CHF kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

39. Neosnovano tuženik osporava odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare predmetnog potraživanja u tom dijelu. To iz razloga jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 - 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 - 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

Dakle imajući u vidu da je pravomoćnost sudske odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., a pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kao i činjenicu da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 5.12.2018., to zastarni rok od pet godina nije protekao.

40. Pravilna je i odluka o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22) pri čemu je suprotno tvrdnji tuženika tužitelju priznat trošak za ukupno 4 obrazložena podneska po Tbr 8 toč. 1 Tarife.

41. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivica Veselić