Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-604/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić suca izvjestitelja i Ljedevita Zoričića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice i tužitelja podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4459/2024 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4459/2024 od 21. svibnja 2025.

II. Uvažava se žalba tužitelja i preinačava se odluka o trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4459/2024 od 21. svibnja 2025. na način da se nalaže tuženiku da tužitelju pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka za daljnji iznos od 32,22 eura (preko iznosa dosuđenog u točki III. izreke ovog rješenja), kao neosnovan.

V. Zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim članak 3.

– naknada Ugovora o kreditu broj 029-50-3175615 od 6. prosinca 2005., sklopljenog između tužiteljice i tuženice koja glasi „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, a u toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 379,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2005. do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 526,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od

22. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima postupka (toč. III. izreke) žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud preinači odluku o troškovima u smislu žalbenih navoda.

Ujedno traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

U odnosu na žalbu tuženice:

5. Tuženica nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi su izneseni jasni i iscrpni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni pa stoga ovaj žalbeni navod nije osnovan.

5.1. Nije osnovan ni daljnji žalbeni prigovor tuženice – da bi bila ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP u vezi članka 326. st. 1. ZPP i čl. 186.c ZPP jer je predmet spora, suprotno pravnom stanovištu žalbe, bila isplata dospjele tražbine tužitelja. Žaliteljica nije u pravu niti kada upire na povredu odredbe članka 338. st. 4. ZPP, jer suprotno navodima iznesenim u žalbi obrazloženje pobijane presude sadrži sve potrebne elemente propisane navedenom odredbom.

6. Također nije osnovana ni žalba tuženice podnesena iz žalbenih razloga pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj s tuženicom sklopio 6. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 029-50- 33175615 na iznos od 18.123,99,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kojim ugovorom je ugovorena i naknada i to 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, štoviše, ugovor o kreditu je realiziran preko ovlaštene auto kuće pa tužitelj nije ni išao u banku radi zaključenja istog,

- da u Ugovoru o kreditu nije obrazloženo o kakvim se točno troškovima obrade zahtjeva radi niti koji razlozi opravdavaju plaćanje te naknade

6.2. Prvostupanjski je sud, na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu sadržana u članku 3., kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne ulazne naknade u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, nepoštena u smislu odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 93/2003, dalje: ZZP) a time sukladno i odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

7. Sud je pravilnom primjenom članka 210. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 81/2001, dalje: ZOO/91) obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa, dok je u odnosu na zakonske zatezne kamate primijenio članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. U odnosu na istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, kojeg žaliteljica ponavlja i u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije osnovan, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

9. Tuženica u žalbi ističe da u postupku nije proveden test poštenosti te da nisu utvrđene okolnosti iz kojih bi proizlazila bilo kakva neravnoteža ne štetu tužitelja, a osporava i pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da bi bila nesavjestan stjecatelj.

9.1. Ovakvi žalbeni navodi nisu osnovani jer iz činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio – da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelju obrazloženo o kakvim se točno troškovima obrade radi, može se zaključiti da tužena nije uzela u obzir zakonite interese potrošača što je postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9.2. Kod utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana uzima se u obzir ne samo kvantitativna ocjena iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svojih prava. U tom pravcu pravilno je u pobijanoj presudi utvrđeno i da je radi osiguranja naplate kredita (pa tako i sporne ulazne naknade za obradu kredita) ugovoreno i osiguranje naplate zapljenom primanja i prijenosom vlasništva na vozilu kao i obveza dostave originala knjižice vozila pod prijetnjom otkaza kredita.

9.3. S obzirom da je odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala - suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pravilan je daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je tužena nesavjestan stjecatelj.

10. Slijedom svega naprijed izloženog nisu se ostvarili istaknuti žalbeni razlozi kao ni oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi ovlaštenjem iz članka 365. st. 2. ZPP. Stoga je na temelju odredbe članka 368. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

U odnosu na žalbu tužitelja:

11. Osnovano tužitelj u žalbi osporava odluku o troškovima parničnog postupka u dijelu u kojem tužitelju nije priznata naknada prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora, za daljnji iznos od 500,00 eura.

12. Pogrešno je prvostupanjski sud naknadu dosudio u skladu sa vrijednosti predmeta spora samo kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 379,42 eura. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 eura, a u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa od 379,42 eura i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu. U skladu sa odredbom članka 37. stavak 1. ZPP, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i zahtjeva za isplatu), pa budući da je već u tužbi tužitelj tražio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnost određene odredbe ugovora i isplatu, to vrijednost predmeta spora iznosi 1.579,40 eura kako je to tužitelj u tužbi ispravno naznačio, a tuženik naznačenoj vrijednosti predmeta spora tijekom postupka nije prigovarao.

13. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 154. stavak 1., u vezi članka 155. ZPP, utvrdio parnične radnje za koje tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka, no s obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.579,40 eura (a ne kako je smatrao prvostupanjski sud 379,42 eura), sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: Tarifa) tužitelju je valjalo za sastav tužbe i priznatih mu podnesaka (ukupno za četiri radnje) dosuditi naknadu od po 100 bodova za svaku, odnosno ukupno 400 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i PDV ukupno iznosi 1.000,00 eura. Prvostupanjski sud je tužitelju pravilno dosudio i trošak plaćenih sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 26,54 eura.

14. Slijedom navedenog valjalo je preinačiti dio odluke o troškovima postupka u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 526,54 eura, za daljnji iznos od 500,00 eura i na temelju odredbe čl. 380. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom II.

15. Budući da je tužitelj u žalbenom postupku uspio sa žalbom u cijelosti to je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 166. ZPP i vrijednošću predmeta spora za žalbu od 500,00 eura, tužitelju dosuđena naknada troška sastava žalbe (Tbr. 10. toč. 4 Tarife i 25% PDV) 62,50 eura. Preostali trošak kako ga je tužitelj zatražio je neosnovan, jer nije zatražen u skladu sa važećom Tarifom, a trošak sudske pristojbe na žalbu tužitelj nije platio. Slijedom navedenoga je odlučeno kao u točci III. i IV. izreke.

16. Zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan (toč. V. izreke) na temelju odredbe članka 166. st. 1. ZPP jer nije uspjela u žalbenom postupku.

U Šibeniku, 2. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić