Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-431/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Vrkić Perak predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Bosančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kallay&partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja ŠN i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-289/2024-6 od 23. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o j e i r j e š i o j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-289/2024-6 od 23. travnja 2024.

II. Žalba tužitelja ŠN djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana te se:

- preinačava rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-289/2024-6 od 23. travnja 2024. pod točkom II. izreke u dijelu gdje tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka i rješava:

Nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 445,22 eura, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja ŠN za naknadom daljnjih troškova parničnog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove žalbenog postupka u iznosu od 63,05 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu koji prelazi iznos od 63,05 eura do iznosa od 312,50 eura odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 22.186,00 CHF po srednjom tečaju kreditora na dan korištenja te u članku 7. u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Točkom II. izreke utvrđena je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa primjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Točkom III. izreke presude utvrđena je ništetna i bez pravnog učinka odredba članaka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.373,44 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, dok je točkom V. izreke presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 441,20 eura sa zateznom kamatom od 01.veljače 2007. do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.885,73 eura.

2. Protiv naprijed navedene presude i rješenja pravovremeno je žalbu podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje preinače i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se rješenje i presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odnosu na točku II. izreke rješenja tj. u dijelu u kojem mu nisu dosuđeni troškovi parničnog postupka pravovremeno žalbu podnosi i tužitelj zbog razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a.

3. Žalba tuženika dostavljena je na očitovanje tužitelju, a tužitelj nije dostavio očitovanje na žalbu tuženika.

3.1. Žalba tužitelja dostavljena je na očitovanje tuženiku, a tuženik nije dostavio očitovanje na žalbu tužitelja.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično neosnovana i djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika i tužitelja, pobijana presuda i rješenje o odlučnim činjenicama sadrže jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Naime, iz obrazloženja presude i rješenja je razvidno koje je dokaze sud proveo što je iz kojeg dokaza utvrdio, a također razvidne su i činjenice koje među strankama nisu sporne kao i činjenice koje su među strankama sporne. Pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te jednokratne naknade u visini od 3,30% kao i zahtjev za isplatom iznosa više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog valutne klauzule i plaćene jednokratne naknade.

7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 41-50- 3899538 od 30. siječnja 2007. ( nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je ugovor o kreditu zaključen na iznos od 22.186,00 CHF u protuvrijednosti u kunama;

- da je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,50% godišnje, te je ista promjenjiva;

- da je tužitelj tužbu podnio 5. siječnja 2021.;

- da se radi o potrošačkom ugovoru;

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.373,44 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli;

- da su sredstva kredita korištena za kupnju osobnog automobila;

- da je neosnovan prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit;

- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe;

- da se presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje i u ovom konkretnom slučaju;

- da su ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, obzirom su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su stoga ništetne;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelj kao potrošača;

- da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika;

- da je tuženik nesavjestan stjecatelj;

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita;

- da je tužitelj platio tuženiku na ime jednokratne naknade iznos od 441,20 eura 1. veljače 2007.

7.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. U odnosu na žalbu tuženika: neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, obzirom na činjenicu da se niti o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo jer je ista sastavni dio tipskog ugovora koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena klauzula ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud, u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe. Nadalje, prvostupanjski sud je, donoseći odluku o svojoj nadležnosti u ovom predmetu, imao u vidu i iskaz tužitelja koji je nedvojbeno iskazao da se o navedenoj odredbi ugovora vezano za nadležnost uopće nije pregovarao. Stoga je u navedenom dijelu prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno odbio prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti.

8.1. Navedena prorogacijska klauzula, suprotno žalbenim navodima je prouzročila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja obzirom tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja o navedenoj odredbi. Također ovdje se navodi da je ugovor o kreditu zaključen u Splitu, odnosno u podružnici banke tuženika koja je imala svoje sjedište u [adresa], a kako se radi o sporu koji je nastao upravo u povodu djelatnosti te podružnice odnosno poslovne jedinice sve imajući u vidu odredbu članka 59. ZPP-a. Navedenom odredbom nije propisan kao uvjet da poslovna jedinica bude upisana u Sudski registar kao podružnica.

8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužitelj mogao angažirati kvalificiranog punomoćnika sa sjedištem u [adresa], navodi se da bi prihvaćanjem ovakvog stava tuženika došlo do ograničenja slobode izbora tužitelja na kvalificiranog punomoćnika za zastupanje u parničnom postupku. Naime, jedan od elemenata prava na pravičnom suđenju iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jest i pravo svake osobe da je u postupku zastupa odvjetnik i da odvjetnika ima pravo slobodno izabrati. To jamstvo nije samo apstraktno jer stranka koristeći to pravo na odvjetnika i na izbor odvjetnika po vlastitoj volji, ima jamstvo da će ako uspije u sporu imati pravo da joj se ti troškovi i naknade. Pored toga priroda odnosa stranke i odvjetnika je odnos povjerenja i iz tog posebnog odnosa povjerenja koje stranci daje sigurnost da će je po njoj odabrani odvjetnik zastupati o svom najboljem znanju i sposobnostima, lojalno i vjerno, izvire i pravo stranke da izabere odvjetnika po vlastitom izboru. S druge strane prihvaćanjem pravnog stava kojeg zastupa tuženik prema kojem tužitelja ništa nije spriječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu, tužitelju bi se izravno ili neizravno ograničilo pravo na slobodan izbor odvjetnika. Bit odnosa između stranke i odvjetnika zasniva se na povjerenju koje stranka ima u točno određenu osobu koja je odvjetnik.

9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti dijela odredbe čl.2. Ugovora o kreditu, a kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Ovo stoga jer tužitelj u svakom trenutku ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome je li ugovor prestao ili ne obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

10. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetnima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – u nastavku teksta ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite.

10.2. Prvostupanjski sud je u potpunosti omogućio tuženiku raspravljanje o svakom dokaznom prijedlogu, za svoja utvrđenja je dao sigurna i uvjerljiva obrazloženja te niti u jednom dijelu nije povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje.

10.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, prvostupanjski sud je naveo koje je dokaze proveo, koje je činjenice utvrdio, koje su činjenice sporne, a koje nesporne, što je predmet zahtjeva, koji su prigovori tuženika, a što sve proizlazi iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude i rješenja.

11. Visinu tražbine tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio nakon provedenog vještačenja.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Obzirom je tužba podnijeta 05. siječnja 2021., to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05.– u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav prvostupanjskog suda u pogledu pitanja zastare potraživanja tužitelja sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga je i u navedenom dijelu neosnovan žalbeni navod tuženika prema kojem je potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

13. Prvostupanjski sud nije automatski primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora već je u konkretnom predmetu izvodio dokaze radi ispitivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Na navedene okolnosti prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, a iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi kako isti nije imao mogućnost utjecaja na odredbe ugovora o kreditu već je bio u situaciji da navedeni ugovor o kreditu kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Ovdje posebno prvostupanjski sud ima u vidu činjenicu da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu tzv. tipskom ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno predlaganje dokaza kojim bi dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud

14. Obzirom tužitelj nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, navedene ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je samo jednoj strani tj. tuženiku ostavljena mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja je razvidno kako smisao i sadržaj spornih ugovornih odredbi njemu nije bio jasan i da isti ne zna o čemu ovisi promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja niti je za navedeno u banci dobio bilo kakvo objašnjenje ili pak upozorenje

15. Iako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj:79/07), a pravilnom primjenom materijalnog prava se trebao pozvati na odredu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – nastavno ZZP), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu od 30. siječnja 2007., isto ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda obzirom navedeno odredbe imaju isti sadržaj i značenje. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da se takva odredba smatra nepoštenom te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj. Stoga je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio zatezne kamate od svakog pojedinog mjesečnog iznosa sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/08.), a žalba tuženika je i u ovom dijelu neosnovana.

16.1. Iz provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sporne odredbe, da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika te da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja, da sporne odredbe iako jasno i lako uočljive, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive.

16.2. Da tužitelj ima status potrošača nedvojbeno proizlazi iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i dokaza koje je isti izveo. Naime, člankom 3. točka 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, da je sredstva iz Ugovora o kreditu koristio za kupnju osobnog vozila, da je osobno vozilo koristio za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Dakle, sredstva iz kredite nije koristio za poslovnu djelatnost, a što sve jasno ukazuje na postojanje statusa potrošača kod tužitelja.

17. I u odnosu na tzv. ulaznu naknadu od 3.30%, u prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporni dio odredbe članka 3 Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe platio predniku tuženika.

17.1. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 3 Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih ugovornih odredbi te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati, te je stoga navedena ugovorna odredba ništetna. Obzirom je navedena odredba ništetna to je tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 441,10 eura na ime tzv. ulazne naknade.

17.2. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz iste. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ne znači ujedno i da sporna odredba ugovora nije ništetna. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sporna odredba ugovora bila jasna, lako uočljiva i razumljiva potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 3,30% od iznosa kredita nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, a što i sam navodi u svome iskazu.

17.3. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava.

17.4. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o visini naknade, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredu kojoj je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

17.5. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi u odnosu na visinu naknade nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja ŠN kada isti u svom iskazu navodi da mu tuženik nije objasnio koji bi bili troškovi za obradu kredita i u čemu se sastoje te da isti nije aktivno sudjelovao u sastavljanju ugovora, a iz čega proizlazi zaključak kako tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovora već je ugovor bio unaprijed pripremljen te mu nije bilo objašnjeno i razjašnjeno koju je to uslugu banka učinila u kontekstu opravdanja naplate naknade. Ovdje se posebno napominje da tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi opovrgnuli navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo odnosno da ugovor nije bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane prednika tuženika.

17.6. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 2. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna članku 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

17.7. Naime, plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da su navedene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već bile unaprijed formulirane od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenim odredbama u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17.8. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u jednom fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

17.9. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da je tako ugovorena odredba uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade iznos od 441,20 eura.

17.10. Neosnovano žalbeni navod tuženika u pogledu zastare potraživanja tužitelja s naslova isplate na ime nepoštene odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu. Naime u konkretnom slučaju zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako u konkretnom slučaju ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu je utvrđena tek prvostupanjskom presudom koja nije postala pravomoćna, to znači da u trenutku donošenja odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom temeljem ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu zastara nije počela teći.

18. Neosnovan je žalbeni navod tuženika i u odnosu na troškove parničnog postupka. Naime, obzirom je tužitelj u postupku uspio u cijelosti to je pravilno prvostupanjski sud istoj dosudio trošak parničnog postupka sukladno članku 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

18.1. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak ročišta za objavu presude od 23. travnja 2024. Naime, na ročištu održanom 26. ožujka 2024. punomoćnik tužitelja je pravovremeno, u skladu s odredbom članka 164. stavak 3. ZPP-a, podnio zahtjev za naknadu troškova postupka, a u kojem zahtjevu je sadržan i zahtjev za trošak ročišta za objavu presude. Člankom 151. stavak 1. ZPP-a propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Člankom 335. stavak 8. ZPP-a propisano je da stranci koja je pristupila na ročište na kojem se objavljuje presuda, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana. Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da sud, u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio punomoćnik tužitelja, mora stranci uručiti presudu, te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se, dakle, o trošku učinjenom u povodu postupka, a na koji trošak tužitelj ima pravo jer je njegov punomoćnik pristupio na ročište, te je tužitelj u postupku uspio u cijelosti. Dakle, stranci koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak ročišta za objavu presude jer je navedeni trošak opravdan. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak ročišta za objavu presude od 23. travnja 2024.

18.2. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju troškove parničnog postupka priznao prema vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. Naime, sukladno Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) propisano je kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava suda primjenjuje vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka bila na snazi Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljena u Narodnim novinama broj 138/23 ( nastavno: Tarifa) to je pravilno prvostupanjski sud primijenio navedenu Tarifu. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda u skladu je i s pravnim stavom iskazanim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024. od 7. svibnja 2024.

18.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud nepravilno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na presude od 23. travnja 2024. godine. Naime, prvostupanjski sud tužitelju nije priznao naknadu sudske pristojbe za presudu od 23. travnja 2024. godine, a koja činjenica nedvojbeno proizlazi iz stanja spisa. je priznao naknadu sudske pristojbe.

18.4. Stoga imajući u vidu navedeno žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje i presuda kako je to navedeno u izreci ove presude i rješenja pod točkom I., sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

19. U odnosu na žalbu tužitelja: osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te da mu nije priznao trošak sastavaka podnesaka od 20. veljače 2023., 9. ožujka 2023., 14. travnja 2023. te trošak vještačenja izrade privatnog nalaza i mišljenja u iznosu od 132,72 eura, a koje vještačenje je bilo neophodno kako bi tužitelj mogao postaviti i specificirati tužbeni zahtjev.

19.1. Podneskom od 20. kolovoza 2023. tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev iskazujući visinu svog potraživanja i u protuvrijednosti eura, a sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Stoga, tužitelju pripada naknada za navedeni podnesak u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr. 8.4. Tarife.

19.2. Podneskom od 9. ožujka 2023. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te specificirao tužbeni zahtjev te stoga za navedeni podnesak tužitelju pripada naknada u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 8.3. Tarife.

19.3. Podneskom od 14. travnja 2023. tužitelj se obrazloženo očitovao na tuženikove prigovore sadržane u podnesku od 11. travnja 2023. te stoga za navedeni podnesak tužitelju pripada naknada u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 8.3. Tarife.

20. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška ročišta za objavu presude. Naime, prvostupanjski sud je priznao tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude na koje ročište je tužitelj i pristupio, a radi se o ročištu od 23. travnja 2024.

20.1. Pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak ročišta za objavu presude od 22. svibnja 2023. jer na navedeno ročište tužitelj nije ni pristupio, a koja činjenica je razvidna iz zapisnika s navedenog ročišta.

21. Pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak sastavljanja podneska od 5. veljače 2023. Naime navedenim podnesak nije opravdan niti nužan te stoga pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a tužitelj ne ostvaruje naknadu troška za navedeni podnesak.

22. Osnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava kada tužitelju nije dosudio trošak vještačenja koje je nastalo prije podnošenja tužbe. Naime, sukladno članku 151. stavak 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Trošak preliminarnog vještačenja je trošak koji nastaje u povodu postupka odnosno prethodi postupku i bio je neophodan kako bi tužitelj mogao specificirati svoj tužbeni zahtjev. Dakle, isti je bio potreban za vođenje parnice jer je upravo na temelju vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe tužitelj specificirao visinu svog tužbenog zahtjeva i odredio vrijednost predmeta spora. Takav trošak tužitelj je i dokazao.

23. Dakle, tužitelju je za sastav podneska od 20. veljače 2023., 9. ožujka 2023. i 14. travnja 2023. priznata naknada daljnjeg troškova parničnog postupka u ukupnoj visini od 125 bodova, što obzirom na vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife te obračunat PDV sukladno Tbr. 46. Tarife daje ukupan iznos od 312,50 eura te uvećano za trošak vještačenja koje je nastalo prije podnošenja tužbe u iznosu od 132,72 eura, to je tužitelju dosuđena naknada daljnjih troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 445,22 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjih troškova parničnog postupka.

23.1. Stoga u navedenom dijelu temeljem odredbe članka 380. točka 3. uvažena žalba tužitelja i preinačeno prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke rješenja u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

24. Sud je odbio zahtjev tuženika u postupku za naknadom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

25. Sud je tužitelju dosudio trošak žalbenog postupka u iznosu od 63,05 eura dok ga je u preostalom dijelu odbio sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka. Naime, kako je tužitelj žalbu potraživao naknadu daljnjih troškova u visini od 882,72 eura, a dosuđen mu je iznos od 445,22 eura to znači da je uspjeh tužitelja u žalbenom postupku iznosio 50,44%. Stoga je tužitelju za sastav žalbe priznato 25,22 boda sukladno Tbr. 10.4 Tarife u svezi s Tbr. 7.1. Tarife ( 100x50%=50x50,44%=25,22) obzirom je tužitelj žalbu izjavio samo u odnosu na troškove postupka, sve obzirom na vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 eura te obračunat PDV, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 2. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrkić Perak