REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-204/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kontreca predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3855/2022-2 od 6. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3665/2020-24 od 20. srpnja 2022., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 21.493,62 kn, nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u visini 11.101,43 kn, sve to sa zateznim kamatama.
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1407/2023 od 18. travnja 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:
"Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Na temelju čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:
- da su tužitelj i tužena 24. studenoga 2004. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 CHF uz rok otplate do 31. prosinca 2014.,
- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od
5,25% godišnje koja je promjenjiva,
- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,
- da se radi o potrošačkom ugovoru,
- da je kredit u cijelosti otplaćen.
9. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja ovaj sud smatra dostatnim za navesti da su nižestupanjski sudovi ništetnost te odredbe utvrdili pozivanjem na pravne učinke presude donesene u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa (predmet Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 – dalje: Presuda iz kolektivnog spora). Naime, Presudom iz kolektivnog spora utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg (ovisno o kojem razdoblju primjene) Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud se u pobijanoj odluci pozvao na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15), kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a da je sadržano u bitnom identično propisivala i odredba čl. 138.a ZZP/07. Primjenom čl. 502.a, čl. 502.b i čl. 502.c ZPP sud se u pobijanoj odluci ocijenio vezanim utvrđenjima iz Presude iz kolektivnog spora, slijedom čega je izrazio pravno shvaćanje da nije potrebno provesti dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložila tužena (zaposlenice koja je radila na tom ugovoru), radi utvrđenja činjeničnog stanja drugačijeg od onog koje je utvrđeno u odlukama iz kolektivnog spora. Tako je u utvrdio ništetnost sporne odredbe i nastavno tome je dosudio iznos stečen temeljem osnove koja je utvrđena ništetnom.
10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:
"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.
19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.
20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".
11. Revijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kako kakvo je dao (v. toč. 9. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedokinje – zaposlenice tužene.
12. Međutim, tužena je sporni dokazni prijedlog predložila (što proizlazi iz navoda iz odgovora na tužbu i svodi se na sljedeće navode) radi dokazivanja činjenice:
- da je o "svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula",
- da je "proveo edukaciju svojih zaposlenika",
- da "ni sama tužena nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti za idućih 10 godina",
- da "su tužitelju bili objašnjena prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredbe o valuti obveze",
- da "također i na okolnosti pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu".
13. Prvenstveno, u dijelu tih navoda ovaj sud vidi određenu kontradikciju jer, ako sama tužena navodi da ni ona nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti za idućih 10 godina, postavlja se pitanje kako je o stvarnim rizicima, koji su ipak, očito nastupili, obavijestila potrošača. Također, činjenica da je tužena svoje zaposlenike educirala u tom smislu, ne dokazuje relevantnu činjenicu da su tužitelju potrebne informacije bile objašnjene na potpun način.
14. Međutim, što je s ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta odlučujuće, tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju), obim i konkretni sadržaj pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u Presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri "odmakla" od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.
14.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz Presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno s onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.
14.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.
14.3. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koji se, u ovom konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na simplificirane tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo što je to (činjenično) točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u Presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.
14.4. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužitelju i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u Presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi predloženi na potpuno neodređene i nejasne okolnosti u takvim slučajevima se niti ne mogu prihvatiti.
15. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, s pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.
16. Uzimajući u obzir navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.
17. Zato je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Damir Kontrec
