REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3355/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Marina Skorić Rojc, odvjetnica u Zadru, Ulica plemića Borelli 14/I, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 661/2024-2 od 1. travnja 2025. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-788/2015-35 od 5. ožujka 2024., ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-788/2015-43 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja, te odbacuje u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava.
II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-661/2024-2 od 1. travnja 2025. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-788/2015-35 od 5. ožujka 2024.
2. Na prijedloge stranke nisu odgovorile.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja djelomično nije osnovan i djelomično nije dopušten.
3.1. Prijedlog tuženice nije osnovan.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da su i tužitelj i tuženica u svojim prijedlozima za dopuštenje revizije postavili pravna pitanja za koja smatraju da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, te da se tužitelj pozvao na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u vidu obične štete i izmakle koristi te neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju je tužitelj pretrpio jer je tuženica donijela Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima kojim je s danom 15. listopada 2012. ukinula javnoovršiteljsku službu.
5.1. Nakon provedenog postupka sudovi su djelomično prihvatili i djelomično odbili tužbeni zahtjev.
6. Tužitelj postavlja sljedeća pitanja:
„1. Da li oštećeni (javni ovršitelji) kod kojih su u sudskim postupcima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti utvrđene iste kvalifikatorne okolnosti- kriteriji za naknadu štete imaju pred svim sudovima u RH pravo na pravičnu novčanu naknadu u jedinstvenom rasponu za sve takve slučajeve?
2. Da li je dopušteno drugostupanjskom sudu u postupku u kojem je tužitelju kao javnom ovršitelju dosuđena naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u određenom novčanom iznosu preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu na način da, protivno uputi iz odluke Ustavnog suda RH iz toč. III rješenje posl. br. U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013. uračuna navedenim rješenjem određenu zadovoljštinu od 18.000 kn u dosuđeni iznos naknade štete po ovoj osnovi.
3. Da li je dopušteno drugostupanjskom sudu u postupku u kojem je tužitelju kao javnom ovršitelju dosuđena naknada (obične) imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti preinačiti prvostupanjsku presudu smanjujući dosuđeni iznos primjenom pravila o teretu dokaza na štetu tužitelja iako je tužitelj predložio izvođenje daljnjih dokaza po ovim osnovama a prvostupanjski sud ih odbio kao suvišne smatrajući tužbeni zahtjev u tom dijelu već dokazanim?
4. Da li je sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka dužan razmotriti da li je postignuta ravnoteža između općeg interesa, odnosno legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova i prava tužitelja na pristup sudu kao i prava iz čl. 1. Protokola br.1. uz Konvenciju, odnosno je li sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kad je stranka postupka država koja je zastupana po državnom odvjetništvu dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučaju kad se trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?
5. Da li u slučaju kad tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva sud utvrđuje postotak uspjeha isključivo uzimajući o obzir uspjeh tužitelja u odnosu na visinu postavljenog i dosuđenog iznosa? Je li sud prilikom utvrđivanja postotka uspjeha u sporu trebao uzeti u obzir činjenicu da je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva te donijeti odluku o trošku na temelju uspjeha tužitelja u osnovu i visini?
6. Jesu li među subjektima obveznopravnog odnosa nastalog Zakonom o prestanku Zakona o javnim ovršiteljima i ukidanju službe javnih ovršitelja ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 1045. i 1046. ZOO-a za potraživanje izmakle koristi i za odgovornost RH za taj oblik štete?“.
7. U odnosu na prijedlog tužitelja revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP jer njima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje i ističe prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru takvih pitanja prijedlog ne može razmatrati. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.
7.1. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
8. U odnosu na pitanje koje se odnosi na troškove postupka nisu izneseni odgovarajući razlozi njegove važnosti jer se na ovaj slučaj ne može primijeniti odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv RH, i dr. iz razloga što su u ovom slučaju tužitelju dosuđeni odgovarajući troškovi postupka koji su u skladu s njegovim uspjehom u ovom sporu, pa se ne može govoriti niti o legitimnim očekivanjima stranke u postupku niti o povredi prava vlasništva, niti o tome da je razvidna kontradiktornost, neobrazloženost i arbitrarnost postupanja suda. Stoga to pitanje, vezano za troškove postupka, polazi i od pogrešne pretpostavke da je tužitelju time onemogućen pristup sudu.
9. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu koji se temelji na postavljenim pitanjima, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 387. i čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u točki I. izreke.
10. Tužitelj neosnovano smatra nužnom intervenciju revizijskog suda sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a koju temelji na tvrdnji o dokazanoj vjerojatnost povrede ustavnog i konvencijskog temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, kako zbog povrede načela jednakosti pred zakonom, tako i zbog povrede prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva pobijanom odlukom o troškovima parničnog postupka.
11. Naime, u pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost pred sudom. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje primarno vezana za donošenje presuda s precedantnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava (na pravično suđenje, prava na jednakost svih pred sudom i dr. na koje se poziva u prijedlogu). Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP koje bi bilo razlog za dopuštenje revizije.
11.1. Tužitelj, prema utvrđenjima ovoga suda, nije učinio vjerojatnim da mu je bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017), imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje suda izraženo u pobijanoj presudi, te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije. Stoga je za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom, a činjenica da tužitelj nije u cijelosti uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da mu je ujedno povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, a koje je zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
11.2. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije te je valjalo na temelju odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na prijedlog tužitelja koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava, odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.
12. U odnosu na prijedlog tužene za dopuštenje revizije valja reći da su pitanja kako ih je tužena postavila preopćenita te odgovori na tako postavljena pitanja ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga niti razlozi važnosti na koje se tužena u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
