Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-133/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1925/2020-19 od 27. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice LĐ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 1925/2020-19 od 27. studenog 2023., pod točkom I. izreke i točkom III. izreke u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan preko iznosa od 1.513,59 eura.

II. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1925/2020-19 od 27. studenog 2023. pod točkom II. izreke u cijelosti i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.513,59 eura sa zateznim kamatama tekućim od

27. studenog 2023. do isplate.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjev utvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 138-50-3161124, sklopljen između stranaka 24. studenog 2005.i kojim zahtjeva naložiti tuženiku da joj plati iznos od 32.499,48 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), a prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev na način da je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz tog Ugovora slijedom čega da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, koje promjene su nastupile 24. studenog 2005. i naloženo je tuženiku da tužiteljici plati 2.846,99 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.513,59 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2023. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko tog iznosa odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv te presude pod točkom I. izreke i točkom III. izreke, u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan, žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati glavni tužbeni zahtjev ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijano dijelu i da predmet vati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a traži i trošak nastao podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i točkom III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet, u žalbom pobijanom dijelu, vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, kao potrošača, kojim traži da sud utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3161124 ništetan i da se stoga naloži tuženiku da joj plati iznos od 32.499,48 eura sa zateznim kamatama, a tužiteljica postavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim zahtjeva utvrditi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz tog Ugovora slijedom čega da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, koje promjene su nastupile 24. studenog 2005. i u vezi toga zahtjev da se naloži tuženiku da joj plati 2.846,99 eura, a tužiteljica zahtjeva i naknadu troška nastalog joj podnošenjem žalbe.

6. Sud prvog stupnja je odbio glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelja zahtjeva utvrditi da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, uz obrazloženje da djelomična ništetnost odredbi o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer da ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost, slijedom čega je neosnovanim ocijenio i zahtjev za isplatu u tom dijelu.

6.1. S druge strane, sud je, pozivom na čl. 502.c. ZPP-a i u vezi s tim na shvaćanja zauzeta o valuti obveze ugovorene u kreditima kakav je i kredit tužiteljice u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., imajući pri tome na umu nesporne činjenice o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli iste vrste i iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da je kredit odobren i iskorišten u svrhu kupnje automobila, a da su ju u banci dočekali gotovi ugovori, da se o sadržaju odredaba nije pregovaralo (tuženik je tijekom postupka odustao od prijedloga da se radi dokazivanja suprotnog sasluša djelatnik banke), zaključio da su odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz vrijednost CHF ništetne. Ovo jer da ni u konkretnom slučaju tuženik tužiteljicu nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

7. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

7.1. Nadalje, glede navoda tuženika vezanih uz prigovor mjesne nadležnosti valja reći da je točno da je sud na ročištu održanom 23. veljače 2022. odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan i točno je da je, sukladno tome, donio predmetnu presudun time iskazujući, ali bez ikakvog obrazloženja, da ostaje kod te odluke. Time je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, ali ne i ona iz st. 3. te odredbe, a koju povredu je ovaj sud otklonio uz ovlaštenje iz čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a, pri tome vodeći računa o načelu ekonomičnosti.

7.2. Naime, tužiteljica živi u [adresa] koja je od sjedišta tuženika, koje je u Zagrebu, udaljena preko 300 km, a tuženik ima podružnicu u [adresa], gdje je Ugovor o kreditu sklopljen i solemniziran (listovi 8 i 9 spisa). Stoga, iako je odredba o ugovornoj nadležnosti, sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu, omogućavala tužiteljici da procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za nju proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/03., 46/07., dalje: ZZP), to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP-a koji sadrži listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji se nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužitelica kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za nju je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morala dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njezina prebivališta, što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njezinog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

7.3. Prema čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako tijekom postupka nije bilo sporno da tuženik ima svoju poslovnicu ili poslovnu jedinicu u [adresa] gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu, to je sukladno čl. 59. ZPP-a, prvostupanjski sud koji je i donio odluku mjesno nadležan.

8. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a stranke neosnovano pobijaju i pravilnost primjene prava.

9. Valja odgovoriti da žalbom tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu jer su razlozi izneseni u obrazloženju presude u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu pa se presuda ne može ispitati. To iz razloga što prvostupanjski sud utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, a što znači da su u konkretnom slučaju ništetni bitni sastojci Ugovora o kreditu, bez kojih ugovor ne može opstati uzimajući u obzir čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO). U prilog takvog shvaćanja tužiteljica ukazuje,na presude Suda Europske unije u kojima je izraženo pravno shvaćanje što je obuhvaćeno pod pojmom "glavnog predmeta ugovora" - C-260/18, C-484/08, C-96/14, C-26/13, C- 186/16 i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima Gzz-105/2002 te Rev-907/2002, kao i odluke žalbenih sudova.

10. Suprotno tim navodima prvostupanjski sud je pravilno odbio glavni tužbeni zahtjev. Naime, sukladno čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve odredbe, a i čl. 324. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. U konkretnom slučaju su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta tuženice i odredbe kojima je obveza vraćanja mjesečnih anuiteta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, jer je istim ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženice na dan plaćanja, a takve odredbe sadržane su i u predmetnom Ugovoru o kreditu.

12. Međutim, i bez dijelom ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i obvezi vraćanja vezanoj uz valutu CHF, ostaje obveza tužiteljice tuženici vratiti iznos kredita zajedno sa ugovorenom kamatom od 5,50% godišnje, ali ne i po stopi određenoj po tuženici na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice, jer su takve jednostrane promjene, uz drastično povećanje tečaja CHF, izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Odnosno, utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, s posljedicom kao da nikad nisu ni ugovorene, Ugovor i nadalje sadrži sve bitne sastojke ugovora o kreditu kako ga definira odredba članka 1021. ZOO (iznos kredita koji je tuženica dala tužiteljici na raspolaganje u svrhu kupnje auta te kamatu kao cijenu za korištenje novčanih sredstava banke (5,50%) čime je obveza tužiteljice i nadalje jasno definirana).

13. Slijedom rečenog, a glede pozivanja tužiteljice na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. broj: Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020,. valja navesti da je povodom revizije Vrhovni sud Republike, odlukom poslovni broj: Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024., preinačio tu presudu i odbio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu zaključen između tužitelja i tuženice 11. srpnja 2006. i takav Ugovor o namjenskom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključen između stranaka 26. kolovoza 2011., zauzevši pravno shvaćanje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju članka 324. stavka 1. i 2. ZOO za što ne postoji zapreke ni u ZZP (točka 43. obrazloženja). Time je neosnovano i pozivanje na ostale odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužiteljica poziva u žalbi.

14. Neosnovano je i pozivanje tužiteljice na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16, C-118/17, C-260/18 u kojima je zauzeto stajalište da je valutna klauzula obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Naime, u predmetu C- 260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora s valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP i čl. 324. st. 1. ZOO.

14.1. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose (čl. 324. st. 1. ZOO).

15. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Glede žalbe tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

17. Slijedom toga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužiteljica detaljno i iskazala (točka 8. obrazloženja), a za suprotno tuženik nije ponudio uvjerljive dokaze.

17.1. Pri tome ovaj sud, kao i sud prvog stupnja smatra da nije bilo potrebe provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Davora Miškovića. Ovo jer javni bilježnik nije osoba koja ima ovlaštenje pregovarati s tužiteljicom, niti kao pravnik ima specifična ekonomska znanja potrebna za pojašnjenje utjecaja ugovaranja valute u CHF na način kako je prethodno obrazloženo.

18. Žalitelju valja odgovoriti da sama svrha ugovora (kupnja automobila) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da nije kupljen za osobne potrebe tužiteljice, govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja da je tužiteljica potrošač. Uz to u spisu ne postoji ni jedan dokaza da bi tužiteljica bila potrošač koji nije prosječan i da je mogla ili morala razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe, čak i bez neki posebnih dodatnih pojašnjenja od strane tuženika. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira savjesnost tužiteljice kao potrošača jer, u vezi konkretnog ugovora iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

19. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 06. studenoga 2020. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

20. Slijedom toga pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama, sadržajno ukazujući na odredbe sadržane u čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP.

21. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21.1. Tuženik pri tome neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

21.2. Neosnovano tuženik navodima žalbe osporava i visinu iznosa koji je tužiteljici dosuđen, pozivajući se na tzv. negativne razlike. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

21.3. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

22. Zbog navedenog je i žalba tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom jer je tužiteljica u cijelosti uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, a žalbama stranke ne obrazlažu neispravnost izračuna u odnosu na konkretne radnje, pa je stoga prvostupanjska odluka potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

24. Stranke nisu uspjele sa žalbama pa im nije priznat trošak sastava istih (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević