Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-40/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Eduard Geber, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-4299/2018 od 26. veljače 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-4299/2018-68 od 26. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos od 3.058,54 Eur sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2014. i naknadi troškove postupka (toč. I), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženici 1.000,00 Eur troškova postupka (toč. II).

2. Tužitelj presudu pobija iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti ju prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, te naložiti tuženici platiti tužitelju troškove postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj, kao djelatna vojna osoba u Vojnoj policiji Hrvatske vojske, Satnija specijalne policije, inicijalnim tužbenim zahtjevom tražio je da mu tuženica isplati razliku plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, terenski dodatak i dnevnice u ukupnom iznosu 256.000,00 Kn, sve za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017. Nakon provedenog vještačenja, zapravo nakon dopune istog uređenim tužbenim zahtjevom traži da mu tuženica, za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014., pored isplaćenog dodatka za dežurstvo unutarnje službe, isplati i plaću za prekovremeni rad u bruto iznosu od 3.058,54 Eur sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2014. do isplate.

6. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da mu je tuženica, u utuženom razdoblju, za dežurstvo unutarnje službe isplatila odgovarajući dodatak za to dežurstvo, radi čega nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno čl. XIII Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenik i namještenika, jer je to pravo izričito isključeno čl. 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 73/13, dalje: ZSOS).

7. Tužitelj ne precizira koje bi bitne povrede odredaba postupka bile počinjene, a ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Iz stanja spisa predmeta i prvostupanjske presude proizlazi, da nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje kojim je obračunao prekovremene sate za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017., navodeći kako ih nije obračunao za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014. jer u spisu nije bilo evidencije rada za tužitelja, tužitelj je predložio dopunu vještačenja preciziravši zadatak vještaku podneskom od 3. studenog 2023. Traži da vještak izradi izračun prekovremenih sati za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014., temeljem evidencije potpisane po tužitelju ako postoji u spisu, a ako ne postoji onda temeljem evidencije tužitelja koja postoji u spisu. Također traži da prekovremeni rad obračuna na način da uz plaćenih 8 sati radnim danom, 8 obračuna kao prekovremeni rad a 8 kao dnevni odmor, te da vikendom i praznikom 16 sati obračuna kao prekovremeni rad, a 8 kao dnevni odmor.

9. Vještak u dopuni nalaza navodi kako za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014. u spisu nema nikakve evidencije rada, dakle ni tuženice potpisane po tužitelju, ni tužiteljeve, već je tužitelj naveo ukupan broj dana dežurstva i terena po godinama, ne razvrstavši ih po mjesecima, tjednima i danima (radni dan, vikend). Stoga je broj odrađenih sati dežurstva u navedenom razdoblju vještak utvrdio temeljem podataka iz kartona djelatnika, utvrdivši i kako je, tužitelju, sukladno Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine 99/2012), u tom razdoblju obračunat dodatak za ''dežurstvo unutarnje službe'', odrađeno radnim danom u iznosu od 76,63 Kn, a odrađeno vikendom u iznosu od 153,27 Kn. Vještak daje dvije varijante izračuna, prvu prema kojoj bi tužitelju na ime prekovremenih sati imalo pripasti neto 1.773,95 Eur time da se od utvrđene plaće (za tako izračunat prekovremeni rad) ne oduzima ostvareni dodatak za dežurstvo, a ako bi se taj dodatak oduzeo imalo bi mu pripasti 1.520,28 Eur. Tužitelj na nalaz nije imao prigovora, te je potom uredio tužbeni zahtjev potražujući isplatu plaće za prekovremeni rad u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014., prvo u iznosu od 1.773,95 Eur sa zateznim kamatama, koji je potom ispravio u bruto iznos od 3.058,54 Eur.

10. Žalbeni navodi tužitelja kako je vještačenjem činjenično stanje u pogledu visine zahtjeva točno utvrđeno, jer da je vještak izrijekom naveo kako u dokumentaciji koja se nalazi u spisu nedostaju dokumenti koje je tuženica kao poslodavac bila dužna voditi, pa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, sud treba rukovoditi evidencijom koju je tužitelj u tužbi naveo, nisu osnovani, budući tužitelj u spis nije dostavio svoju evidenciju, kako je to vještak i naveo, već je vještak prekovremene sate utvrdio temeljem kartona djelatnika za tužitelja, na što tužitelj nije prigovarao. Što se tiče obračuna razlike plaće na ime tih prekovremenih sati, vještak je iste obračunao na način kako je to tražio tužitelj, utvrdivši istovremeno da je tužitelju za te sate isplaćen dodatak za dežurstvo unutarnje službe.

11. Budući je tužitelj djelatna vojna osoba, to je njegov tužbeni zahtjev za isplatom uvećanje plaće na ime prekovremenih sati neosnovan, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je odredbama čl. 155. ZSOS propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruju posebne dodatke na plaću sukladno čl. 139. istog Zakona te Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine 118/09), čijim čl. 17A st. 1 i 3 propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na dežurstvu unutarnje službe pripada dnevni dodatak za dežurstvo unutarnje službe, koje se pravo ostvaruje temeljem mjesečnog izvješća po ostvarenim satima rada u kojem se prikazuje ostvareni broj sati rada na aktivnom dežurstvu, odnosno broj dana provedenih na dežurstvu unutarnje službe, a koji dodatak je kako je vještak utvrdio tužitelju za utuženo razdoblje isplaćen.

12. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev, radi čega žalbeni razlozi nisu osnovani, te je temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP žalba odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena kao u izreci.

U Šibeniku, 2. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić