Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-363/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu, protiv tuženice: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Glamuzina & Grošeta" iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženice i tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2361/2019 od 23. veljače 2022. godine, u sjednici održanoj 2. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženice i tužiteljice, kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2361/2019 od 23. veljače 2022. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj 041-50-2679736 sklopljen između stranaka dana 24. veljače 2005. godine, te da se naloži tuženici da tužiteljici isplati iznos od 31.302,02 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu od 24. veljače 2005. godine kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (točka II. izreke), kao i odredbe iz članka 1. i 7. tog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je iznos dugovanja vezan uz CHF (točka III. izreke). Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici iz osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 2.173,93 kuna, a po osnovu pretplate zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 5.260,43 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točkama IV. i V. izreke, te je obvezana tuženica nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 9.228,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2022. godine do isplate (točka VI. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (točka VII. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u dosuđujućem dijelu i odluci o trošku (točke II. do VII. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu u točki I. presude, (sadržajno) zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tuženice i tužiteljice su neosnovane.

6. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.1. Nije počinjena ni daljnja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 188. stavka 2. ZPP, jer je neosnovana tvrdnja tuženice da "tužbene zahtjeve kako ih je tužitelj postavio uopće nije bilo moguće kumulirati u skladu s čl.188/2 ZPP-a, jer nisu postavljeni tako da bi sud slijedeći od tih zahtjeva mogao prihvatiti ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan", pa da je tužbu valjalo odbaciti.

6.2. Neosnovan je i žalbeni prigovor da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članaka 190. i 191. ZPP, jer da je tužiteljica preinačila tužbu u fazi glavne rasprave (podneskom od 17. lipnja 2021. godine) nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje, a tuženica da se tomu protivila. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. godine donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbe ZPP o preinaci tužbe.

6.3. Budući da nije počinjena ni koja bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba tuženice zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Nije u pravu tuženica ni kada pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom dana 24. veljače 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 041-50-2679736 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 19.469,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, za kupnju osobnog vozila, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca,

- da je u točki 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,85% godišnje, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke,

- da je u točkama 1. i 7. Ugovora isplata anuiteta vezana uz valutu CHF (kunska protuvrijednost po srednjem tečaju banke na dan plaćanja),

- da je tuženica nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je tužiteljica otplatila kredit, te da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platila tužiteljica u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva za razdoblje vraćanja kredita iznosi 2.173,93 kuna, dok razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF u odnosu na početni tečaj iznosi 5.260,43 kuna,

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

7.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.; dalje: ZZP) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

7.3. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.173,93 kuna iz osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog povećanja kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, te iz osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita u iznosu od 5.260,43 kuna, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

8. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore o nemogućnosti neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao i da tužiteljica glede spornih ugovornih odredbi nije dokazala da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

8.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Ujedno, neutemeljeno tuženica u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i zato jer je, između ostalih, odbio dokazni prijedlog za saslušanje osobnog bankara. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tuženica nije ni istakla taj dokazni prijedlog, nego je na pripremnom ročištu povodom prijedloga tužiteljice da tuženica određeno navede svog djelatnika koji je sa tužiteljicom pregovarao u vezi sklapanja Ugovora, a radi njegovog eventualnog saslušanja u svojstvu svjedoka, navela da je "zbog proteka vremena nemoguće utvrditi tko je bio osobni bankar koji je s tužiteljicom pregovarao oko sklapanja Ugovora" (listovi 91 i 92 spisa).

8.3. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita – jer da je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, računajući od dana isplate svakog pojedinog anuiteta. Izloženo stajalište žaliteljice nije pravilno, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom banke pravomoćno utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom tog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. svibnja 2019. godine – to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

8.4. Nadalje, neutemeljeno tuženica u žalbi ističe i prigovor zastare na preinačenu tužbu, jer da je tužiteljica preinačila tužbu podneskom od 17. lipnja 2021. godine, a da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. svibnja 2024. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

8.5. Konačno, ne stoji žalbeni prigovor tuženice da je Ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti da je zabrana manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

9. Nije u pravu tuženica ni kada pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točkama VI. i VII. pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka pravilno odlučeno temeljem članka 154. stavka 1. ZPP. Neutemeljeno je stajalište žaliteljice – da je pobijanom presudom odbijen glavni tužbeni zahtjev te usvojen eventualni, pa da je u takvoj situaciji prvostupanjski sud o troškovima postupka trebao odlučiti primijenim odredbe o djelomičnom parničnom uspjehu iz članka 154. stavka 2. ZPP.

10. Nije u pravu tužiteljica kada u žalbi, u odnosu na odbijeni glavni zahtjev, u bitnome ističe da su ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor da ne može opstati, pa da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je glavni tužbeni zahtjev – za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora i za isplatu odbijen.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka, jer da se ne mogu ispitati razlozi zbog kojih je odbijen glavni tužbeni zahtjev, već upravo suprotno, kraj pravilnog utvrđenja da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su ništetne odredbe ugovora o načinu promjene ugovorene kamatne stope i o valutnoj klauzuli, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se Ugovor može održati na snazi bez djelomično ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i to primjenom odredbi ZZP i ZOO.

10.2. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, jer su po stavu ovog suda, koji je identičan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskoj odluci Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. godine, ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnosti njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. u svezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Iako činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi može opstati, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članaka 21. i 22. u svezi s člankom 322. stavak 1. i člankom 324. stavak 2. ZOO kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora i isplatu iznosa od 31.302,02 kuna sa zakonskim zateznim kamatama ocijenio neosnovanim te ga odbio.

11. Slijedom svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbe tužiteljice i tuženice je kao neosnovane valjalo odbiti, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu i presuditi kao u točki I. izreke. 12. Odluka o troškovima žalbenog postupka zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjeve stranaka za naknadu troškova podnesenih žalbi valjalo je odbiti, jer stranke nisu uspjele sa podnesenim žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP) i odlučiti kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 2. rujna 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić