Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-474/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo broj P-2/2023-34 od 16. svibnja 2025., ispravljene rješenjem broj P-2/2023-36 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo broj P-2/2023-34 od 16. svibnja 2025., ispravljene rješenjem broj P-2/2023-36 od 20. svibnja 2025., u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo broj P-2/2023-34 od 16. svibnja 2025., ispravljene rješenjem broj P-2/2023-36 od 20. svibnja 2025., u dijelu pod točkom III., IV. i V. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe sadržan u članku 4. točka 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010960285, sklopljenog 19. siječnja 2006., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koji dio glasi: „….promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.“ Pod točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe sadržan u članku 7. točka 7.2. istog Ugovora, koji dio glasi:“ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…“ Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime preplata s osnove promjene kamatne stope iznos od 2.246,27 EUR, a pod točkom IV. izreke na ime preplata s osnove tečajnih razlika isplatiti mu iznos od 4.098,02 EUR, sve sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate. Pod točkom V. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 1.928,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka i troška žalbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

8. Naime, iz razloga pobijane presude proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 19. siječnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje,

- da tužitelj ima status potrošača, koji mu tuženica ne osporava,

- da je sukladno članku 502.c ZPP sud vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli,

- da su stranke dana 15. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka razlika više plaćenog zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do dana konverzije iznosi 6.631,56 EUR, od čega iznos od 2.246,27 EUR na ime razlike po osnovi promjene kamatnih stopa, a 4.385,29 EUR na ime rasta tečaja CHF, da je zbog pada kamatne stope i tečaja tužitelj manje platio iznos od 499,75 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 172,72 EUR, a zbog pada tečaja 327,03 EUR, te

- da je neosnovan prigovor zastare.

9. Sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, pravilno ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare, utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne.

10. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Točno je kako to ističe žaliteljica da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Tuženica u žalbi neosnovano ponavlja svoje navode o informiranosti tužitelja. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, dokazati da je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dala obavijesti potrošaču – tužitelju, a što ista nije učinila, jer je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara, pa je zaključiti da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

13. Kod toga okolnost na koju se tuženica poziva u žalbi - da tužitelj nije prigovarao na sadržaj ugovora, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ovih ugovornih odredbi. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

14. Tvrdnja tuženice da nije postupala nesavjesno i nepošteno te da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu usuglasio s promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom, također se ne može smatrati pravilnom. Ovo stoga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tuženica nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je bila dužna učiniti. K tome tuženica ni ne tvrdi da predmetni ugovor i Opći uvjeti poslovanja sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženice, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

15. U odnosu na žalbene navode da su sve izmijenjene kamatne stope po predmetnom kreditu bile manje od najviše dopuštene kamatne stope istaći je da su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne iz razloga jer je promjena ugovorene kamate bila ovisna o odluci jednog ugovaratelja, u ovom sporu tuženice, bez da su istovremeno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

16. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženica mijenjala protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarala protivno zakonu. Kod toga okolnost da tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao povećanju stope redovne kamate, na što se tuženica poziva u žalbi, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

17. U tom smislu su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da su tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) definirani parametri promjenjivosti kamatne stope. Naime, navedena okolnost ne znači da pojedine odredbe potrošačkog ugovora sklopljenog prije stupanja na snagu tog zakona ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).

18. Kraj takvog stanja stvari, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. ZZP te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO).

19. Zbog navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti, te u dijelu pod točkom I. i II. - kojim su utvrđene ništetnim pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora – potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

20. Međutim, u pravu je tuženica kada prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu pod točkom III. i IV. pobija zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično pogrešne primjene materijalnog prava.

21. Naime, prvostupanjski sud je, utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je utvrdio da razlika više plaćenog zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do dana konverzije iznosi 6.631,56 EUR, od čega iznos od 2.246,27 EUR na ime razlike po osnovi promjene kamatnih stopa, a 4.385,29 EUR na ime rasta tečaja CHF, da je zbog pada kamatne stope i tečaja tužitelj manje platio iznos od 499,75 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 172,72 EUR, a zbog pada tečaja 327,03 EUR, kao i da je tuženica prilikom izračuna konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja i da je postupala u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) te mu priznala preplatu u iznosu od 1.994,02 EUR.

22. Člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK propisan je izračun konverzije kredita, a daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača, učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

22.1. Polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/15, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kome je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

22.2. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama u skladu s kojima je nesporno provedena predmetna konverzija, svi iznosi koje je tužitelj platio tuženici za podmirenje obveza iz osnovnog ugovora o kreditu, pa tako i onih iznosa koji su plaćeni na temelju ništetnih odredbi o kamati i valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoreni su u EUR prema tečaju na dan plaćanja i iskorišteni za namirenje obveza po sada konvertiranom kreditu prema članku 19.c stavku 1. i 2. ZID ZPK/15, dakle, za podmirenje glavnice koja je na dan isplate kredita pretvorena u EUR sa kamatnom stopom umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženica primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uz uvažavanje smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

23. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 18. veljače 2025.

23.1. Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

24. Primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu na način propisano ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članak 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO prema kojem obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima, prestala obveza tuženice za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO.

25. Tuženica je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/15, unijela iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njezinu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR na koji način je tužitelj obeštećen za taj iznos, no, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženica držala bez pravne osnove od dana kada su joj plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

26. ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje.

26.1. Stoga po ocjeni ovog suda u odnosu na činjenicu da je tuženica držala navedeni iznos u svojoj imovini bez pravne osnove do dana konverzije s kojim danom su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za namirenje njegovih obveza po valjanom kreditu konvertiranim Dodatkom, valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO i to na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

27. Kraj takvog stanja stvari, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - budući da sud prvog stupnja nije utvrdio visinu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje su tekle od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije 30. rujna 2015., valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkom III. i IV. i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

28. U ponovnom postupku prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud biti će dužan voditi računa o činjenici da su stranke sklopile pravno valjani Dodatak Ugovoru o kreditu i Sporazum o korištenju pretplate te će rukovodeći se naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem ovog suda utvrditi visinu zatezne kamate na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF osnovnog ugovora o kreditu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. Stečeno pravno shvaćanje o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud biti će dužan opravdati jasnim i neproturječnim odlučnim razlozima koji će imati činjenično i pravno uporište u cjelokupnoj procesnoj građi.

30. Kako je zbog djelomičnog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka pod točkom V. izreke.

U Šibeniku, 2. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić