Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2633/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-878/2024-8 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-878/2024-8 od 27. ožujka 2025.pod stavkom I i II izreke te odluka o parničnom trošku pod stavkom III izreke za iznos od 700,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 27. ožujka 2025. pa do isplate.

II. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom III izreke za iznos od 79,64 eur sa zatraženom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 79,64 eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6. st. 1. Ugovora o [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen 13. listopada 2005. između tužitelja i pravnog prednika tužene Slavonske banke d.d., Osijek, potvrđen 18. listopada 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-2317/2005 u dijelu odredbe koji glasi:

"… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed."

Pod stavkom II naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 468,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2005. do isplate, a pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 779,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-pročišćeni tekst, 89/14- Odluka Ustavnog suda RH,70/19, 80/22, 114/22 i 115/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u čl. 6. stavak 1. Ugovora o [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen 13. listopada 2005. između tužitelja i pravnog prednika tužene Slavonske banke d.d., Osijek, potvrđen 18. listopada 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-2317/2005 u dijelu odredbe koji glasi:

"… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.", te isplata iznosa od 468,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2005. do isplate.

5. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužitelj.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost. Naime kako to proizlazi iz stanja spisa i danog obrazloženja prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ispitao i ocijenio dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koji ne odstupaju od ustaljene sudske prakse.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom citirana ugovorna odredba sadržana u čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu jer je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da o toj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, koji ugovor je prednik tuženika kao trgovac unaprijed sastavio, a pozivanje tuženika na interne akte ne čini tu odredbu ugovora jasnom i lako razumljivom prosječnom potrošaču kakav je tužitelj (po zanimanju umirovljenik) već je svrha ugovaranja te odredbe bila pribavljanje banci dodatne zarade, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja

11. Naime, iz iskaza tužitelja, kojem je prvostupanjski sud u cijelosti poklonio vjeru, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stana u kojem i danas živi, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da nije bilo moguće s bankom pregovarati o mijenjanju pojedinih ugovornih odredbi, pa tako ni o ovoj tako da ni na koji način nije mogao utjecati na visinu ove naknade već mu je rečeno da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit (dakle kredit mu je ponuđen po principu "uzmi ili ostavi"), a nije mu bilo prezentirano i objašnjeno na što se odnosi ta naknada za obradu kredita u visini od 1,20 % od iznosa kredita, jednokratno unaprijed s time da u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj nije bio ni obrtnik, niti vlasnik trgovačkog društva.

12. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da tužitelj prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ove sporne odredbe ugovora o kreditu kojeg je unaprijed sastavila banka, a pri tom mu ni na koji način banka nije obrazložila o kakvim se konkretnim troškovima (obrade kredita i administracije) radi, kao i zaključak da je svrha ugovaranja ove odredbe bila pribavljanje banci dodatne zarade, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je predmetna odredba čak i pod pretpostavkom da je općim uvjetima poslovanja i internim aktima tuženika, bila određena, ništetna.

13. Naime, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", stvarni i plaćeni, troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi tuženika nisu i ne mogu biti determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

15. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,20 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

16. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

17. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 6. st. 1. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

18. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita (čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, suprotno odnosno da bi se o toj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

19. Zbog izloženog, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja za utvrđenja ništetnosti ove ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi i jer u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada obrade kredita u visini od 1,20% kredita niti je predočena struktura navedenih troškova odnosno od čega se isti sastoje, a koja ugovorna odredba je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 468,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2005., kada je tuženik, odnosno njegov prednik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog prethodno uračunate tzv. "ulazne" naknade (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

20. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 1111. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnove, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je predmetna odredbe Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je nepošteno stekao od dana stjecanja.

21. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je u skladu s ciljem i zaštitom koju pruža Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima(dalje: Direktiva 93/13) te načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C 421/14 Banco Primus, Sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

22. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o obvezi snašanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita jednokratno unaprijed koja je utvrđena ništetnom predmetnom odlukom,u skladu je sa zaključkom sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude, jer je tom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao. kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja, a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

23. Na prethodno izneseno ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka sudova u RH , drugim državama EU I Suda EU, na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske O

24. Slijedom izloženog, žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude pod stavkom I i II izreke, to je u tom dijelu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pod stavkom I.

25. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena temeljem čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155 ZPP, prema VPS označenom u tužbi od 1.340,50 eur, kojoj tuženik nije prigovarao jer je tužitelj u tužbi postavio dva zahtjeva i to zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle deklaratorni zahtjev i kondemnatorni zahtjev radi isplate na temelju ništetne ugovorne odredbe iznosa od 468,60 eur to je sukladno čl. 37. ZPP i Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pravilno priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 17. prosinca 2024. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) i za zastupanje na ročištu 18. ožujka 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife) pravilno priznato po 100 bodova i za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 27. ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) 50 bodova što prema vrijednosti boda od 2,00 eur iznosi ukupno 700,00 eur, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud.

26.1. Suprotno žalbenim navodima, tužitelju pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife jer sud na tom ročištu stranci koja je pristupila uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnjevom da joj je dostava presude obavljena onoga dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema st. 10. iste odredbe sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.

26.2. Imajući u vidu izneseni značaj ročišta za objavu presude, kao i činjenicu da je punomoćnik tužitelja nedvojbeno pristupio istom, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenim navodima radi se o opravdanom i potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP, slijedom čega tužitelju pripada pravo na dosuđenu naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude.

27. Međutim, osnovano tuženik u žalbi osporava odluku prvostupanjskog suda vezano uz dosuđene iznose na ime troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer je čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023) izmijenjen čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni: "potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa" koja zakonska izmjena od 5. svibnja 2023. je stupila na snagu prije podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari (9. listopada 2024.) i stoga je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 i na presudu u iznosu 26,55 eura ili ukupno u iznosu od 79,64 eur na što sadržajem žalbe ukazuje žalitelj.

28. Zbog svega navedenoga je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod stavkom III. izreke. primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a djelomično potvrđena za iznos od 700,00 eur sa zatraženom zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu za iznos od 79,64 eur žalbu tuženika valjalo djelomično usvojiti i za taj iznos u primjenom čl. 380. t. 3. ZPP odluku o trošku preinačiti te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

29. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbe jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, a ne i sa žalbom u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu, a vrijednost predmeta spora računa prema glavnom zahtjevu (arg iz čl. 35. ZPP).

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić