Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-634/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1118/2021-22 od 24. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1118/2021-22 od 24. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod stavcima I. i III. izreke te pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.433,58 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda pod stavkom II. izreke u dijelu kojim tužitelju ZZ nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno rješava:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju ZZ naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ZZ za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati od 3.996,56 EUR-a (tritisućedevestodevedesetšesteura pedesetšestcenti) na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2012. do isplate, i to po stopi koja teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati trošak postupka u iznosu 1.433,58 EUR-a (tisućučetristotridesettrieura-pedesetosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 24. lipnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška postupka.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Također, protiv navedene presude pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači na način da tužitelju dosudi daljnji trošak parničnog postupka, uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud ne nalazi da bi u postupku pred sudom prvog stupnja bila počinjena koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Neosnovani su žalbeni navodi žalitelja, u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP. Tužitelj je naime, nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 23. ožujka 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev povećanjem postojećeg zahtjeva, čemu se tuženik nije protivio, a koju preinaku je sud prvog stupnja dopustio. Takva odluka suda prvog stupnja je pravilna jer prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem tužitelj nije mogao postaviti tužbeni zahtjev pa se takva odluka suda prvog stupnja temelji na pravilnoj primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Također, dopuštenje preinake tužbe svrsishodno je za konačno rješenje odnosa između stranaka tako da je odluka suda prvog stupnja sukladna i s odredbom čl. 190. st. 3. ZPP.

8. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 220. st. 2. ZPP, kojeg tuženik u žalbi opisno ističe navodeći da nisu izvedeni svi po njemu predloženi dokazi. Naime, prema odredbi iz čl. 220. st. 2. ZPP sud je ovlašten koji će od predloženih dokaza u postupka izvesti. Tuženik u žalbi ističe kako nije proveden dokaz saslušanjem stranaka. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika tuženika, a isto tako i tužitelj od svojeg saslušanja. Osim toga, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika. Odbijanjem ovog dokaznog prijedloga tuženik ujedno nije onemogućen u raspravljanju u smislu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

9. Naime, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom javni bilježnik pri solemnizaciji pravnog posla potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili sadržani u ugovoru o kreditu koji je bio predmet solemnizacije.

10. Sud prvog stupnja tijekom prvostupanjskog postupka ispitao je i sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je 25. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50-3892036 između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojim ugovorom je kreditor odobrio i stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 27.312,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, dok je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseca, s time da je ugovorena redovna kamata iznosila 5,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 3. rujna 2012.,

- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,

- da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužitelj informiran o rizicima koje nosi valuta CHF,

- da je odredba čl. 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštena, te posljedično tome i ništetna,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.996,56 eura,

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u smislu čl. 502. c ZPP, te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu od 25. siječnja 2007. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedene presude. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da iz navedene presude proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a navedene odluke sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15, 14/19) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke. Također sud je imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

13. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove.

14. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Naime, u konkretnom slučaju tužitelju su na transparentan način morali biti objašnjeni rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

18. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

19. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju iz sadržaja ugovora o kreditu i iz činjeničnih navoda tužitelja proizlazi da je kredit podigao u svrhu kupnje automobila, a upravo je i za tu svrhu kredit odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP). To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

20. Tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini tužiteljeve tražbine koje je utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Naime, nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja te na isti stranke i nisu imale primjedbi. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka i prema stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine.

21. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužitelja nije umanjio za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet potrebno je navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije na određeni način istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada potplaćene iznose nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

22. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer je u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao pravno shvaćanje u odlukama tog suda Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018.

23. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. studenog 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO.

26. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

27. Kako je tužitelj isplatu zakonskih zateznih kamata zatražio od 1. listopada 2012., dakle nakon prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zakonske zatezne kamatate dosudio u okviru postavljenog zahtjeva.

28. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška, o kojem je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnost primjene navedenih mjerodavnih odredbi tuženik nije doveo u dvojbu svojim žalbenim navodima.

29. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP je povodom tuženikove žalbe odlučeno kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske presude.

30. U stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke je povodom osnovane žalbe tužitelja primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP preinačena odluka o naknadi parničnog troška iz stavka II. izreke prvostupanjske presude u osporenom dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, podnesak od 11. ožujka 2022. kojim je tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu i prigovora nenadležnosti prvostupanjskog suda je obrazloženi podnesak iz Tbr. 8/1 Tarife tako da tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tog podneska. Navedeni trošak u vrijednosti od 100 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), te uz uvećanje od 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 250,00 eura.

31. Kako je tužitelj žalbom uspio u dijelu odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP).

32. Kao neosnovan je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, jer je njegova žalba u cijelosti neosnovana (čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP).

U Velikoj Gorici, 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina