Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-577/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tanja Bota, odvjetnica iz Splita, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 22694857747 iz Zagreba, kojeg zastupaju punomoćnici OD Grgić & partneri, odvjetnici iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-21/2022-23 od 8. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn- 21/2022-23 od 8. travnja 2025. u točki I. izreke presude za iznos od 1.139,40 eura, te u točki II. izreke kojom je riješeno o troškovima parničnog postupka do iznosa od 2.452,97 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-21/2022-23 od 8. travnja 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je presuđeno da zakonska zatezna kamata teče počev od dana presuđenja (8. travnja 2025.) pa do isplate, te u točki II. izreke u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 131,43 eura i sudi:

1. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, na ime naknade štete platiti tužitelju na dosuđeni iznos od 1.139,40 eura, zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, koja teče počev od 7. rujna 2018. pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužitelju još i iznos od 131,43 eura, sa zateznom kamatom koja, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, na taj iznos teče počev od dana presuđenja pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda odlučeno je:

''I Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, na ime naknade štete, platiti tužitelju 1.139,40 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, teče počev od dana presuđenja (8.4.2025. god.) pa do isplate, dok se za više traženo (u odnosu na razliku između tog i tužbom traženog iznosa 1.627,71 eur) tužiteljev zahtjev odbija.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužitelju 2.452,97 eura, sa zateznom kamatom koja, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, na taj iznos teče počev od dana presuđenja (8.4.2025. god.) pa do isplate.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući istu u dosuđujućem dijelu toč. I. izreke presude (za iznos glavnice od 1.139,40 eura) i odluku o troškovima postupka za 2.452,97 eura) zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka.

Posebno se ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku koja je dovela do pogrešne primjene materijalnog prava. Nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao niti visina štete, već stupanj odgovornosti za nesreću i proizišlu štetu. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da su se vozila kretala međusobno suprotnim smjerovima, da kritična situacija nastupa kada se tužitelj kreće prometnom trakom namijenjenom za kretanje osiguranika tuženika, da se tužitelj kreće brzinom od 25 km/h, a tuženik 67 km/h, a da je ograničenje brzine 50 km/h. Osiguranik tuženika vidjevši vozilo tužitelja poduzima radnju kočenjem i otklonom volanom u lijevo, bježanjem od opasnosti. Prvostupanjski sud odluku o stupnju odgovornosti utvrđuje pozivom na odluku Žs u Splitu broj Gž-84/2022 od 22. srpnja 2022. kojom je odlučeno o sporu između istih stranaka, po drugom pravnom osnovu. Kod činjenice da je razlog nastanka nesreće u nepropisnoj radnji tužitelja koji je prelaskom na suprotni prometni trak stvorio prepreku na putu kretanja osiguranika tuženika, to je neosnovan i neutemeljen stav suda o pretežitoj odgovornosti osiguranika tuženika za predmetnu nesreću. Uvažavajući teoriju adekvatnosti, tuženik smatra relevantnim za odluku o stupnju odgovornosti dati odgovore na slijedeća pitanja: predstavlja li kretanje vozila iz suprotnog smjera u nepripadajućem prometnom traku ugrozu za sigurnost, život, zdravlje i imovinu ljudi, je li radnja osiguranika tuženika kočenjem i otklonom volanom ulijevo poduzeta u trenutku kada se ispred njega u njegovoj prometnoj traci nalazi vozilo tužitelja, te da se osiguranik tuženik nastavio kretati pravocrtno i bez intenzivnog kočenja, bi li do sraza došlo u njegovoj prometnoj traci. Predlaže se preinačiti odluku o stupnju suodgovornosti. Tuženik smatra da bi odluka o glavnici naknade štete bila drugačija, a slijedom čega i omjer uspjeha stranaka u postupku, te time konačno i odluka o troškovima postupka, zbog čega se ista pobija u dosuđujućem dijelu. Odluka o troškovima je pogrešna i nezakonita obzirom jer je prilikom njenog donošenja pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tuženika, pa su za neka ročišta pogrešno odmjerene naknade. Predlaže se preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u ožalbenom dijelu, kao i donijeti drugačiju odluku o troškovima postupka, a podredno presudu ukinuti, sve uz naknadu troškova za sastav žalbe.

3. Tužitelj pobija žalbom presudu u dijelu presude u kojemu je odlučeno o početku tijeka zakonskih zateznih kamata, te o troškovima parničnog postupka iz svih žalbenih razloga. Tužitelj je podnio tužbu radi naknade neimovinske i imovinske štete. Tuženik je od početka postupka osporavao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je iz tog razloga vođen ovaj parnični postupak. Pred kraj postupka tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva kao nespornu, pa je sud odlučio ne provoditi dokaze medicinskim vještačenjem. Sud je ispravno dosudio tužitelju 70% od zatraženog iznosa naknade štete odnosno 1.139,40 EUR. Pogreška je prvostupanjskog suda što dosuđuje tužitelju kamate na iznos od 1.139,40 EUR od dana presuđenja, što je u cijelosti protivno zakonu i pozitivnim pravnim propisima. Tužitelj se obratio tuženiku podnošenjem odštetnog zahtjeva 6. rujna 2018. dostavljajući mu svu medicinsku i drugu dokumentaciju koja je potrebna za odluku u ovoj pravnoj stvari, čime je tuženikova obveza dospjela 7. rujna 2018., pa je tužitelju trebalo dosuditi zakonske zatezne kamate od dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva. Tužitelj pobija presudu u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka jer je sud trebao tužitelju priznati trošak postupka u cijelosti, pogrešno je procijenio omjer uspjeha stranaka u postupku, a nije pravilno priznao tužitelju popisani trošak u smislu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud nije pravilno odlučio o troškovima sudskih pristojbi, a “dvostruko je kaznio” tužitelja, umanjio mu je trošak obzirom na omjer uspjeha u sporu, pa još taj umanjeni trošak “prebio” s troškom tuženika. Sud nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva, a taj je trošak tužitelju nastao i sud ga je trebao priznati u iznosu od 200,00 EUR + 50,00 EUR PDV-a. Tužitelj smatra da mu je trebalo priznati trošak pristupa na 3 ročišta u postupku povodom ukidne odluke (a ne samo 1 kako pogrešno odlučuje sud), te trošak sastava dodatna 4 obrazložena podneska, kao i ostalih podnesaka (njih 5). Sud je pogrešno priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR umjesto 66,36 EUR - dakle, 26,54 EUR manje, iako je tužitelj platio sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 500,00 kn / 66,36 EUR, te dokaz o istomu dostavio u sudski spis. Tužitelj potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu od 18. svibnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn / 212,36 EUR, a o kojem trošku sud nije niti odlučio. Predlaže se žalbu usvojiti u cijelosti te preinačiti prvostupanjsku presudu, na način kako to predlaže tužitelj u žalbi, s tim da se tužitelju prizna i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik, jer presuda suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1, a u vezi s čl. 8. ZPP, jer u smislu čl. 8. ZPP sud prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza ukupno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrđuje koje činjenice će uzeti kao dokazane.

7. Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu utvrđeno je da je u postupku suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik kada navodi da je sud odluku o stupnju odgovornosti pojedinog sudionika utvrdio pozivom na odluku Žs u Splitu broj Gž-84/2022 od 22.07.2022. kojom je odlučena o sporu između istih stranaka, po drugom pravnom osnovu, te da o tome u presudi izostaju jasni razlozi, što bi moglo dovesti do drugačijeg utvrđenja odgovornosti za štetni događaj.

8. Ukazane nedostatke moguće je otkloniti primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a.

9. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci daju nalaz o sadašnjim zapažanjima činjenica koje postoje u vrijeme suđenja. Vještaci osim zapažanja, za razliku od svjedoka, daju sudu i mišljenje o posljedicama nekih zbivanja, no sve to u okviru svojih posebnih, stručnih znanja. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, te u presudi navesti relevantne činjenice utvrđene vještačenjem. Primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a u ovoj presudi osim činjenica navedenih u pobijanoj presudi, biti će valorizirane i druge činjenice potrebne za utvrđivanje odgovornosti.

10. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo:

- da tužitelj u tužbi tvrdi da je zbog skrivljenog protupropisnog postupanja u prometu tuženikovog osiguranika FĐ, tada vozača vozila marke Opel reg. oznake [registarska oznaka], postupanja očitovanog u prelasku njegovog vozila na njemu ne pripadajući dio ceste u vožnji nedopuštenom i neprilagođenom brzinom, dana 11. travnja 2018. u Imotskom, ostvaren sudar tog vozila i tužiteljevog vozila marke Alfa-

Romeo reg. oznake [registarska oznaka]

- da je u promatranom sudaru vozila ostvareno njegovo ozljeđivanje i da je povezano s tim pretrpio, kako neimovinsku tako i imovinsku štetu

- da je u odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporio pravnu osnovanost tužiteljevog zahtjeva, te naveo da je uparničena nezgoda rezultat tužiteljevog, a ne protupropisnog postupanja njegovog osiguranika, pa da ne postoji odgovornost njegovog osiguranika

- da nije sporno da je u mjestu Imotski, na kolniku ulice Antuna Mihanovića, ostvaren sudar tužiteljevog i vozila tuženikovog osiguranika i da je ostvaren na onom dijelu /prometnom traku/ ceste kojim se imaju kretati vozila nailazeća iz smjera kretanja kojim se odnosne prigode kretao ovopostupni tužitelj

- da je sporno iz kakvih su prethodno (prije sraza) ostvarivanih putanja i pri kakvom načinu vožnje promatrana vozila pristigla na prethodno opisano mjesto promatranog sudara vozila

- da je sporno je li se tužitelj neposredno prije sraza kretao vozilom isključivo onim dijelom ceste kojim su se imala kretati vozila nailazeća iz smjera njegovog kretanja i je li tuženikov osiguranik na prostor tog dijela ceste, u nedopuštenoj brzini kretanja, pristigao vozilom isključivo zbog nepravilno i nepropisno poduzetih i okolnosno nepotrebno poduzetih radnji (kočenja i lijevog skretanja)

- da je iz vještačenja po vještaku Ivi Filipoviću utvrđeno da je uparničeni štetni događaj u uzročno – posljedičnom smislu rezultat skrivljenih i protupravnih postupanja u prometu oba sudionika

- da situacija postojeće ugroze tuženikovog osiguranika, nije isključivo rezultatom tužiteljeve skrivljene protupropisne radnje, nego da se i sam tuženikov osiguranik protupropisnim vršenjem radnje doveo, ne samo u stanje ugroze, nego i u situaciju realizacije te ugroze

- da je odlučujući na istom činjeničnom supstratu viši sud, Županijski sud u Splitu, u odluci broj Gž-84/2022 od 22. srpnja 2022., zauzeo stajalište da je tužitelj u nastanku i posljedicama uparničenog događaja participirao u tridesetpostotnom omjeru, a da je u preostalom omjeru od sedamdeset posto participirao tuženikov osiguranik

- da je i Županijski sud u Velikoj Gorici, u ukidnoj odluci broj Gž-885/2021 od 18. svibnja 2022. zauzeo stajalište da oba sudionika uparničenog događaja skrivljeno štetno participiraju u njegovom ostvarenju i ostvarenju iz tog događaja proizišlih posljedica

- da je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da je tuženik onaj tko odgovara za štetno postupanje u prometu njegovog osiguranika, u skladu s određenjima čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima, te da je u obvezi popraviti tužitelju sedamdesetpostotni omjer njemu u uparničenom događaju pričinjene, a u ovom postupku uparničene štete

- da su stranke postigle suglasnost da tužitelj zbog ozljeđivanja u promatranom događaju trpi uparničenu štetu u iznosu 1.627,71 eur

- da kako je utvrđeno da mu je tuženik u obvezi popraviti štetu u sedamdesetpostotnom omjeru njenog obistinjenja, tužitelju je valjalo na ime uparničene štete dosuditi novčani iznos 1.139,40 eura, sve temeljem čl. 1095. i 1100. ZOO.

11. U žalbenom postupku sporan je doprinos nastanku štete, te tijek zakonskih zateznih kamata.

12. U pogledu odgovornosti odlučuje se po načelu krivnje iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) te je na tuženika prešao teret dokazivanja da je šteta nastala bez njegove krivnje odnosno da postoji skrivljeni doprinos tužitelja nastaloj šteti, pa da ima mjesta primjeni odredbe čl. 1072. st. 2. ZOO. U tom je smislu tuženik iznosio činjenice i predlagao dokaze.

13. Glede žalbenih navoda valja reći da sud nije vezan utvrđenjima iz drugih presuda, niti tamo utvrđenih doprinosa tužitelja nastaloj šteti.

14. Temeljem čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

15. Uz navedeno u pobijanoj presudi, valja reći da je temeljem iskaza stranaka te provedenim vještačenjem utvrđeno i:

- da je u trenutku prometne nesreće kolnik bio suh i hrapav, da nije bilo tragova ulja koji bi se mogli dovesti u vezu prometne nesreće, te da na mjestu događaja ne postoji ni horizontalna ni vertikalna signalizacija, a da je ograničenje brzine na 50 km/h

- da se osobno vozilo Opel Vectra kretalo ulicom Antuna Mihanovića od sjevera prema jugu, a iz suprotnog pravca istom ulicom kretalo se osobno vozilo Alfa Romeo

- da je vozač osobnog vozila Opel Vectra na pojavnost osobnog vozila Alfa Romeo reagirao na opasnost kočenjem te u fazi kočenja prešao sa desne na lijevu stranu, te se sudario s osobnim vozilom Alfa Romeo

- da se osobno vozilo Opel Vectra u trenutku reagiranja kočenjem kretao brzinom od 67 km/h

- da je osobno vozilo Opel Vectra imao na raspolaganju prostor za izbjegavanje sudara od 40 metara, pa bi u tom prostoru izbjegao sudar da je imao brzinu od 60 km/h

- da je osobno vozilo Alfa Romeo u trenutku sudara imao brzinu od 25 km/h

- da vještak utvrđuje da je vozač osobnog vozila Opel Vectra imao razlog za kočenje i za bijeg sa desne na lijevu voznu traku, kočeći vozilom do kraja pri brzini od 67 km/h

- da prometnica odnosno kolnik ulice Antuna Mihanovića nema ni vertikalnu ni horizontalnu signalizaciju i u širini je od 6,00-6,70 metara

- da ako se povuče zamišljena isprekidana linija kolnika, proizlazi da je vozač osobnog vozila Opel Vectra imao razlog za bijeg kočenjem ulijevo i da granična brzina za izbjegavanje sudara vozila Opel Vectra je 60 km/h, a za osobno vozilo Alfa Romeo 36 km/h

- da je ponašanje vozača osobnog vozila Alfa Romeo kritične prigode teško objasniti pogotovo što vozač osobnog vozila Alfa Romeo ima gotovo idealnu desnu poziciju na smjer vožnje

- da je pri brzini Opel Vectre od 50 km/h, vozač Opel Vectra kočio, vještak utvrđuje da do sraza ne bi došlo

- da je tužitelj vozio brzinom od 25 km/h (dakle, 25 km/h sporije nego je to dozvoljeno)

- da se štetni događaj dogodio u naseljenom mjestu u kojem se vozač ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km/h,

- da osiguranik tuženika nije prilagodio brzinu uvjetima i ograničenjima na cesti, te nije mogao pravovremeno reagirati, pa samim time spriječiti nastanak prometne nezgode

- da je brzina osiguranika tuženika u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće jer nepropisna vožnja osiguranika tuženika doprinijela nastanku nesreće jer da se osiguranik tuženika kretao propisnom brzinom od 50 km/h i s dužnom pažnjom, odnosno poduzeo radnju kočenja pri dozvoljenoj brzini kretanja, nedvojbeno je imao mogućnost izbjegavanja sudara sa vozilom tužitelja.

16. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1072. st. 2. ZOO-a kada je odlučeno o krivnji sudionika predmetne prometne nezgode i to upravo iz razloga koje obrazlaže prvostupanjski sud, kada navodi da je iz vještačenja po vještaku Ivi Filipoviću, utvrđeno da je uparničeni štetni događaj u uzročno – posljedičnom smislu rezultat skrivljenih i protupravnih postupanja u prometu oba sudionika. U situaciji kada, ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. Ovdje se radi o vozilima na pogon, pa imajući u vidu činjenična utvrđenja i prema shvaćanju ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom konkretnom slučaju omjer krivnje oba vozača u visini od 70%- 30%, jer je prvostupanjski sud utvrdio doprinos oba vozača konkretnom štetnom događaju. Nakon što je nesporno utvrđeno da se osobno vozilo Opel Vectra, u trenutku reagiranja kočenjem kretao brzinom od 67 km/h te da je imao na raspolaganju prostor za izbjegavanje sudara od 40 metara, pa bi u tom prostoru izbjegao sudar da je imao brzinu od 60 km/h. Osobno vozilo Alfa Romeo u trenutku sudara je imao brzinu od 25 km/h. Na taj način pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je brzina osiguranika tuženika u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće jer nepropisna vožnja osiguranika tuženika doprinijela nastanku nesreće. Suprotno, da se osiguranik tuženika kretao propisanom brzinom od 50 km/h i s dužnom pažnjom, odnosno poduzeo radnju kočenja pri dozvoljenoj brzini kretanja, nedvojbeno je imao mogućnost izbjegavanja sudara sa vozilom tužitelja. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode u omjeru od 70%, dok je tužitelj za nastanak prometne nezgode odgovoran za 30%, te je iz navedenog pravilno dosuđen pobijani iznos nesporne štete.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Zbog navedenog žalba tuženika nije uvažena, već je presuda suda prvoga stupnja u točki I. izreke za iznos od 1.139,40 eura, temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a i čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena kao zakonita.

18. U pravu je tužitelj kada u žalbi osporava odluku iz točke I. izreke u dijelu u kojem je presuđeno da zakonska zatezna kamata teče počev od dana presuđenja (8. travnja 2025.) pa do isplate, te u točki II. izreke kojom nije riješeno o troškovima parničnog postupka preko iznosa od 2.452,97 eura. Nije osnovana žalba tuženika glede odluke o troškovima parničnog postupka do iznosa od 2.452,97 eura.

19. Temeljem čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

20. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete, prvostupanjski sud je tužitelju trebao priznati zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), pa je u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i dosuditi zakonske zatezne kamate od 7. rujna 2018. pa do isplate.

21. Temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, a što je ovdje nesporno slučaj, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

22. Temeljem čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Temeljem čl. 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, što je prvostupanjski sud i učinio, pa nije osnovana žalba tuženika. U pravu je tužitelj kada u žalbi navodi da mu sud neosnovano nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva, da nije točno utvrdio plaćenu sudsku pristojbu na presudu, dok nije u pravu kada traži naknadu za pristojbu koju nesporno nije platio, kao i za u žalbi naznačene procesne radnje glede zastupanja na ročištima te sastave podnesaka. Omjer uspjeha u parnici ocjenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uzimanjem u obzir uspjeh u dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, te je utvrđeno da je omjer 70-30%, jer je u tom omjeru utvrđena podijeljena odgovornost te je u tom postotku presuđena pravična novčana naknada. Na opisani način opravdani utvrđeni troškovi parničnog postupka tužitelja iznose 2.584,40 eura, pa je tužitelju trebalo dosudi još iznos od 131,43 eura.

23. Iz navedenih razloga je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu i na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu kako je to presuđeno točkom II. izreke ove drugostupanjske presude, a odbiti žalbu tuženika glede odluke o troškovima parničnog postupka do iznosa od 2.452,97 eura.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

25. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je sa žalbom uspio samo glede odluke o tijeku kamata, te odluke o troškovima parničnog postupka.

U Velikoj Gorici 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina