Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2231/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-291/2023-25 od 2. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-291/2023-25 od 2. travnja 2025. pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. i IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.380,74 EUR s zakonskom zateznom kamatom koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 30,50 EUR tekućom od 2.7.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,53 EUR tekućom od 2.8.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,22 EUR tekućom od 2.9.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,11 EUR tekućom od 2.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,25 EUR tekućom od 2.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,50 EUR tekućom od 2.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,20 EUR tekućom od 2.1.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,06 EUR tekućom od 2.2.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 111,89 EUR tekućom od 2.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,10 EUR tekućom od 2.4.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,02 EUR tekućom od 2.5.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,05 EUR tekućom od 2.6.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,23 EUR tekućom od 2.7.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,99 EUR tekućom od 2.8.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,41 EUR tekućom od 2.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,27 EUR tekućom od 2.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,66 EUR tekućom od 2.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,64 EUR tekućom od 2.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,61 EUR tekućom od 2.1.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,49 EUR tekućom od 2.2.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,33 EUR tekućom od 2.3.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,86 EUR tekućom od 2.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,31 EUR tekućom od 2.5.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,07 EUR tekućom od 2.6.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,61 EUR tekućom od 2.7.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,63 EUR tekućom od 2.8.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,14 EUR tekućom od 2.9.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,31 EUR tekućom od 2.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,43 EUR tekućom od 2.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,01 EUR tekućom od 2.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,47 EUR tekućom od 2.1.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.2.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.3.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.4.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.5.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.6.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.7.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.8.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.9.2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. „

Svaka stranka snosi svoj trošak.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je djelomično ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, [broj kredita], kreditna partija: 7103157762, koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod brojem: OU- 749/2006 dana 24. svibnja 2006., sklopljen između tužiteljice i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 68.000,00 CHF, kao i odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da korisnik kredita, tužiteljica je dužna kreditoru platiti u anuitetima iznos od 68.000,00 CHF te odredba članka 7. stavka 1. istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je propisano da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 530,45 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici FC, isplati iznos od 4.380,74 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.796,23 EUR. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.025,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2025 pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio da je ništetna odredba čl. 1. ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te dio odredbe sadržan u članku 2. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je tužiteljica dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 68.000,00 CHF te odredba čl. 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope tužiteljice pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitet iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te je naložio tuženiku isplatu iznosa navedenih u točki II. izreke pobijane presude a koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i tvrdnji da joj tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90% po Ugovoru o kreditu do izvršene konverzije Ugovora o kreditu.

4. Između stranaka je nesporno:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206734642 od 24. svibnja 2006. na iznos od 68.000,00 CHF kunske protuvrijednosti sa redovnom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90%

- da je u čl. 7. st. 1. gore navedenog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima od 530,45 CHF u kunskoj protuvrijednost obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja,

- da je između tužiteljice i tuženika zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju; dalje u tekstu - ZID ZPK/15) kojim su izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je u čl. 4. Dodataka ugovoru utvrđeno je na dan konverzije kredita neotplaćena glavnica kredita iznosi 32.601,66 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 227.584,76 HRK

- da su u čl. 5. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrdile da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR računajući do 30. rujna 2015. i da preplata iznosi 21.545,59 HRK.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine„ 96/03; dalje. ZZP/03) prema kojoj je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Navedeno je pravilno sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza tužiteljice u kojem navodi da je predmetni Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2006. zaključila s tuženikom radi kupnje stana, a kako tuženik nije dokazao suprotno, obzirom da je na tuženiku teret dokaza, to su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

6. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te dio odredbe sadržan u članku 2. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 68.000,00 CHF te odredba čl. 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope tužiteljice pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitet iz prethodnog stavka, na način da je banka ovlaštena vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te su navedene odredbe ništetne sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22; dalje- ZOO) te čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03.

6.1. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli tužiteljici nije objasnio već je tužiteljici predočio i dao na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa tužiteljica nije mogla niti imala mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je navedeno imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, čini nepoštenim i ništetnim.

7. Tako je prvostupanjski sud na temelju, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), te čl. 322. ZOO-a pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 1. stavku 1., članka 2. stavka 1. i čl. 7. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke.

9. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 21. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su sukladno ZID ZPK/15 izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženik, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne.

11. Odbijen je i prigovor zastare, obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove pet godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako tužiteljica traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu rok počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću kojim je utvrđeno da preplata s osnove valutne klauzule umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 32.731,02 kn / 4.380,74 eura[1] /.

13. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev u nalažući točkom II. pobijane presude tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.380,74 eura.

14. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 21. prosinca 2015. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe iz Osnovnog ugovora i Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužiteljice izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom, u EUR.

15. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da provedena konverzija temeljem ZID ZPK/15 i sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu nije imala učinak na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

16. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

17. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

18. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

19. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

20. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

21. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

22. Međutim, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

23. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

24. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice, korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

25. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnik kredita slobodno pristala.

26. Kada su, dakle, iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

27. Prema shvaćanju ovog suda neosnovano je pozivanje prvostupanjskog suda na presudu Suda EU u predmetu C-118 /17 obzirom da je istu imao u vidu i Vrhovni sud Republike pri donošenju rješenja u predmetu Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. prema kojem presuda iz predmeta C-118/17 nije primjenjiva u slučaju konverzije u Republici Hrvatskoj.

28. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naložena isplata utuženih iznosa.

29. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijane presude te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice F i C, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

30. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

31. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom to je temeljem Tbr.10 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ broj 138/23; dalje- Tarifa) valjalo tuženiku dosuditi trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura te odlučiti kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić