Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-464/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, Trg kralja Tomislava 10/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d. d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg po punomoći zastupa Andrej Šooš Maceljski odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P- 667/2024-11 od 20. svibnja 2025., u sjednici održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-667/2024-11 od 20. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe članka 11.3 Ugovora o kreditu broj 9011752699 koji su 2. kolovoza 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita'' (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime ulazne naknade za kredit iznos od 118,65 € (sto osamnaest eur i šezdeset i pet cent), sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. kolovoza 2006. Do isplate, sve u roku 15 dana (točka II. izreke), kao i odredba članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećem na dan prijevremene otplate'' (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 185,98 € (sto osamdeset i pet eur i devedeset i osam cent), sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. lipnja 2011. do isplate, sve u roku 15 dana (točka IV. izreke), kao i u istom roku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.178,10 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2025. do isplate V. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 418,68 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka prvostupanjske presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevima iz ovog postupka, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iz kojeg, kao i nespornih činjenica proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 2. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 20.551,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca,

- da je odredbom članka 11.3. Ugovora određeno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 118,65 EUR,

- da je člankom 9. Ugovora određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. Ugovora o čemu je dužan obavijestiti banku, te da je nesporno da predmetnu naknadu tuženik naplatio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 185,98 EUR,

- da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen,

- da se o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika zbog čega se o istima nije niti moglo pregovarati, niti je pregovarano prema iskazu tužitelja,

- da tuženik nije posebno objasnio tužitelju niti od čega se sastoje predmetne naknade i zbog čega je određena njihova visina na navedeni način, čime nije ispunjen uvjet njihove određenosti odnosno razumljivosti i jasnoće u smislu pravne zaštite potrošača od nepoštenih a time i ništetnih ugovornih odredbi, jer su određene prema aktima banke, što je uzrokovalo, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su nepoštene a time i ništetne odredbe Ugovora u dijelu članaka 11. i 9. Ugovora o kreditu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2., članaka 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03), te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju nesporne iznose prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore – da navedene odredbe nemaju onu značajnost potrebnu za ocjenu nepoštenosti a time i ništetnosti, osobito time što su predmetne naknade bile priznate i dopuštene, da je prvostupanjski sud utvrdio samo jednu od tri kumulativno potrebe pretpostavke ništetnosti, dok nije utvrdio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i čime je to došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da su tipski ugovori izričito zakonom dopušteni, da nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada. Neosnovano ističe i da tužitelj nije pozorno pročitao ugovor niti zatražio detaljnija objašnjenja, zbog čega se ne može smatrati prosječnim potrošačem, te da su pogrešno dosuđeni tijek zatezne kamate i ocijenjen prigovor zastare, jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, pravilno ocijenio osnovanost zahtjeva, jer predmetne odredbe nisu manjeg značaja kako to tuženik neosnovano ukazuje, jednako kao što je pravilno ocijenio da je riječ o odredbama koje su u ugovor unesene od strane tuženika kao standardni, unaprijed formulirani ugovor trgovca, kako to proizlazi iz samog sadržaja ugovora, pa se po prirodi stvari o njima nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj.

12. Pored toga, protivno žalbenim navodima tuženika, iz spornih odredbi nije vidljivo na što se odnose naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te zašto je naknada za obradu kredita određena baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa odobrenog kredita, niti je tužitelju to objašnjenje dano prije ili prilikom zaključenja Ugovora, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na te odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz predmetne naknade, te koju to svoju protučinidbu nudi za tako određene naknade koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač. Time je izostala potpuna obavijest i informiranost tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja Ugovora bio obvezan pružiti tužitelju, a što je propustio učiniti, neovisno od toga što su tipski ugovori propisani pravilima obveznog prava. Slijedom toga, navedene su okolnosti, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO), te ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3. ZOO), uzrokovale značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, dok činjenicu da tužitelj nije pozorno pročitao ugovor tuženik nije dokazao niti jednim dokazom protivno svojoj obvezi iz članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP.

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredivši tijek zatezne kamate od dana kada su naknade naplaćene, jer protivno predmetnim prigovorima, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio utužene iznose na temelju ništetnih odredbi, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje po stjecanju bez osnove u smislu odredbe članka 1115. ZOO.

14. Jednako tako, neutemeljeno ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., pa kako je o ništetnosti spornih odredbi Ugovora odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženika, ocijenivši ga neosnovanim.

15. Nadalje, neosnovano tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je priznata nagrada za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku na ročištu za objavu odluke, jer taj trošak tužitelju pripada sukladno članku 155. stavak 1. ZPP u vezi Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje Tarifa). Kako proizlazi iz podataka predmeta, punomoćnik tužitelja pristupio je na ročište za objavu presude kada mu je ovjereni prijepis presude uručen sukladno članku 335. stavak 8. ZPP, zbog čega je, protivno navodima žalbe, neodlučno je li za tužitelja prijepis presude i pored takvog načina dostave, istaknut i na e-oglasnoj ploči suda.

16. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

17. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe trebalo je odbiti kao neosnovan, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. ZPP).

U Šibeniku 2. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić