Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3122/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, Trg kralja Tomislava 10, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Josip Mađarić, Saša Lui, Maja Zvačko Vuleta, Linda Bilosnić i Goran Gložinić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-1/2025-7 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-1/2025-7 od 19. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] koji su 22. veljače 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 285,14 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2007. do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.007,72 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 285,14 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2007. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 22. veljače 2007. Ugovor o [broj kredita], s time iz navedenog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom potrošačkom ugovoru za kupnju rabljenog automobila već registriranog u [adresa], u kojem je u članku 3. ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, što između stranaka također nije bilo sporno.

9. Temeljem izvedenih dokaza (uvidom u Ugovor o [broj kredita] te saslušanjem tužitelja kao stranke), sud prvog stupnja cijeni utvrđenim da je sporna odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženice, na unaprijed formuliranom obrascu, o kojoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovora, dok sama tuženica u ovom postupku suprotno nije dokazala.

10. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, proizlazi utvrđenim i to (uvidom u potvrdu tuženice od 31. prosinca 2024.), a što je i nesporno između stranaka, da je prilikom isplate kredita 26. veljače 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.148,36 kuna (3,30% od iznosa kredita), odnosno 285,14 eura, što također između stranaka nije sporno.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naplati jednokratne naknade za obradu kredita) te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), cijeneći da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te da od strane tuženice nije bio informiran o visini naknade, niti na što se naknada točno odnosi, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženice, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba o naplati naknade (čl. 3. Ugovora o kreditu), prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, čime cijeni da je ista suprotna odredbi čl. 81. ZZP/03 i stoga ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona, radi čega presuđuje kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

13. Posljedično navedenom, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu (u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a), na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja, pa do isplate.

14. Cijeneći da tužitelj u ovome predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, pozivom na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Tuženica u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, upirući na to da je sporna odredba o naknadi tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koju odredbu je tužitelj svojevoljno pristao te da se radi o odredbi koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti.

16. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te na odredbe ZOO-a. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja ništetnost sporne odredbe temeljio na odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite, imajući u vidu da takvo što ne proizlazi iz pobijane presude.

17. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, s time da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire na to da se radilo o solemniziranom Ugovoru kod javnog bilježnika gdje je tužitelj bio upoznat sa svim pravnim posljedicama spornog pravnog posla, jer navedeno ne proizlazi iz izvedenih dokaza.

19. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom na odgovarajući način otklonio.

20. Sud prvog stupnja je imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87.

ZZP/03, nepoštena i time, ništetna.

21. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo (imajući u vidu da tuženica suprotno nije dokazala), jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), imajući u vidu i to da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelju bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade.

22. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje su protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

23. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sama tuženica ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepozntu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženice, zaključuje i sud prvog stupnja (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

26. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

27. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, pozivajući se pri tome i na objvljene oglase i reklame u predugovornoj fazi, ali isto tako i žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

28. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

29. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica ičim dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužitelja, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

30. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženca to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju (da tužitelj nije prigovarao visini plaćene naknade, niti tražio raskid ugovora).

31. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer navedeno nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredbe Ugovora, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

32. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

33. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

34. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio.

35. Pored navedenog, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora (neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna), iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno od 27. veljače 2007.).

36. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

37. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju pravilno obračunao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), pri čemu tuženica u žalbi određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijane presude.

38. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

39. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana, pri čemu zahtjev za naknadu žalbenog troška nije nti postavljen određeno (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

40. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš