Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-951/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nadi Magdić, odvjetnica u Ogulinu, B. Frankopana 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 22, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-335/2019-49 od 7. siječnja 2025, u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-335/2019-49 od 7. siječnja 2025. pod točkama II i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-335/2019-49 od 7. siječnja 2025. suđeno je:

" I. Odbija se prvopostavljeni tužbeni zahtjev:

"I. Utvrđuje se da je ugovor o [broj kredita] sklopljen dana 16.11.2005. godine između tužitelja GK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB 14036333877, ništetan, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana 10.7.2013. godine na temelju takvog ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju SK, iznos od

57.181,85 EUR (slovima: pedesetsedamtisućastoosamdesetjedan euro i osamdesetpet eurocenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 2,24 eura od dana 01.01.2006. godine do isplate,

- na iznos od 22,60 eura od dana 23.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,18 eura od dana 03.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,66 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,29 eura od dana 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,29 eura od dana 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,39 eura od dana 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,93 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,72 eura od dana 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,72 eura od dana 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,25 eura od dana 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,93 eura od dana 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,55 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,24 eura od dana 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,66 eura od dana 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,82 eura od dana 08.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,82 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 136,36 eura od dana 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 110,83 eura od dana 04.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 156,94 eura od dana 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 145,58 eura od dana 15.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 134,64 eura od dana 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 144,54 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 245,88 eura od dana 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 203,35 eura od dana 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 203,15 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 176,80 eura od dana 10.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 202,89 eura od dana 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 285,59 eura od dana 14.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 339,89 eura od dana 14.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 339,91 eura od dana 23.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 386,83 eura od dana 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 287,58 eura od dana 13.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 273,67 eura od dana 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 274,69 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 294,68 eura od dana 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 323,90 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 326,27 eura od dana 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,68 eura od dana 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 331,09 eura od dana 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 336,84 eura od dana 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,22 eura od dana 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 329,78 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,57 eura od dana 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 307,17 eura od dana 02.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 323,87 eura od dana 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 331,89 eura od dana 01.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 326,09 eura od dana 01.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 294,66 eura od dana 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 321,41 eura od dana 01.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 323,77 eura od dana 03.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 313,32 eura od dana 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 301,09 eura od dana 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 290,07 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate i

- na iznos od 46.613,13 eura od dana 11.07.2013. godine do isplate,

pa do isplate po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da nadoknadi tužitelju GK trošak postupka u iznosu 11.028,60 EUR (slovima: jedanaesttisućadvadesetosam eura i šezdeseteurocenti) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Suprotno sadržajnim žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se odluka suda prvog stupnja može ispitati, izreke presude i rješenja su razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem te za isplatom utužene svote kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 16. studenoga 2005. ugovor o stambenim [broj kredita] temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 318.700,00 CHF, a tužitelj se obvezao taj iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima od po 1.701,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- u članku 3. i 6. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu od 4,95 % godišnje, promjenjivu sukladno odluci banke o kreditnim stopama;

- u čl. 3. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik je doista samostalno mijenjao kamatnu stopu;

- tijekom otplate kredita kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno mijenjao, neko vrijeme je blago padao da bi potom značajno narastao;

- ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu u jednakim mjesečnim anuiteta od po 1.701,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, od prvog koji dospijeva 31. prosinca 2005, pa nadalje;

- tužitelj je prijevremeno otplatio čitav kredit 10. srpnja 2013;

- stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ove odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

- Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

7. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247.,čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328., čl. 1111 i čl. 1114., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07, 79/07 - dalje: ZZP/03), čl. 3., od čl. 96. do čl. 102. i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje ZZP/14), pa odlučio kao u izreci.

8. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je zaključio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

10. To iz razloga, što ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojka samog ugovora, to jest cijene. Ta odredba nije lako razumljiva, jer tužitelju nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope. Kako je prvostupanjski sud ocijenio da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu jasne niti lako razumljive, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03, bilo je dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope poštene.

11. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i ugovorna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Pritom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na izračun anuiteta tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

15. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

16. I prema shvaćanju ovog višeg suda ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre, i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

18. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

19. I druga predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", također je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

-ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

-te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

20. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

21. Nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. To je utvrđenje iz pravomoćnog dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Također nije osnovan žalbeni razlog kako je riječ o odredbi manjeg značaja, pa da zbog tog manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništavost se ne može isticati, pozivajući se na odredbu čl. 326. ZOO. Prema shvaćanju ovog višeg suda ne radi se o odredbi manjeg značaja. Ugovorena kamata je cijena novca i kao takva jedna od osnovnih odredbi svakog ugovora o kreditu.

22. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

23. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki II. izreke osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova predmetne ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom. Visina pretplate utvrđena je financijskim vještačenjem. Tuženik i ne osporava matematičku točnost ovog izračuna.

24. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

26. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 24. siječnja 2019, a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle, opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

27. Stoga kad je sud prvog stupnja na temelju svih okolnosti predmetnog slučaja, uključujući i utvrđenja iz presude povodom tužbe radi zaštiti kolektivnih interesa i prava, te činjenice da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca na čiji sadržaj tužitelj nije mogao imati utjecaj, pravilno zaključio kako se o gore navedenoj predmetnoj ništetnom odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

28. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno, sadržajno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Utvrđenja iz te presude po čl. 502.c ZPP vežu sud u ovom pojedinačnom sporu, a tužitelj se upravo poziva na njih. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

29. Sud je prvog stupnja pravilno odlučio i o prigovoru tuženika kako preplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli valja umanjiti za niže naplaćene anuitete u vrijeme kad je tečaj CHF bio niži od početnog. Visina pretplate utvrđena je adekvatnim dokazom – financijskim vještačenjem. Nju je zbirno vještak izračunao kao iznos od 430.836,65 kuna / 57.181,85 eura. Tuženik i ne osporava točnost ovog matematičkog izračuna. To što je u početnom periodu otplate anuiteta kurs CHF padao zbog čega je došlo do smanjenja anuiteta u prvom mjesecima otplate u odnosu na onaj početni ne utječe na točnost gornjeg izračuna. To stoga jer tuženik tijekom postupka nije zahtijevao prijeboj po ovoj osnovi, a što pravilno obrazlaže u osporenoj odluci sud prvog stupnja. Valja kazati i kako je zahtijevanje povrata pretplate zbog nepoštenih odredbi po čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 pravo potrošača, a tužena banka to nije. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Zahtjev tuženika nije osnovanni zato jer je razlog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, o čemu je gore bilo riječi, u zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, i samo je potrošač ovlašten ostvarivati za sebe pozitivan učinak te ništetnosti. Tuženik, međutim, nije potrošač pa se ove odredbe ne odnose na njega. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad nije prihvatio ovaj prigovor tuženika.

30. Status potrošača je dokazan tekstom samog ugovora o kreditu jer je vidljivo da je isti utrošen na kupnju konkretnog stana. Dakle, tužitelj nije ishodio kredit radi financiranje neke svoje poslovne, proizvodne ili trgovačke aktivnosti. Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP(03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pa kako je u predmetnom slučaju udovoljeno ovoj definiciji, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tužitelj u predmetnom ugovoru ima status potrošača.

31. Tuženikovo opširno teoretiziranje o predmetnim pravnim odnosima stranaka, ukoliko je suprotno shvaćanjima suda prvog stupnja i ovog višeg suda, nije prihvatljivo.

32. Nije osnovan žalbeni razlog kako je sud prvog stupnja odbivši prvi zahtjev a usvojivši onaj eventualno kumulirani donio kontradiktornu odluku. Naime, zahtjev za utvrđenje ništetnim čitavog ugovora nikako nije istovjetan onome da se utvrdi ništetnim jedna njegova odredba. To su sasvim različiti zahtjevi i različite pravne situacije. Isto proizlazi i iz pravorijeka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024. donesenoj u istovrsnoj parnici kad je na revizijsko pitanje odgovoreno ovako: "Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge." U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao do konverzije).

33. Zato odluka suda prvog stupnja nije kontradiktorna već, nasuprot žalbenim razlozima, pravila i sukladna materijalnom pravu.

34. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev, pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT).

35. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u ožalbljenim dijelovima, jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević