REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-488/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d., Zagreba Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Alan-Stjepko Sorić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Lovačkog društva "Lisac" Breznički Hum, iz Radešića, Radešić 18a, OIB: 55760468326, kojeg zastupa punomoćnik Filip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Petra Matić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župić & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji umješača protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1006/2024-2 od 8. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-182/2023-56 od 26. ožujka 2024., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.139,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.419,37 eura od 25. travnja.2019. do isplate i na iznos od 6.720,40 eura od 4. lipnja 2019. do isplate, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 6.720,40 eura teče za razdoblje prije 4. lipnja 2019., dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.964,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2024. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i III. izreke.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-5091/2024-2 od 10. prosinca 2024., umješaču na strani tuženika je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1006/2024-2 od 8. srpnja 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
"Tko odgovara za naknadu štete na vozilu u slučaju kada je ista nastala naletom divljači na vozilo na autocesti – pravna osoba koja upravlja autocestom ili lovoovlaštenik kao imatelj divljači?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude umješač na strani tuženika je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja radi isplate za štetu koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku zbog naleta automobilom na divljač na kolniku autoceste.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je osiguranik tužitelja 8. travnja 2019. naletio automobilom na srnu na autocesti A4 i da mu je tužitelj na temelju kasko police isplatio štetu na vozilu,
- da šteta nije nastala zbog provođenja lova,
- da tuženik upravlja lovištem koje okružuje autocestu na mjestu štetnog događaja s lijeve i desne strane,
- da osiguranik tužitelja nije mogao izbjeći nalet na srnu niti kočenjem niti izmicanjem.
10. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na čl. 1063., 1064., 1066. st. 1. i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO). Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi da divljač koja se nekontrolirano kreće cestom predstavlja opasnu stvar u smislu čl. 1045. st. 3. ZOO, a na tuženiku je teret dokaza pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti iz čl. 1067. st. 2. ZOO-a. Nadalje, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik kao osoba koja gospodari lovištem odgovora pored osobe koja upravlja javnom cestom s time da osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu krivnje prema čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, 114/2022, 114/2022, 4/2023 i 133/2023). Budući da se prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni pozvao na isključivu radnju treće osobe kao uzrok štete niti ju je kao uzrok predmetne štete dokazao sudovi odbijaju tužbeni zahtjev pri čemu je zaključak sudova da nije odlučno je li pravna osoba koja održava autocestu svojim eventualnim propustima doprinijela nastanku štete i u kojem dijelu, jer za slučaj djelomičnog doprinosa treće osobe nastanku štete, za štetu oštećeniku solidarno odgovaraju imatelj opasne stvari i treća osoba, prema odredbi čl. 1067. st. 4. ZOO-a.
11. Prema shvaćanju ovoga suda izraženog u nizu odluka pa tako u odlukama broj:
Rev-1057/2014 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/2016 od 28. kolovoza 2019., Rev- 352/2022-2 od 5. travnja 2022., Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024. odgovornost lovačkog društva za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar.
12. Stoga prema shvaćanju ovoga suda izraženog u odluci ovog suda broj: Rev- 429/2023-2 od 19. studenoga 2024. tuženik se mogao osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ukoliko dokaže da je propust treće sobe odnosno osobe koja upravlja javnom cestom bio u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, a ako to ne dokaže ne bi se mogao osloboditi od odgovornosti.
13. Iako iz odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik ukazivao na okolnost da je bilo propusta u održavanju zaštitne ograde za što bi bila odgovorna osoba koja upravlja javnom cestom, iz spisa predmeta i obrazloženja pobijane presude (točka 12. pobijane presude), proizlazi da niti tuženik niti umješač na strani tuženika nisu dokazali radnju treće osobe kao uzrok štete dakle, tuženik niti umješač na strani tuženika nisu predlagali nikakve dokaze na tu okolnost pa u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije niti utvrđeno u kakvom je stanju bila zaštitna ograda u vrijeme nastanka nesreće. Zbog navedenog, tuženik kao niti umješač na strani tuženika nisu dokazali da je šteta nastala upravo radnjom treće osobe odnosno nisu dokazali postojanje propusta na strani osobe koja upravlja autocestom koji je u vezi sa štetnim događajem, jer da su dokazali postojanje propusta, tada bi se tuženik (lovačko društvo) mogao osloboditi odgovornosti.
14. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Za naknadu štete na vozilu u slučaju kada je šteta nastala naletom divljači na vozilo na autocesti odgovara lovoovlaštenik kao imatelj divljači po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar te se u smislu čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) može osloboditi odgovornosti ako je dokazao postojanje propusta treće sobe odnosno osobe koja upravlja javnom cestom koji je bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem što ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, dok osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu krivnje ako je bilo propusta u vezi postavljanja ili održavanja zaštitne ograde.
15. Stoga s obzirom na to da tuženik niti umješač na strani tuženika nisu dokazali postojanje propusta osobe koja upravlja spornom autocestom u vezi postavljanja ili održavanja zaštitne ograde u vrijeme štetnog događaja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
