REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1215/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Šarić, odvjetnik u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 2b, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Simonelli, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-580/2015 od 14. siječnja 2016. kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1417/2002 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tužiteljeva revizija se odbacuje.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 165.800,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužiteljev prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 111.775,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je tuženik sa više postavljenim zahtjevom za naknadom parničnog troška odbijen.
3. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.
4. Rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je odluka o odbijanju tužiteljevog prijedloga za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (toč. I. izreke) te je preinačena odluka o parničnom trošku na način da je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 77.737,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
5. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude i toč. II. izreke rješenja, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, a preinačena rješenjem u dijelu odluke o parničnom trošku, poslovni broj IP-1417/2002 od 19. siječnja 2015., podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).
6. Tužitelj je postavio tri pravna pitanja za koje smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koje se sadržajno svode na jedno pravno pitanje koje glasi:
U slučaju kada je odštetni zahtjev postavljen u kaznenom postupku, a do okončanja kaznenog postupka protiv štetnika nije došlo zbog zastare kaznenog gonjenja, mora li se u parničnom postupku utvrđivati je li do štetnog događaja došlo počinjenjem kaznenog djela odnosno može li se u takvoj pravnoj situaciji primijeniti odredba čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/31, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91)?
7. Tuženik u odgovoru na reviziju poriče revizijske navode, te predlaže tužiteljevu reviziju odbaciti, podredno odbiti. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.
8. Prvenstveno je potrebno navesti da tužitelj nije mogao podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o sporu iz radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.
9. Zbog navedenog, tužiteljeva revizija razmatrana je isključivo kao izvanredna revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
10. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena.
11. Revizija nije dopuštena.
12. Predmet spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nesreći od strane osiguranika tuženika, za koju tužitelj tvrdi da je prouzročena kaznenim djelom.
13. Među strankama nije prijeporno da je protiv osiguranika tuženika bio pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93 – pročišćeni tekst, 38/93, 28/96 i 30/96 - dalje: KZ/92), a koji optužni prijedlog je odbačen zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona okrivljenika (osiguranika tuženika).
14. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare potraživanja naknade štete jer je proteklo tri godine od kada je tužitelj, kao oštećenik, saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno pet godina od nastanka štetnog događaja (čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje: ZOO/91).
15. Naime, tužitelj je kao pješak ozlijeđen u prometnoj nesreći 2. srpnja 1996., dok je odštetni zahtjev u kaznenom postupku podnio 13. veljače 2002. a tužbu u ovoj pravnoj stvari 2. srpnja 2002.
Prema stajalištu nižestupanjskih sudova zastara potraživanja naknade štete nastupila je za sve vidove štete najkasnije u svibnju 2000. godine. Nižestupanjski sudovi nisu primijenili duži rok zastare potraživanja naknade štete na temelju odredbe čl. 377. ZOO za slučaj da je naknada štete uzrokovana kaznenim djelom, jer su zauzeli stajalište da se navedena zakonska odredba primjenjuje samo u slučaju kada je kazneni postupak dovršen osuđujućom kaznenom presudom, te da parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom, pa niti radi ocjene zastare potraživanja u smislu odredbe čl. 377. ZOO.
16. Pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da parnični sud ne može utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom. Iznimku od tog pravila, predstavlja pravo parničnog suda utvrditi je li šteta prouzročena kaznenim djelom, samo kada su procesne smetnje postojale u odnosu na štetnika, protiv kojeg se nije mogao provesti kazneni postupak, jer je npr. štetnik umro ili je bio nesposoban za rasuđivanje (tako i
Rev-x-196/08-2, Rev-x-632/14-2, Rev-x-1116/12, Rev-x-214/10-2, Rev-44/14, Rev- 199/07, Rev-95/20 itd.).
17. S obzirom da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-1116/12, Rev-853/12 itd.) valjalo je tužiteljevu reviziju odbaciti. Budući da tužiteljeva revizija nije dopuštena u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a da pravomoćno rješenje o trošku prema stajalištu sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija (tako i Revr- 1602/16), valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
18. Budući da su nižestupanjske odluke u skladu s ustaljenom praksom ovog revizijskog suda, postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
19. Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju jer je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP isti bio nepotreban (točka II. izreke ovog rješenja).
Zagreb, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
