Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3329/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, Strossmayerova 4, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-23/2025-39. od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-23/2025-39. od 8. svibnja 2025. pod toč. II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika PČ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-23/2025-39. od 8. svibnja 2025. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-23/2025-39. od 8. svibnja 2025.

II. Uvažava se žalba tuženika PČ, preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju poslovni broj P-23/2025-39. od 8. svibnja 2025. i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Nalaže se tuženiku PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, iznos od 5.736,84 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 29.12.2022. g. do 31.12.2022. g. a od 01.01.2023. g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023. g. a od 01.01.2024. g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, preko dosuđenog iznosa iz toč. I. izreke ove odluke 5.736,84€ a zatraženog 16.104,10€ tj. za iznos od 10.367,26€ sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 29. prosinca 2022. godine do isplate.

III Nalaže se tuženiku PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknadi parnične troškove u iznosu od 702,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

2. Rješenjem sadržanim u navedenoj presudi odbačen je kao nedopušten tuženikov zahtjev radi prebijanja u parnici.

3. Protiv navedene presude, i to očigledno u dijelu pod toč. II. izreke, kao i u dijelu u kojim nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova i protiv rješenja žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu, sukladno žalbenim navodima, uz naknadu troška žalbe.

4. Protiv navedene presude, i to očigledno u dijelu pod točkama I. i III. izreke u kojem dijelu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice prema tuženiku za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnove odnosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je nakon izvršenog plaćanja rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-468/13-2. od 6. prosinca 2016. godine ukinuta presuda po kojoj je izvršeno plaćanja i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje otpala osnova na temelju koje je isplata izvršena, sve prema odredbi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje: ZOO).

7. Tuženik zahtjevu tužiteljice suprotstavio je svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17-dalje Konvencija) te se pozvao na pravno stajalište izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. (Zahtjev br. 679/11) u pogledu konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.

8. Među strankama nije sporno da je između istih stranaka prvotno vođen postupak pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod brojem P-160/2011 u kojemu je tuženik iz ovog predmeta bio tužitelj protiv tamo tužene Republike Hrvatske kao poslodavca, radi isplate razlike plaće, te je u tome predmetu bila donesena presuda P 160/2011- 23. od 26. travnja 2012. godine, koja je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž-1685/2012-2. od 28. veljače 2013. godine., a koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-468/13-2. od 6. prosinca 2016. godine te je predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.

8.1. Nije bilo sporno, da je do donošenja odluke po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a temeljem pravomoćne presude iz predmeta P-160/2011 Općinskog suda u Bjelovaru tuženik u ovom predmetu, a tamo kao tužitelj pristupio prisilnoj naplati dosuđenog novčanog iznosa putem FINA-e te je tako od strane tužitelja u ovom predmetu, a tamo tuženika na dan 29. srpnja 2013. godine ukupno naplaćen iznos od 142.152,03 kuna.

8.2. Isto tako, među strankama nije bilo sporno da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su ukinute presude iz predmeta P- 160/2011 u ponovljenom postupku donesena presuda Pr-11/2017-31. od 20. siječnja 2020. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž R-475/2020-2. od 15. srpnja 2022. godine i kojom presudom je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju PČ isplati bruto iznos od 54.862,00 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunate na pojedine mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka 10.973,97 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2020. godine do isplate.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja djelomično je prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, u bitnome uz obrazloženje:

-da nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr-468/13- 2. od 6. prosinca 2016. godine ukinuo navedene presude nižih sudova, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni novčani iznos i time nastupila tuženikova obveza tužiteljici vrati neto iznose plaće i zatezne kamate na taj iznos, kao i troškove postupka isplaćenih po navedenim presudama

-da tužiteljičina tražbina prema tuženiku na dan prijeboja 29. prosinca 2022. prema presudi poslovni broj P-160/11 od 26. travnja 2012. koja je kasnije ukinuta iznosi 16.104,10 EUR, a tuženikova tražbina prema tužiteljici na dan prijeboja 29. prosinca 2022. prema presudi poslovni broj Pr-111/17 (ranije P-160/11) od 20. siječnja 2020. iznosi 10.367,26 EUR, da je prijebojem te dvije tražbine tužiteljičina tražbina prestala u iznosu od 10.367,27 EUR, te je tuženik dužan tužiteljici isplatiti preostali iznos od 5.736,84 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2022. do isplate,

-da je o tuženikovoj tražbini istaknutoj radi prebijanja već odlučeno pravomoćnom presudom toga suda broj Pr-11/17 od 20. siječnja 2020. pa o toj tražbini više nije moguće odlučivati izrekom presude u ovoj pravnoj stvari te da je stoga takav zahtjev nedopušten.

10. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 195., čl. 196., čl. 1111 i čl. 1115. ZOO sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevana isplata iznosa 5.736,84 EUR sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 29. prosinca 2022. do isplate, dok je u dijelu u kojem se traži isplata preko iznosa od iznosa 5.736,84 EUR do zatraženog iznosa od 16.104,10 EUR tj. za iznos od 10.36,26 EUR sa zateznim kamatama,odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz zaključak da je osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja zbog čega je izvršio prebijanje tražbine tužiteljice i tuženika.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

12. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na ovaj sud koje drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda i rješenje imaju dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354 st. 2 toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

14. Naime, prema čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Iz sadržaja spisa bi proizlazilo da visina tužiteljičine tražbine prema tuženiku i tuženikove tražbine prema tužiteljici na dan 29. prosinca 2022. (kao dana izjavljenog prijeboja po tuženiku) nisu bile sporne, dakle da tužiteljičina tražbina prema tuženiku iznosi 16.104,10 EUR, a tuženikova tražbina prema tužiteljici iznosi 10.367,26 EUR, te da nakon što se izvrši prijeboj navedenih tražbina tužiteljica ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 5.736,84 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 29. prosinca 2022. do isplate (zapisnik sa ročišta održanog 25. ožujka 2025.).

16. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da su donošenjem pobijane presude povrijeđena njegova konvencijska prava na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na pošteno suđenje. Pritom ističe da je u potpuno istoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u predmetu Revr-1035/2012-2 od 27. listopada 2015. u povodu potpuno istog materijalnopravnog pitanja ovdje tužiteljice, odbacio njezinu reviziju, što je tuženiku bilo poznato te da činjenica što je tuženik i u predmetu P-302/2011 podnio reviziju istog sadržaja, a u povodu koje je VSRH donio drugačiju odluku, ne može ići na njegovu štetu jer on nije bio dužan pretpostavljati da će u njegovom predmetu doći do promjene pravnog stava i to u istoj pravnoj situaciji u kakvoj je VSRH već donio odluku i zauzeo stav koji ide u njegovu korist. Stoga ističe da je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti stav izražen u odluci Solomun protiv Republike Hrvatske.

16.1. U odnosu na navedeno treba reći da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da pravni stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015 (Zahtjev broj 679/11) nije primjenjiv u konkretnom slučaju i da donošenje pobijane presude ne predstavlja zadiranje u mirno uživanje njegova vlasništva (novčanog iznosa naplaćenog po pravomoćnoj sudskoj odluci) u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine-Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

16.2. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

16.3. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

17. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prigovor tuženika iznesen u tom pravcu otklonio, budući da je u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Državno odvjetništvo, a radi se o pravnom lijeku koji je mogao podnijeti samo državni organ, a ne i svaka stranka u postupku, a koje je prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imalo puno diskrecijsko pravo o odlučivanju o korištenju ili ne korištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje o jednakosti stranaka u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje izvan snage pravomoćne presude nepovoljne po nju.

18. U ovom predmetu je Vrhovni sud ukinuo nižestupanjske presude i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku.

19. Reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.

20. Ovo pravno shvaćanje kako ne može biti govora o mogućnosti nastanka legitimnog očekivanja stranke da se presuda neće izmijeniti odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pravnoj situaciji kada stranke imaju uvijek mogućnost podnošenja (redovne) revizije iskazao je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1142/2018 od 13. lipnja 2018.

21. Ukidanje pravomoćne presude, kada je isto propisano odredbama ZPP-a o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji) ne predstavlja miješanje u tuženikovo uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca), pri čemu je tuženik bio svjestan (isti je zastupan po punomoćniku odvjetniku), s obzirom na vrijednost predmeta spora, da je u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava uvijek dopuštena revizija, te da je odredbama ZPP-a propisana i mogućnost ukidanja odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.

22. Legitimno očekivanje tuženika da je ono što je primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo bilo bi tek onda kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužitelja, kao i druge pojedince, koji poznavajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.

23. Stoga je upravo u javnom, odnosno općem interesu zajednice bilo obvezati tuženika na vraćanje onoga što je primio na temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužitelja.

24. Radi toga je materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO pravilno primijenjeno.

25. Okolnost da tužiteljica ne vraća i ne traži vraćanje više naplaćenih bruto iznosa od proračunskih stjecatelja (što i nije predmet ovog postupka), bez utjecaja je na osnovanost zahtjeva tužiteljice.

26. Kako je tuženik taj koji je istakao prigovor radi prebijanja on je taj koji je trebao isticati da je sud prvog stupnja odlučujući o prigovoru radi prebijanja trebao primijeniti odredbu čl. 338. st. 3. ZPP, koja propisuje da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP), a ne tužiteljica.

27. Odredbom čl. 154. st. 4. ZPP propisano je pored ostalog da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju tužiteljica je dokazala postojanje svoje utužene tražbine, ali je zbog izvršenog prigovora radi prebijanja u konačnici njezin uspjeh u parnici djelomičan. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir: broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, pri čemu u postupku nije bilo troškova vještačenja koja je morala podmiriti samo jedna od stranaka, uspjeh stranaka u postupku kako kvalitativni (s obzirom na osnov), tako i kvantitativni (s obzirom na visinu), ovaj sud drugog stupnja smatra kako pravilnom primjenom materijalnog prava treba odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

28. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč.I. i II. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 380.toč.2. i 3. ZPP odlučeno kao pod toč.I. i II. izreke rješenja.

29. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom, pa je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

30. Tuženik je postavio zahtjev za naknadu troška žalbe, bez naznake troškova za koje traži naknadu, pri čemu je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka (dakle sporednom potraživanju, čl. 35. st. 2. ZPP) pa bi njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i tako valjalo odbiti (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović