Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kžzd-100/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika EN, zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017. i 118/2018., dalje: KZ), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja: Kzd-94/2019-53 od 23. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika EN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP-24) stavljen izvan snage kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Osijeku od 4. rujna 2019., poslovnog broja: Kzd-94/2019-2 protiv okrivljenika EN, zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ i iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ.

1.1. Pod točkom II. pobijane presude je na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP-24 protiv okrivljenika EN odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom, iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ.

1.2. Pod točkom III. pobijane presude okrivljenik EN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesnom ozljedom iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ te je na temelju čl. 117. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

1.3. Na temelju čl. 56. st. 2. i 3. KZ okrivljeniku EN izrečena je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-24 u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP-24 naloženo je okrivljeniku EN da podmiri troškove kaznenog postupka i to trošak za svjedoke u ukupnom iznosu od 65,00 eura, trošak provedenog sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 213,87 eura te paušalnu svotu u iznosu od 70,00 eura u roku od 15 dana kao i trošak na ime nagrade opunomoćenika oštećenika o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje (čl. 148. st. 4. ZKP-24).

2. Protiv navedene presude žalbu je u zakonskom roku podnio okrivljenik EN putem svog branitelja Domagoja Rešetara, odvjetnika u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da nadležni županijski sud uvaži njegovu žalbu i ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno suđenje ili da istu preinači i da ga oslobodi od optužbe. Ujedno je predložio da ga se zajedno s braniteljem pozove na sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP-24 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) u Varaždinu koje je dopisom broj KŽ-DO-883/2024-3 od 4. studenog 2024. isti vratilo ovom sudu.

5. Povodom zahtjeva žalitelja zakazana je javna sjednica vijeća za 2. rujna 2025. na koju nisu pristupili uredno pozvani okrivljenik, njegov branitelj i zamjenica ŽDO u Varaždinu, time da su ispričali svoj nedolazak te je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u skladu s čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP)

6. Žalba nije osnovana.

7. Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka pogrešno zaključio da su se zbila dva događaja i da su policijski službenici povodom dojave u oba slučaja izašli na lice mjesta. Budući smatra da dokaza za to nema, tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP i čl. 468. st. 3. ZKP.

8. Pri tome se žalitelj poziva na iskaz oštećenog djeteta ENI, navodeći da je isti rekao da je okrivljenika vidio samo taj dan i da ga prije nije vidio.

9. Međutim, to nije tako kada se sagleda cijeli iskaz oštećnog djeteta. Naime, isti je rekao da toga dana (dana kada ga je okrivljenik uhvatio za vrat) ranije nije vidio okrivljenika. Dakle, da ga je (toga dana) ugledao onda kada ga je okrivljenik uhvatio za vrat. Navedeno ne znači da dan ranije nije vidio okrivljenika. Dapače, na postavljeno pitanje da li od ranije poznaje okrivljenika dijete je navelo: "onako", iz čega se može zaključiti da ga poznaje iz viđenja, pogotovo kada se iskaz djeteta sagleda zajedno s iskazom njegovog oca UN u kom navodi da je na pitanje svoje majke o tome tko mu je to napravio ("otisak" oko vrata), UNI uzeo majku za ruku te joj pokazao na čovjeka koji mu je naudio i koji je tada stajao u prolazu između zgrada na Vijencu Petrove Gore, odnosno na ovdje okrivljenika.

10. Točno je da je dijete UNI rekao da mu dan ranije (u odnosu na utuženi događaj) okrivljenik nije ništa napravio, ni rekao, međutim, s obzirom na protek vremena od inkriminiranog događaja do saslušanja svjedoka te s obzirom da je djetetu upravo slijedeći dan ostao upečatljiv zbog traume koju mu je okrivljenik prouzročio, nije čudno i sasvim je logično da mu okrivljenikovo obraćanje njemu i ostaloj djeci da se prestanu igrati pokraj kafića u kojem je okrivljenik boravio, bilo sasvim nevažno te da je na isto zaboravio.

11. Što se pak tiče Eduardove sestre CN, ona je očito prisustvovala samo jednom događaju i to onom kada je okrivljenik njenog brata ENI uhvatio za vrat. Da su djeca događaj izmislila pozivali bi se jedan na drugoga, međutim UNI navodi da se s njim igralo petero do šestero djece, od kojih se nikoga nije mogao sjetiti. Tek na pitanje da li je s njim bio i ON, dijete se prisjeća da je bio i da je i on vidio njegovo crvenilo na vratu. Sestru ne spominje, jer je nije ni zamijetio uslijed onoga što mu se događalo.

12. Logičan je i prihvatljiv stav suda da ON, za kog Eduardova sestra CN navodi da je kao i ona vidio događaj, zbog straha pred okrivljenikom prešućuje događaj, bez obzira što je na sudu bio saslušavan u prisutnosti svog oca. Djeca se očito na tom mjestu (blizu kafića u koji zalazi okrivljenik) često igraju i tada nisu u pratnji svojih roditelja te je strah djeteta potpuno realan, nakon onog čemu je prisustvovao (ozljeđivanje malodobnog oštećenika).

13. Okrivljenik je bio svjestan da čini kazneno djelo, jer čim je ENI primio za vrat (dijete opisuje i pokazuje jednom rukom), odmah mu je rekao da o tome nikome ne priča. Međutim, u inkriminirano vrijeme UNI je bio star osam godina i preplašio se okrivljenika te je imao sasvim logičnu reakciju i otrčao je roditeljima kojima je odmah ispričao o događaju. Dijete je bilo u šoku i imalo je crvenilo na vratu te su ga roditelji odvezli na hitnu pomoć, gdje su mu ozljede i evidentirane.

14. Nadalje, gosti lokala u kojem je bio okrivljenik, svjedoci RN i IN, kako to ispravno navodi prvostupanjski sud, očito su prisustvovali događaju koji se zbio dan ranije, a u kojem nije bilo fizičkog nasrtaja okrivljenika na dijete CNI, već je bilo samo povika neka se djeca tu (u prolazu kod kafića) više ne igraju.

15. Stoga, pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, iste su točno utvrđene, ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i onoga što su iskazivali svjedoci te donošenjem iste nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1 i iz čl. 468. st. 3. ZKP, na koje se žalitelj poziva, niti pak je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

16. Žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist okrivljenika, između ostalog, sadrži u sebi žalbu zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP).

17. Iz tog razloga valja reći da je za počinitelja kaznenog djela tjelesne ozljede, koje se okrivljeniku stavlja na teret u inkriminirano vrijeme, bila propisana kazna zatvora do tri godine, što uz primjenu čl. 44. st. 1. KZ znači da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela za predmetno kazneno djelo bila zapriječena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Okrivljenik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, pri čemu je prvostupanjski sud olakotnim cijenio činjenicu da je okrivljenik kazneno i prekršajno neosuđivan te činjenicu da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Križem za stradavanje, dok otegotnih okolnosti nije našao. Uzevši u obzir činjenicu okrivljenikove kaznene i prekršajne neosuđivanosti, prvostupanjski sud je primjenom čl. 56. KZ okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu, s rokom provjeravanja od dvije godine, smatrajući da okrivljenik i bez izvršenja kazne zatvora više neće činiti kaznena djela, a s tim mišljenjem suglasan je i ovaj žalbeni sud.

18. Budući je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim i osudio za počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede, to je u točki VI. izreke presude ispravno obvezao okrivljenika na plaćanje troškova kaznenog postupka.

19. S obzirom na navedeno, žalba okrivljenika EN nije osnovana, a budući da ovaj drugostupanjski sud ispitujući žalbu nije utvrdio povrede iz čl. 476. ZKP to je na temelju čl. 482. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Varaždinu 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic