REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-609/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković Jurcan & Jabuka, iz Rijeke, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238687, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom iz Zagreba, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-120/2023-2 od 1. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1185/2021-32 od 13. siječnja 2023., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija, kao neosnovana, u pogledu pravnog pitanja pod rednim brojem 2.
r i j e š i o j e:
Revizija se odbacuje, kao nedopuštena, u pogledu pravnog pitanja pod rednim borjem 1.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŠK koji glasi:
"…I. Utvrđuje se da je tuženica putem mjerodavnih tijela državne uprave poduzela i propustila poduzeti radnje i mjere koje su neposredno dovele do povrede tužiteljevog prava na jednako postupanje i ravnopravan pristup na način da je protupropisno Općinski sud u Crikvenici, Stalnu službu Krku, pozicionirala u građevinu nalazeću [adresa], na adresi [adresa], neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, te jer od dana invalidskih kolica na elektromotorni pogon, te jer od dana početka rada gore navedenog suda u toj zgradi do dana utuženja nije provela mjere i radnje propisane mjerodavnim propisima kojima bi na propisima reguliran način anulirala arhitektonske barijere nalazeće u zgradi da bi osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, osigurala nesmetan pristup sudu, a posljedica poduzimanja i nepoduzimanja kojih je izravna, produljena, ponovljena i teška diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta u vremenskom diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta u vremenskom intervalu od početka rada suda u navedenoj građevini nadalje povredom njegovih ustavnih, konvencijskih, zakonskih i podzakonskih prava na pristupačnost, jednakopravnost, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na rad i prava osobnosti.
II. Nalaže se tuženici da na primjeren način, u skladu mjerodavnim propisima i pravilima struke, u zgradi kojoj se nalazi sjedište Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, na adresi [adresa], na ulazu zgrade i unutar nje, anulira arhitektonske barijere koje osobama s invaliditetom, posebice onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u zgradu i kretanje njome na jednak način i ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta, u roku od 8 dana.
III. Nalaže se tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 75.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do dana namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
IV. Zabranjuje se tuženici da tužitelja ubuduće diskriminira osnovom invaliditeta neprovedbom mjera razumne prilagodbe zgrade sudske namjene nalazeće u [adresa], na adresi [adresa], u kojoj je smještena Stalna služba Općinskog suda u Crikvenici, te mu na taj način povrjeđuje ustavna, konvencijska, zakonska i podzakonska prava na pristupačnost, prava na jednakopravnost, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na rad i prava osobnosti.
V. Nalaže se tuženici da tužitelju podmiri nastale parnične troškove, u roku od 8 dana.
VI. Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu."
II Nalaže se tužitelju ŠK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) da tuženiku Republici Hrvatskoj (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 740,50 € odnosno 5.579,26 kn (slovima: sedamsto četrdeset eura te pedeset centi odnosno pet tisuća petsto sedamdeset i devet kuna te dvadeset i šest lipa) s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja 13.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sve u roku 15 dana dok se tuženik Republika Hrvatska odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.“.
2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je, odlučujući o tom prijedlogu, ovaj sud rješenjem poslovnog broja Revd-2124/2023-2 od 11. siječnja 2024., dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:
"Je li osoba s invaliditetom, koja dobije točne i istinite informacije o neprilagođenosti i nepristupačnosti sudske zgrade, a bavi se odvjetničkom djelatnošću, diskriminirana po osnovi invaliditeta uslijed propuštanja razumne prilagodbe, u odnosu na osobe bez invaliditeta u usporedivoj situaciji, već na temelju same spoznaje činjenice o nepristupačnosti i neprilagođenosti sudske zgrade osobama s invaliditetom ili je za utvrđivanje postojanje diskriminacije po toj osnovi potrebno da osoba s invaliditetom učini vjerojatnom stvarnu službenu potrebu dolaska u tu sudsku zgradu, a bude u pristupu onemogućena zbog propuštanja razumne prilagodbe?".
4. Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP).
5. U toj reviziji je postavio sljedeća pravna pitanja:
(1.) "Treba li osoba s invaliditetom ili smanjene pokretljivosti, u 2023. u kojoj se informacije saznaju i prenose u realnom vremenu, da bi bila diskriminirana osnovom invaliditeta zbog neprovedbe mjera razumne prilagodbe građevine njenom kretanju, doista osobno neposredno pristupiti takvoj neprilagođenoj građevini ili je dovoljno da na bilo koji način sazna točne i istinite informacije o neprilagođenosti i posljedičnoj nepristupačnosti? Odnosno, drugim riječima kazano, da li je osoba s invaliditetom ili osoba smanjene pokretljivosti koja dobije točne i istinite informacije o neprilagođenosti i nepristupačnosti građevine ulasku i kretanju navedenih dvaju kategorija osoba zbog neinstalacije i neimplementacije obveznih elemenata pristupačnosti neovisnog življenja i obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika diskriminirana osnovom invaliditeta zbog neprovedbe mjera razumne prilagodbe građevine odnosno nejednaka i neravnopravna s osobama bez invaliditeta u usporedivoj situaciji ulaska u zgradu i kretanju njome već temeljem same navedene točne i istinite spoznaje o nepristupačnosti i neprilagođenosti građevine? Ili je, pak, posrijedi diskriminacija što, među inim, proizlazi i iz pravnih shvaćanja Suda Evropske Unije zauzetih u predmetu C-5407, FERYN NV, te pravnih shvaćanja Ustavnog i revizijskog suda zauzetim o tom materijalnopravnom pitanju?",
(2.) "Je li osoba s invaliditetom, koja dobije točne i istinite informacije o neprilagođenosti i nepristupačnosti sudske zgrade, a bavi se odvjetničkom djelatnošću, diskriminirana po osnovi invaliditeta uslijed propuštanja razumne prilagodbe, u odnosu na osobe bez invaliditeta u usporedivoj situaciji, već na temelju same spoznaje činjenice o nepristupačnosti i neprilagođenosti sudske zgrade osobama s invaliditetom ili je za utvrđivanje postojanje diskriminacije po toj osnovi potrebno da osoba s invaliditetom učini vjerojatnom stvarnu službenu potrebu dolaska u tu sudsku zgradu, a bude u pristupu onemogućena zbog propuštanja razumne prilagodbe?".
6. Odgovor na reviziju nije podnesen.
7. S obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske tužitelju rješenjem nije dopustio podnošenje revizije zbog prvog pravnog pitanja navedenog u točki 5. ovoga obrazloženja, valjalo je, na temelju čl. 391. st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.
8. Revizijski je sud dalje pristupio ocjeni revizije podnesene zbog drugog postavljenog pravnog pitanja navedenog u točki 5. ovoga obrazloženja.
9. Revizija je u tom dijelu neosnovana.
10. Prvenstveno je za navesti da, na temelju čl. 391. st. 3. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
11. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužena propustila poduzeti radnje i mjere koje su neposredno dovele do povrede tužiteljevog prava na jednako postupanje i ravnopravan pristup na način da je na određeni način pozicionirala Općinski sud u Crikvenici Stalnu službu u Krku u zgradu neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom, poglavito onih kojih se kreću invalidskim kolicima, da nije provela potrebne radnje u skladu s propisima i anulirala arhitektonske barijere, osigurala nesmetan pristup sudu, posljedica čega da je izravna, produljena, ponovljena i teška diskriminacija u vremenskom intervalu od početka rada suda u navedenoj zgradi; predmet spora je nadalje i zahtjev za uklanjanje arhitektonskih barijera, zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75.000,00 kuna sa zateznim kamatama, zahtjev za zabranu tuženoj da ubuduće diskriminira osnovom invaliditeta neprovedbom mjera razumne prilagodbe sudske zgrade (sve kako je citirano u toč. 1. ovoga obrazloženja), a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:
− da je tužitelj 100%-tni invalid najtežeg tj. IV stupnja, nije sposoban sam se brinuti o sebi, zbog toga što se ne služi samostalno gornjim i donjim ekstremitetima, pa mu je nužna svakodnevna tuđa pomoć pri osnovnim fiziološkim potrebama, hranjenju, oblačenju, higijenskim potrebama, transferu s kreveta u invalidska kolica i slično što može obavljati nemedicinsko osoblje u dnevnom angažmanu od 12 do 16 sati, nužna mu svakodnevna medicinska skrb od strane patronažne sestre (provjera funkcionalnosti katetera i redovito uzimanje terapije) i fizioterapeuta (kućna rehabilitacija radi smanjivanja spastičnih grčeva, spriječenosti kontraktura i nastanka dekubitisa), potreban je dnevni angažman stručnog medicinskog osoblja u trajanju od 2 do 3 sata i to svakodnevno uključujući i vikende, potrebna mu je i suportivna psihoterapija 1-2 puta tjedno barem jedan sat, te je indicirano stacionarno liječenje jedan put godišnje u periodu od 3 do 4 tjedna;
− da je tužitelj odvjetnik;
− da, otkako je postao odvjetnik, 2005. godine, pa do danas tužitelj uopće ne ide u sjedište svoga ureda u Rijeci, a niti prima stranke, nego radi od doma (u [adresa]) i da nema namjere i stvarne, konkretne potrebe dolaziti u spornu sudsku zgradu;
− da pri pristupu do sporne zgrade suda u [adresa] s glavne ceste postoji nesmetani pristup tužitelju, da ne postoje nikakve arhitektonske barijere koje bi njemu kao invalidnoj osobi sprječavale nesmetani pristup sudu;
− da se glavna ulazna vrata u sud otvaraju prema unutra, dok, sukladno čl. 16. st. 2. alineja 3. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (Narodne novine br. 78/2013, 153/2013 – dalje: Pravilnik o pristupačnosti), ulazni prostor u građevinu do kojeg se dolazi izravno s javne pješačke površine ili uz pomoć elemenata pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika se mora otvarati prema vani ili posmično;
− da ne postoji zvono te tužitelj ne može samostalno ući u sud, no da čak i da to zvono postoji i da postoje posmična vrata, tužitelj ih sam ne bi mogao otvoriti;
− da tužitelj ni ne može, zbog svoga zdravstvenog stanja do same zgrade suda doći bez pomoći osobnog asistenta, koji bi mu bio potreban i prilikom sudjelovanja na raspravi;
− da osobe s invaliditetom mogu ući u prizemlje sporne zgrade suda, a da su sve sudnice smještene na prvom i drugom katu te da su vršeni pregovori sa resornim ministarstvom, nakon čega su u sud ugrađena invalidska kolica-gusjeničar s kojima osoba s invaliditetom može doći na te katove, ali ta kolica ne mogu nositi druga kolica, nego samo sàmu osobu, a da nisu utvrđeni planovi ugradnje lifta;
− da u prizemlju zgrade suda u Krku nema sudnica nego je tamo smješten zemljišno-knjižni odjel ali ima jedna prostorija gdje se po potrebi može održati i rasprava i da se teže pokretne osobe saslušavaju u toj prostoriji u prizemlju zgrade gdje one mogu pristupiti.
12. Sud je u pobijanoj odluci ocijenio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mogao biti žrtvom diskriminacije. Naime, da nije dokazao potrebu dolaska u svojstvu odvjetnika na Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba Krk, jer iz samog njegovog iskaza proizlazi da je nakon prometne nezgode 1994. godine, u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede, što je rezultiralo tetraplegijom i invaliditetom najvišeg IV. stupnja, 1998. godine diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci, kao odvjetnički vježbenik upisao se 2000. godine, od 2005. godine radi kao odvjetnik, s tim da od 2004. godine ne odlazi u sjedište odvjetničkog ureda u kojem radi, a nalazi se u Rijeci, iako tamo nema arhitektonskih barijera, jer mu to ne dozvoljava njegovo fizičko stanje, već radi od kuće, u [adresa].
13. Prilikom davanja odgovora na revizijom postavljeno pravno pitanje, revizijski sud je prvenstveno pošao od sljedeće regulacije Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08, 112/12 – dalje: ZSD):
„Članak 1.
[…]
2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
[…]
Članak 2.
(1) Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.
(2) Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
[…]
Članak 4.
(1) Poticanje na diskriminaciju smatrat će se diskriminacijom u smislu odredaba ovoga Zakona.
(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući:
– korištenje javno dostupnih resursa,
– sudjelovanje u javnom i društvenom životu,
– pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada,
prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.
[…]
Članak 8.
Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima:
[…]
5. pravosuđa i uprave,
[…]
Članak 11.
Žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose.
[…]
Članak 16.
(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.
(2) Posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa.
(3) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku poduzimati hitno, nastojeći da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije
Članak 17.
(1) Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:
1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),
2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),
3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),
4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.
[…]
Udružna tužba za zaštitu od diskriminacije
Članak 24.
(1) Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, a imaju opravdani interes za zaštitu kolektivnih interesa određene skupine ili se u sklopu svoje djelatnosti bave zaštitom prava na jednako postupanje mogu podnijeti tužbu protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje, ako učine vjerojatnim da je postupanjem tuženika povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti. […] “.
14. Tužitelj je u jednom od podnesaka (l. 29. spisa) naveo da tužbeni zahtjev temelji na čl. 24. ZSD, no tom se odredbom regulira podnošenje udružne tužbe na čije su podnošenje ovlaštene pravne osobe navedene u stavku prvom tog članka. Dakle, nema mjesta da se ovopredmetna tužba razmatra u svjetlu te zakonske odredbe, nego one iz čl. 17. ZSD, na kojoj tužitelj, uostalom, također temelji tužbeni zahtjev.
15. Iz sadržaja čl. 17. ZSD je razvidno da je na podnošenje tužbe po tom članku aktivno legitimirana osoba koja je žrtva diskriminacije i da se njome traži utvrđenje da je konkretnom diskriminatornom radnjom (ili propustom) povrijeđeno pravo žrtve ili da taj propust može „neposredno“ dovesti do povrede prava na jednako postupanje. Ta neposrednost prilikom utvrđivanja (pa i vjerojatnosti) takve diskriminacije, kao i korištenje termina „žrtve“, ukazuje na potrebu iznošenja činjenica iz kojih bi bilo evidentna vjerojatnost na koji bi način sporno djelovanje ili propust (u ovom slučaju neprilagođivanje pristupa prostorijama u spornoj zgradi suda) utjecalo in concreto na život, kvalitetu života, ponašanje, izmjenu uobičajenog ili namjeravanog obrasca ponašanja same žrtve – konkretnog tužitelja. Naime, tako bi došlo do neposredne (mogućnosti) povrede određenog prava.
16. Bitno je u nastavku obrazloženja imati na umu da bi u ovom, konkretnom slučaju povredu određenog prava predstavljala činjenica na koji način će taj propust sprječavati ili ograničavati tužitelja u obavljaju odvjetničke profesije, jer se revizijom postavljeno dopušteno pravno pitanje svodi na taj aspekt propitivanja utjecaja propusta države (pitanje je postavljeno u kontekstu činjenice da se tužitelj bavi odvjetničkom djelatnošću), a revizijski sud pravno shvaćanje izražava u okviru revizijom postavljenog, dopuštenog pravnog pitanja (čl. 391. st. 3. ZPP).
17. Ovaj sud ocjenjuje da sama hipotetska mogućnost da tužitelj eventualno u nekoj situaciji teoretski može doći u situaciju uzrokovanu propustom države (dakle, činjenica da negdje na teritoriju Republike Hrvatske postoji stanje da je propustom države u nekoj određenoj javnoj zgradi došlo do situacije da tužitelj, čak i da do tamo dođe, ne bi mogao ostvariti pristup toj zgradi u obavljanju odvjetničke profesije) mora biti na barem minimalan, no adekvatan način, životno i iskustveno sagledavajući, spojena sa na neki način donekle izglednom opcijom ili realnim htijenjem tužitelja da – kroz svoje životne situacije koje proistječu iz njegovog životnog stila, uobičajenih životnih navika i/ili profesionalnih uzusa, potreba i htijenja – dolazi ili bi htio doći (da tih, propustom nametnutih ograničenja nema) u stvarni doticaj sa takvim stanjem.
18. Pritom, ovaj sud ne izražava pravno shvaćanje da ta izravna pogođenost u svakom slučaju treba biti takve mjere da je tužitelju u nekom konkretnom događaju doista i nastala fizička spriječenost nekoj (njemu uobičajenoj i svojstvenoj) djelatnosti zbog propusta države (nemogućnosti pristupa zgradi uzrokovanoj nečinjenjem razumnih prilagodbi). Naime, ta se pogođenost mora razmotriti (sa svim ostalim činjeničnim elementima svakog konkretnog slučaja) i u okvirima slučajeva da je tužitelj zbog propusta države, osnovano i razumljivo takve svijesti da se (upravo zbog propusta države) u svom redovnom i uobičajenom tijeku života, mora ustezati od određenog djelovanja, znajući da ga zbog spornog propusta države ne može (ili ga može izrazito teško) ostvariti, i tako se osobno ili profesionalno ne razvijati i ne živjeti puninom života i profesionalnog razvoja, što je osobina svojstvena prirodi svakog čovjeka. No, potonje će se ipak morati sagledavati, kako u svjetlu njegovih (s jedne strane) spomenutih opravdanih očekivanja i stremljenja imanentnih njegovoj osobnosti i profesionalnoj orijentaciji, tako i (s duge strane) u svjetlu realnih mogućnosti i realnih i dokazanih (učinjenih vjerojatnim) tužiteljevih htijenja realizacije tih stremljenja, koji bi bili ostvareni ili realno težili k ostvarenju – dakle, (bitno je sljedeće) koji bi mogli biti ostvareni da propusta države nema.
19. Za naglasiti je da ovaj sud a priori ne isključuje mogućnosti ni da pojedini propust države, iako faktično ne utječe na izmjenu obrasca ponašanja kako je gore navedeno, ipak ima utjecaj na osobno duševno stanje žrtve, na način da ona emotivno intenzivno i za nju opterećujuće proživljava postojanje takvog propusta države i faktičnog općedruštvenog stanja do kojeg je taj propust doveo. U tom slučaju bi se otvarala mogućnost razmatranja kvalifikacije takvog proživljavanja kao "neposredne povrede", no ova problematika ne može biti predmetom razmatranja u ovom postupku, s obzirom da takva utvrđenja iz nižestupanjskih odluka ne proizlaze, a i nisu obuhvaćena revizijom postavljenim pravnim pitanjem.
20. Takvi zamislivi slučajevi pripadaju (no na njih se ne ograničavaju) krajnje grubim, sud se usuđuje reći ekstremnim diskriminatornim postupcima (odmah je pomisliti na slučajeve segregacije iz čl. 5. ZSD ili izravnog i kontinuiranog postupanja države s namjerom diskriminacije), koji opravdavaju potrebu razmatranja legitimnosti intervencije po inicijativi svake osobe koju to kršenje pogađa pa i donekle ispod stupnja neposrednosti u svakodnevnom funkcioniranju. O takvom se predmetu ovdje očito ne radi, pri čemu se upućuje i na obrazloženje iz toč. 31. do 35.
21. Dakle, potrebno je učiniti vjerojatnim da je u konkretnom slučaju tužitelju konkretnom radnjom ili propustom države nastala određena reperkusija koja je na neki način utjecala na njegov život, odnosno tijek i kvalitetu njegovog života, na obrazac ili namjeru izmjene obrasca njegovog ponašanja, da mu je bilo stvarno uskraćeno nešto iz svega gore prethodno spomenutog, što bi on učinio ili životno realno namjeravao ili razmatrao činiti, da su mu onemogućena ili ograničena njegova realna stremljenja i težnje koje bi, očekivano je – (no, što je bitno) u okviru svog realnog postojećeg općezdravstvenog stanja i svojih faktičnih i stvarnih mogućnosti – pokušao ili želio ostvarili, a to upravo zbog spornog propusta države nije učinio ili pokušavao učiniti.
22. Revizijski sud ukazuje i na to da je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama već prilikom odlučivanja o samoj dopustivosti zahtjeva imao u vidu utjecaj činjenice takvog konkretnog diskriminatornog ponašanja upravo na konkretnu kvalitetu života podnositelja, (v. odluka Arnar Helgi Lárusson protiv Islanda, Zahtjev br. 23077/19. par. 44.).
23. Ovaj sud ne ispušta iz vida da se (čl. 2. ZSD) diskriminacijom smatra i situacija u kojoj bi osoba bila stavljena ili bi "mogla biti stavljena" u nepovoljniji položaj, dakle da ta odredba ne zahtjeva nastupanje posljedica u tom smislu, nego je dovoljna i samo prijetnja nastupa tih okolnosti. Međutim, da bi određena osoba ostvarila pravo na podnošenje tužbe iz čl. 17. ZSD – kojom se zahtjeva utvrđenje da "je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje" (čl. 17. st. 1. toč. 1. ZSD) i posljedično zahtijevaju ostale kondemnacije predviđene tim stavkom – u smislu te tužbe potrebno je učiniti vjerojatnim da radnja ili propust koja je učinjena nosi (ili realno je za očekivati da može donijeti) tužitelju određene konkretne reperkusije zbog stavljanja u nepovoljniji položaj, po kriterijima određenim u prethodnim točkama ovoga obrazloženja.
24. Upravo u gornjim točkama obrazložena činjenica pogođenosti djelovanjem ili propustom države, je ono što čini razliku između aktivne legitimiranosti pojedine osobe za podnošenje individualne tužbe u smislu čl. 17. ZSD i pravnih osoba za podnošenje udružne tužbe u smislu čl. 24. toga Zakona. Zakonodavac je upravo člankom 24. ZSD predvidio pravni put kojim bi se ispravljale opće društvene anomalije nejednakog postupanja kada se utvrđuje hipotetska mogućnost utjecaja takovog propusta države na poimence neodređene (no možda i određene) osobe s invaliditetom određene skupine, dok je tužba utemeljena na čl. 17. ZSD predviđena za otklanjanje izravne ili neizravne diskriminacije u konkretnim slučajevima koji na bilo koji (gore naveden) način pogađaju konkretnu osobu.
25. Ovaj sud ne može ne ukazati na posljedice pravnog shvaćanja koje bi potpuno ignoriralo potrebu postojanja opisane, bar minimalne poveznice između djelovanja (ili propusta) države i nastupa (pa i minimalnih) reperkusija za konkretnu osobu tužitelja (sve kako je gore navedeno), na podnošenje tužbe u smislu čl. 17. ZSD. U slučaju takvog pravnog shvaćanja došlo bi do situacije u kojoj bi se aktivna legitimacija na podnošenje takve tužbe priznala svakoj osobi (koja potpada u određenu skupinu) kojoj bi samo u nekom samo potencijalnom, no nikad niti uopće (neovisno o stupnju invaliditeta i stanju pristupačnosti nekretnine) namjeravanom slučaju, bila postojala samo hipotetska mogućnost otežanog korištenja neke (bilo koje) zgrade javnog sadržaja. Tako bi svaka osoba sa utvrđenim invaliditetom od države ili čak od osoba privatnog prava (kod nekih nekretnina komercijalnog i javnodostupnog karaktera, koje moraju zadovoljavati određene kriterije pristupačnosti) mogla ostvarivati naknadu štete za apsolutno sve slučajeve na području Republike Hrvatske u kojima obveznik (država ili čak osoba privatnog prava) ne bi svaku od nekretnina u potpunosti prilagodio za pristup osoba s invaliditetom – pa čak i ako (u tom predmetu konkretni tužitelj) nikakve stvarne, funkcionalne, životne, profesionalne, uporabne i relevantne sentimentalne veze s konkretnom situacijom, zapravo nema i kontakt s tom situacijom ionako niti (neovisno o stupnji invaliditeta i stanju pristupačnosti te zgrade) ne bi imao intenciju ni na koji način ostvariti.
26. Imajući u vidu tako izraženo pravno shvaćanje i primjenjujući ga na ovaj konkrenti slučaj, ovaj sud prvenstveno primjećuje da je tužitelj po zanimanju odvjetnik, što, jasno je, samo po sebi, prema uobičajenom tijeku stvari podrazumijeva profesionalnu potrebu dolaska na sudove, osobito one koje su u relativnoj blizini mjesta stanovanja, odnosno sjedišta odvjetničkog ureda (što konkretni Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, notorno je). Ta činjenica bi, životno i logično razmatrajući, prima facie ukazivala na postojanje vjerojatnosti određene veze o kojem je ovaj sud izlagao u prethodnim točkama ovoga obrazloženja. Međutim, ovaj sud naglašava da je činjenično utvrđenje suda u pobijanoj odluci da tužitelj nije učinio vjerojatnim potrebu „dolaska u svojstvu odvjetnika na Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba Krk, jer […] radi kao odvjetnik, s tim da […] ne odlazi u sjedište odvjetničkog ureda u kojem radi, a nalazi se u Rijeci, iako tamo nema arhitektonskih barijera, jer mu to ne dozvoljava njegovo fizičko stanje, već radi od kuće, u [adresa].“. Ovo utvrđenje treba sagledati sa činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda (u koje nije intervenirano drugostupanjskom odlukom), da tužitelj, protivno navodima iz svog iskaza, nije primao stranke niti u sjedištu svoga ureda, a to zbog svog zdravstvenog stanja. Usputno je za napomenuti da ovaj sud primjećuje da tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje teške diskriminacije koje traje "u vremenskom intervalu od početka rada suda", međutim, prema utvrđenjima nižestupanjskih odluka taj je sud u spornoj lokaciji započeo sa radom 1998. godine, dok je tužitelj odvjetničkim vježbenikom, prema svom iskazu, postao 2000. godine i ništa ne ukazuje da je u prethodnom razdoblju do tada "od početka rada suda" imao potrebu, htijenje ili priliku dolaziti u zgradu suda u [adresa], pa se već iz samog toga tužbeni zahtjev, onakav kakav je postavljen, ukazuje u neskladu sa navodima same stranke.
27. Izrazito se naglašava da ovaj, revizijski sud uviđa i poštuje tužiteljevo izuzetno teško, kompleksno zdravstveno stanje i suosjeća sa tegobama koje ono sa sobom neminovno nosi. No, revizijski sud naglašava da svoje pravno shvaćanje može izraziti i ocjenu dati samo u okvirima činjeničnog utvrđenja učinjenog po nižestupanjskim sudovima, jer je pravo utvrđenja činjenica pridržano nižestupanjskim sudovima.
28. Revizijskom se sudu čini potpuno jasnim da je iz cjelokupnog sadržaja nižestupanjskih odluka evidentno da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci utemeljeno na (za donošenje odluke u ovom revizijskom predmetu) odlučujućem činjeničnom utvrđenju koje je u biti takvo da tužitelj nema funkcionalno-zdravstvenu mogućnost – čak i neovisno o činjenici stanja pristupačnosti sporne sudske zgrade i eventualnog propusta države u pogledu stanja te sudske zgrade – dolaska u svojstvu odvjetnika u zgradu suda u [adresa]. Naime, da on čak ne dolazi ni u sjedište svog odvjetničkog ureda, koji je prilagođen njemu za pristup, jer mu to zdravstveno stanje ne dozvoljava, a ni ne prima stranke. Nadalje, da tužitelj nema namjeru ni potrebu dolaska u zgradu suda u [adresa], da zapravo nikada zbog stanja pristupačnosti te zgrade (uzrokovanog propustima države) nije bio spriječen u (nepostojećoj) realnoj namjeri takvog pristupa, niti mu je činjenica postojanja spornih arhitektonskih barijera u toj zgradi ikada bila ograničavajuća okolnost u stvarnom obavljanju ili stvarnoj namjeri obavljanja ikakvih djelatnosti pa i profesionalnih radnji niti je takvo stanje zgrade suda u [adresa] utjecalo na njegov život, kvalitetu života ni na izmjenu uobičajenog i namjeravanog obrasca ponašanja.
29. Zbog toga revizijskom sudu preostaje za ocijeniti da tužitelj nije učinio vjerojatnim utjecaj i vezu između propusta države sa životom, kvalitetom života, niti sa izmjenom uobičajenog ili namjeravanog obrasca ponašanja same žrtve in concreto, prema opširnim kriterijima razrađenim u prethodnim točkama ovoga obrazloženja.
30. Ovaj sud nije ispustio iz vida navod iz revizije (iako nije postavljen u okviru revizijskog pitanja) da je tužitelj ipak morao u konačnici pristupiti u spornu zgradu suda u [adresa], na uviđaj na licu mjesta i u isto vrijeme tamo zakazano ročište, kao stranka u ovome, konkretnom postupku. No, pitanje diskriminacije je revizijski sud mogao jedino razmatrati kroz revizijom postavljeno pravno pitanje, a ono počiva na dilemi o utjecaju propusta države na to da tužitelj kao odvjetnik, u obavljanju odvjetničke profesije, pristupi zgradi u stvarnoj službenoj potrebi dolaska u tu sudsku zgradu; dakle, fokus je na faktičnom uskraćivanju mogućnosti da se bavi odvjetničkom profesijom. Taj pristup zgradi suda tužitelj je u konačnici ostvario u svojstvu procesne pozicije tužitelja, a ne profesionalne procesne pozicije punomoćnika. No, ovdje je bitno za naglasiti da se, prema općim pravilima postupovnog prava, dokazi predlažu radi utvrđivanja jasno određenih činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Zato i ovaj dokaz (očevidom na licu mjesta) nije mogao služiti induciranju činjenične situacije (pristupa tužitelja sudu) koja bez te parnice ne bi uopće niti postojala (nije učinjeno vjerojatnim da bi se ikad dogodila), nego taj dokaz mora služiti dokazivanju već u tužbi iznijetih postojećih činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev.
31. Nadalje, revizijski sud primjećuje da je Europski sud za ljudska prava u odluci Arnar Helgi Lárusson protiv Islanda utvrdio izravan utjecaj konkretnih nedostataka zgrade na nemogućnost pristupa podnositelja (osobe s invaliditetom) u tu zgradu i utvrdio dostatnu vezu između propusta države i života podnositelja in cocnreto, jer da je pristup zgradama imalo značajan utjecaj na njegovu inkluzuju odnosno ekskluziju iz kulturnog i društvenog života, jer da nikakvih sličnih zgrada sa tim sadržajem u njegovom mjestu nije bilo (par. 39. i 44.). No, unatoč tome, taj je sud utvrdio izostanak diskriminacije u smislu čl. 8. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) cijeneći činjenicu da je država „uložila značajne napore da bi se poboljšala dostupnost javnih zgrada sa javnim funkcijama, pri čemu je prioritet dan edukacijskim i sportskim sadržajima […], da su daljnji napreci učinjeni […] iako neodlučujući za ovaj predmet […] i da bi u okvirima ovoga slučaja nametanje Državi obveze […] provođenja daljnjih mjera nametalo "nesrazmjeran i nepravedan teret" u kontekstu pozitivnih obveza […]“ (v. par. 63., 64.). Dakle, revizijski sud zaključuje da je Europski sud za ljudska prava prepoznao potrebu da se u nekim slučajevima, čak i u slučaju načelne nedostatnosti zadovoljavanja potrebnih tehničkih kriterija u pogledu pristupa osoba sa invaliditetom javnim zgradama, posebno cijeni tendencija nastojanja države u sveobuhvatnom pristupu rješavanja smanjenja problema nejednakosti, kao i opravdanost i razmjernost tereta koji se nameće državi. Sve je to dio testa razmjernosti koji se u konkretnom slučaju, kada bi se utvrdilo da je do povrede prava došlo (a što se u ovom, konkretnom slučaju nije učinilo vjerojatnim) mora provesti.
32. Revizijski sud upućuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Toplak i Mrak protiv Slovenije (zahtjevi br. 34591/19, 42545/19) u kojoj je taj Sud ispitao usklađenje ponašanja države sa obvezama poduzimanja prikladnih mjera da se podnositeljima koji pate od bolesti mišićne distrofije i koriste invalidska kolica omogući ostvarivanje prava na glasovanje na pod jednakim uvjetima kao sa ostalim. Priznajući opću potrebu prilagođavanja glasačkih mjesta na način da se u potpunosti omogući pristup osobama koji koriste invalidska kolica, kako bi se u potpunosti omogućilo njihovo sudjelovanje u glasačkom procesu, Sud je naglasio određeni stupanj slobode državama u tom području u svjetlu ograničenih financijskih resursa. Tako, imajući u vidu da su oba podnositelja 2015. godine glasali na referendumu, da je rampa bila instalirana na glasačkim mjestima na zahtjev prvog podnositelja i da je, na zahtjev drugog podnositelja, posjet glasačkom mjestu za njegovo izborno područje bio organiziran nekoliko dana unaprijed, Sud je ocijenio da bilo koji problem ili poteškoća s kojim bi se podnositelji možda i suočili, nije uzrokovao neki posebni vjerojatni učinak prema njima koji bi bio na razini diskriminacije. Također je taj Sud ocijenio da nedostatak glasačkih strojeva nije bio diskriminatoran za prvog podnositelja, jer je on mogao svoje pravo ostvariti uz pomoć neke druge osobe po njegovom izboru.
33. Afirmirajući pravno shvaćanje izraženo u potonjim dvjema odlukama, revizijski sud ocjenjuje da se pitanje (vjerojatnosti) diskriminacije ne može u svakom slučaju sagledavati isključivo kroz činjenicu postojanja konkretnog propusta, nedostatka, kojim se faktično u nekim slučajevima ograničava konkretno pravo i na toj činjenici po automatizmu zastaviti. Ta činjenica sasvim sigurno i logično mora predstavljati polazišnu točku prilikom razmatranja diskriminacije, no ona se mora u određenim slučajevima dalje sagledavati kroz mnogo širu i kompleksniju prizmu općeg socijalnog, sociološkog i ekonomskog konteksta, u nekim slučajevima i povijesnog i kulturnog aspekta (kod postojanja zgrada pod posebnom arhitektonskom zaštitom kao povijesnog dobra, kod kojih je teško za očekivati potpuno udovoljenje potrebama svih) i uzroka postojanja takvog stanja. No, sve prethodno uz posebno uzimanje u obzir konačnog faktičnog omogućavanja države da se na prikladan način u posebnom konkretnom slučaju premoste ta ograničenja i propusti, da se njihov učinak što više smanji i da na prikladan način pojedina osoba ipak iskoristi konkretno pravo, koje je, zbog inicijalnog propusta možda, početno možda i otežano iskorištavala ili ga nije mogla iskoristiti.
34. Primjenjujući takvo pravno shvaćanje na ovaj, konkretni slučaj, revizijski sud primjećuje da je prilikom dolaska tužitelja u konkretnu sudsku zagradu u svojstvu stranke država učinila realno efikasne radnje da se tužitelju, kao osobi s invaliditetom, taj pristup omogući. Doduše, nije sporno da sudska zgrada ne udovoljava u potpunosti svim uvjetima određenim Pravilnikom o pristupačnosti i jasno je da tužitelj nije mogao pristupiti višim katovima, kao i da ulazna vrata nisu bila posmičnog tipa (a i da jesu, pitanje je bi li ih tužitelj mogao otvoriti, osim u slučaju da su u potpunosti senzorskog tipa i automatizirana). Međutim, revizijski sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je država tu nejednakost u konkretnom slučaju ipak pokušala popraviti i djelomično popravila ugradnjom mehanizma kojim osobe s određenim stupnjevima invaliditeta mogu prevesti do drugog i trećeg kata. Također iz stanja spisa proizlaze određena ulaganja predviđena za 2018. godinu za konto pristupačnosti zgradama pravosudnih tijela u visini 1.500,000,00 kuna (199.084,21 eura - l. 42. spisa). Sud ne ispušta iz vida da ova intervencija ni približno nije dovoljna za ispravljanje potencijalne nepristupačnosti u slučaju tako osobito teškog stupnja invaliditeta kao što je tužiteljev (i ostavlja se za neke druge diskusije bi li se, s obzirom na osobito teški stupanj invaliditeta tužitelja, udovoljavanjem svim uvjetima iz Pravilnika o pristupačnosti tužitelju omogućilo nesmetano i samostalno kretanje kroz zgradu suda i obavljanje odvjetničke dužnosti), ali ovo ističe u svjetlu prepoznavanja (od strane države) potrebe unaprjeđenja stanja u zgradama pravosudnog sustava i u svjetlu očitog postupnog ostvarenja tih poboljšanja, koja se dinamika poboljšanja mora staviti u kontekst sa realnim ekonomskim mogućostima. Pritom je izuzetno bitno za naglasiti da je država u spornoj zgradi suda u [adresa] omogućila održavanje tog očevida i ročišta u dostupnom dijelu zgrade, koje i inače služi u redovne sudske svrhe i ne proizlazi da bi bilo neprimjereno (ili za sud ili tužitelja nedostojanstveno) mjesto za održavanje tih postupovnih radnji. Utvrđenje nižestupanjskog suda je da tužitelj može invalidskim kolicima nesmetano ući kroz glavna vrata (do kojih je nesmetan pristup s ceste) do prostorije u prizemlju gdje se održala i ta rasprava. Dakle, iz cjelokupnog stanja spisa (osobito same činjenice održavanja ročišta u toj zgradi i iskaza svjedokinje ŠKG) bi proizlazilo da – unatoč arhitektonskim barijerama, u slučaju korištenja zgrade suda u Krku od strane tužitelja, kako u svojstvu stranke, tako i u potencijalnom svojstvu odvjetnika – sudska uprava tog suda omogućuje u okviru realnih trenutnih mogućnosti relativno efikasno premošćivanje ograničenja u pogledu obavijanja svih radnji pred sudom, nametnutih tim barijerama. Potonje ne ukazuje na to da je država u konkretnom slučaju ispunila svoje obaveze u skladu s pozitivnim propisima u pogledu pristupačnosti i neće u svakom slučaju nužno dovesti do ocjene nepostojanja diskriminacije, no mora se barem razmotriti prilikom ocjene je li u konkretnom slučaju došlo diskriminacije u svjetlu pravnih shvaćanja izraženim u gornjim odlukama Europskog suda za ljudska prava.
35. Zbog svega toga, osobito uzimajući u obzir pravna shvaćanja izražena u toč. 31. do 33. ovoga obrazloženja) revizijski sud, čak i izlazeći iz okvira revizijom postavljenog pravnog pitanja (i unatoč irelevantnosti sljedećeg zaključka zbog onoga obrazloženog u toč. 30. ovoga obrazloženja) smatra korisnim dati svoju ocjenu, da čak ni u toj prilici (ostvarenog pristupa sudskoj zgradi u [adresa] radi održavanja uviđaja i ročišta) nije učinjeno vjerojatnim da je došlo do diskriminacije.
36. Protivno navodima tužitelja, na ovaj predmet nije primjenjivo pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije u predmetu Firma Feryn NV, broj C-54/07. U tom je se slučaju radio o izravnoj diskriminaciji koje je poslodavac učinio na način (svedeno na bitno) da je objavio da neće zaposliti osobe određenog etničkog i rasnog podrijetla, što već samo po sebi čini izravnu diskriminaciju i takav je predmet u potpunoj činjeničnoj nepodudarnosti sa ovopredmetnim. Pravno je shvaćanje u toj odluci dano u svjetlu ocjene da čl. 7. Smjernice 2000/43 ne prekludira države članice da u nacionalno zakonodavstvo implementiraju pravo udrugama sa legitimnim interesom za osiguravanja sukladnosti sa tom Smjernicom […] da pred Sud iznesu postupke za provedbu tih obveza […] bez potrebe da taj zahtjev podnesu u ime posebno određene osobe. U toj je odluci određeno da postojanje te diskriminacije nije ovisno o identifikaciji prigovaratelja koji tvrdi da je bio žrtva takve diskriminacije, a to upravo u svjetlu prethodnih utvrđenja (v. par. 17., 24., 27. i 28. HK). Dakle, ta je odluka vezana uz slučajeve koje se u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu svode na predmete povodom udružnih tužbi, u smislu čl. 24. ZSD i aktivne legitimacije udruga tj. pravnih osoba u tom smislu. I odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-872/2016 od 22. ožujka 2017. se zbog, u bitno istih razloga, s obzirom da se radilo o predmetu po udružnoj tužbi, ne može primijeniti na ovaj, konkretan slučaj, u pogledu u problematike koja se potencira revizijom postavljenim (dopuštenim) pravnim pitanjem. Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo omogućuje primjenu takvih pravnih shvaćanja kroz institut udruženih tužbi, onih u smislu čl. 24. ZSD, a ne individualnih, u smislu čl. 17. ZSD (v. toč. 24. ovoga obrazloženja).
37. Zbog svega navedenog revizijski sud daje sljedeći odgovor na dopušteno i revizijom postavljeno pravno pitanje:
"Sama činjenica da osoba s invaliditetom, koja dobije točne i istinite informacije o neprilagođenosti i nepristupačnosti sudske zgrade, a bavi se odvjetničkom djelatnošću, može prima facie ukazivati na učinjenu vjerojatnost diskriminacije po osnovi invaliditeta uslijed propuštanja razumne prilagodbe, u odnosu na osobe bez invaliditeta u usporedivoj situaciji, već zbog same spoznaje činjenice o nepristupačnosti i neprilagođenosti sudske zgrade osobama s invaliditetom. No da bi se ta diskriminacija i učinila vjerojatnom, tužitelj u tužbi podnesenoj po čl. 17. ZSD, osim navedene same spoznaje, mora učiniti vjerojatnim da sporno djelovanje ili propust (u ovom slučaju neprilagođivanje pristupa prostorijama u spornoj zgradi suda), ipak na neki način (barem minimalno) utječe in concreto na život, kvalitetu života, ponašanje ili izmjenu uobičajenog ili namjeravanog obrasca ponašanja konkretnog tužitelja, odnosno da ta spoznaja nedostupnosti zbog propusta države ima stvarne životne (pa tako možda ne fizičke i funkcionalne nego u relevantnoj mjeri emocionalne, psihičke) reperkusije na tijek i kvalitetu života i (u ovom konkretnom slučaju) na obavljanje njegove profesionalne djelatnosti.
38. Ta veza, pa ni status žrtve tužitelja u činjeničnim okvirima konkretnog slučaja, nije učinjena vjerojatnom, pa je pravilno sud u pobijanoj odluci primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
39. Zbog svega navedenog revizijski sud ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena u pogledu dopuštenog pravnog pitanja, da je ona neosnovana, pa je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
