Republika Hrvatska

Gž-608/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: GKO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nada Magdić, odvjetnica u Ogulinu, protiv tuženice: ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Šavorić & Partneri" iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7386/2024 od 21. svibnja 2025. godine, u sjednici održanoj 2. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7386/2024 od 21. svibnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 23.874,36 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki I. izreke. Ujedno je tuženica obvezana nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.375,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2025. godine pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Ujedno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP, koja da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

5.2. Zbog navedenog, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednica tuženice HYPO – ALPE – ADRIA – BANK d.d. kao kreditor dana 18. svibnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 0161-864/2005 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 25 godina,

- da je u člancima 2. i 3. Ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF, tj. da je isplata anuiteta vezana uz tečaj valute CHF,

- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF, a zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita, ukupno iznosi 23.874,36 eura,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 27. svibnja 2011. godine,

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF - kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.; dalje: ZZP) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

6.3. Kako su navedene odredbe Ugovora ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.874,36 eura na ime razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

7. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – o nemogućnosti neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao i da tužiteljica glede spornih ugovornih odredbi nije dokazala da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

7.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.2. Tuženica u žalbi ističe i prigovor da je tužiteljici trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime, sud prvog stupnja je ispravno uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženica nije podnijela protutužbu, niti je istaknula prigovor radi prebijanja. U odnosu na ovo sporno pitanje, ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

7.3. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita – jer da je pogrešan stav suda da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, budući da sukladno članku 226. ZOO utužene tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, a da "pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja na tijek zastare u konkretnom predmetu".

7.4. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. rujna 2020. godine – to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

7.5. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

7.6. Nadalje, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužiteljicu pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

8. Konačno, valja navesti i da tuženica u žalbi neutemeljeno prigovara da je prvostupanjski sud "pogrešno je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika, slijedom čega odluka o trošku parničnog postupka nije donesena u skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske". Ovo stoga, jer je sud prvog stupnja odvjetničke troškove pravilno utvrdio prema Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), koji određuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

9. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

10. Odluka o troškovima žalbenog postupka zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP) i odlučiti kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 2. rujna 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić