REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1204/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. mldb. LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i z.z. HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], svih zastupanih po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja poslovni broj: P-130/2024-26 od 17. lipnja 2025. Općinskog suda u Čakovcu, u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda i rješenje poslovni broj: P-130/2024-26 od 17. lipnja 2025. Općinskog suda u Čakovcu:

1. presuda preinačuje u točki II. izreke i sudi tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.259,52 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate;

2. presuda potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti (kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljima iznos od 8.866,68 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 30. travnja 2011. do zaključno 30. rujna 2015. i po stopama kako je to naznačeno u prvostupanjskoj presudi);

3. presuda potvrđuje u točki IV. izreke (kojom je odbijen tuženikov prigovor istaknut radi prijeboja za iznos od 9.912,65 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.);

4. rješenje (kojim je dopuštena preinaka tužbe za isplatu iznosa od 2.259,52 eura koji se odnosi na veću glavnicu konvertiranog kredita) potvrđuje.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude pa se o troškovima postupka odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 1.839,52 eura sa zateznim kamatama od 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljima AJ i mlt. LJ iznos od 8.866,86 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u vremenu dospjelosti od 30. travnja 2011. do zaključno 30. rujna 2015. (u točki I. izreke), kao i iznos od 2.259,52 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki II. izreke) te naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 2.814,52 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude 17. lipnja 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki III. izreke).

1.1. Presudom je ujedno odbijen tuženikov prigovor prijeboja istaknut u iznosu od 9.912,65 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., kao neosnovan, a rješenjem je dopuštena preinaka tužbe sa zahtjevom kako su ga tužitelji postavili u podnesku od 20. ožujka 2025. tražeći isplatu iznosa koji se odnosi na veću glavnicu konvertiranog kredita u iznosu od 2.259,52 eura.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik, navodeći kako te odluke pobija iz svih zakonom predviđenih razloga uvodno ističući kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge u potpunosti a čak i ako ih je proveo za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Potom ističe i postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) zato što tužitelj može preinačiti tužbu za zaključenje glavne rasprave samo ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka a poziva se i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući kako prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom na to da je izreka presude proturječna njezinom obrazloženju i da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama a dani su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

2.1. Posebno naglašava konverziju koja je provedena u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je nalaz vještaka izrađen kao da konverzija uopće nije provedena jer se temelji na otplatnom planu koji više ne postoji i ističe kako nakon provedene konverzije više ne postoje odredbe koje prvostupanjski sud smatra ništetnima.

2.1.1. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 637/2019 od 15. studenog 2022. te na nekoliko presuda Županijskog suda u Zagrebu (između ostalih i na Gž-729/2025 od 1. travnja 2025.).

2.2. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka naglašavajući da izračun iznosi 2.427,02 eura a ne 2.814,52 eura pa potom osporava trošak sastava podneska od 9. rujna 2024. i odgovora na žalbu a i podnesaka od 31. srpnja 2024. te 27. siječnja i 7. travnja 2025. koji mu nikada nisu dostavljeni (pa zaključuje kako nisu bili nužni za vođenje postupka ili se radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP).

2.3. Tuženik je predložio da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu odbijanjem svih zahtjeva tužitelja te im naloži naknaditi tuženiku sve parnične troškove uključujući i troškove žalbe u iznosu od 590,42 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, ili pak da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.

3. Tužiteljima je žalba uredno dostavljena na odgovor ali nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao nasljednika iza pok. CJ protiv tuženika Raiffeisenbank d.d. za isplatu iznosa od ukupno 11.126,20 eura po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenom 1. ožujka 2007. između prednika tužitelja CJ kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao banke kreditora (trgovca) za iznos od 72.000,00 švicarskih franaka s rokom otplate od 144 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu).

5.1. Iznos od 8.866,86 eura odnosi se na preplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima a preostali iznos od 2.259,52 eura na razliku glavnice naznačene u konvertiranom Ugovoru o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15).

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tako postavljeni tužbeni zahtjev, iako je nesporno da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 kojim je predniku tužitelja kao korisniku kredita, između ostalog, priznata i preplata u iznosu od 31.536,47 kuna jer prvostupanjski sud smatra kako time predniku tužitelja nije vraćen sav iznos po osnovi preplaćenih kamata i promjene valutnog tečaja u odnosu na početno ugovorene vrijednosti pa kako se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koja je nepoštenost (pa time i ništetnost) utvrđena u presudama donesenima u kolektivnom sporu, prvostupanjski je sud ocijenio kako tužitelji imaju pravo na isplatu svih utvrđenih preplata do 30. rujna 2015. umanjenih za iznos od 31.536,47 kuna koji je predniku tužitelja priznat i konzumiran konverzijom kredita, ali i na razliku između visine nedospjele glavnice utvrđene konverzijom kredita u euro (127.536,37 kuna) i nedospjele glavnice prema nalazu vještaka (110.291,57 kuna) a koja razlika iznosi 17.244,80 kuna odnosno 2.259,52 eura.

6.1. Visinu je dosuđenih iznosa prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Matije Mikca od 6. ožujka 2025. (stranice 214 do 225 spisa).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) zakonita i pravilna osim u dijelu koji se odnosi na dosuđenje iznosa od 2.259,52 eura kao razlike glavnice kredita a djelomično i protiv odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska odluka nema nedostataka i može se ispitati a tuženik neosnovano smatra da su mu povrijeđena prava na pravično suđenje kako u pogledu obrazloženosti odluke tako i u pogledu procesne jednakosti stranaka.

8.1. Prvostupanjski je sud naime izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika RJ kao svjedoka čije je saslušanje predložio upravo tuženik (iako se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora niti je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu mogao korisniku kredita objasniti rizik povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka) koji je međutim odustao od prvotnog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice kao svjedoka (podneskom je od 11. svibnja 2020. predložio saslušanje svjedokinje TJ pa na ročištu 5. rujna 2024. odustao od toga prijedloga – stranica 146 spisa) iz čijega bi se iskaza (ako je sudjelovala prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) moglo saznati je li predniku tužitelja kao korisniku kredita pruženo dovoljno informacija odnosno da je dao informirani pristanak na sporne ugovorne odredbe.

9. Neosnovan je i žalbeni prigovor u pogledu primjene članka 190. stavka 2. ZPP odnosno da je prvostupanjski sud dopuštenjem preinake tužbe (2. svibnja 2025.) počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako do primitka nalaza i mišljenja vještaka tužitelji nisu mogli preinačiti tužbu.

10. U pogledu većega dijela tužbenog zahtjeva (za iznos od 8.666,68 eura sa zateznim kamatama) te dijela kojim je odbijen tuženikov prigovor prijeboja nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.259,52 eura prvostupanjski sud pogrešno ocijenio Dodatak kao ispravu i pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Među strankama nije sporno da su prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik 1. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 72.000,00 švicarskih franaka s rokom otplate od 144 mjeseca (12 godina) i s ugovorenim kamatama po stopi od 3,50% godišnje a promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

11.1. Nije sporno ni da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženik jednostrano nekoliko puta mijenjao (povećavao) kamatnu stopu u razdoblju od 30. studenog 2007. do 30. lipnja 2011. u rasponu od 4,00 do 5,00% te da su zbog toga i znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu znatno povećani anuiteti kredita.

11.2. Nadalje nije sporno ni da su prednik tužitelja i tuženik 11. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/18.

12. Iz rezultata je provedenog financijskog vještačenja po vještaku Matiji Mikcu pak utvrđeno kako je u odnosu na početnu kamatnu stopu od 3,50% godišnje i početni tečaj švicarskog franka (4,557518 kuna za jedan švicarski franak) izvršena preplata kredita u ukupnom iznosu od 85.656,06 kuna do 30. rujna 2015. (iznos od 16.510,83 kune po osnovi povećanja kamatne stope a iznos od 69.145,23 kune po osnovi promjene tečaja) te da je nakon izvršenog prijeboja s iznosom u konverziji priznate preplate (31.536,47 kuna) preostala glavnica u iznosu od 66.807,34 kuna jer je iznosom priznate preplate podmireno ukupno 18.848,72 kune glavnice i 12.687,75 kuna zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015., odnosno glavnica dospjela do 31. ožujka 2011. u cijelosti i dio dospio do 30. travnja 2011., tako da je ostala nepodmirena glavnica u iznosu od 8.866,86 eura (66.807,34 kune) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 30. travnja 2011. (iznos od 88,39 eura) do zaključno 30. rujna 2015. (iznos od 164,27 eura).

12.1. Vještačenjem je utvrđena i visina nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. koja iznosi 16.710,57 eura (127.536,37 kuna) i visina nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu koja iznosi 24.199,92 švicarska franka (110.291,57 kuna) pa razlika iznosi 17.244,80 kuna (2.259,52 eura), što znači da je korisnik kredita nakon konverzije nastavio otplaćivati za 17.244,80 kuna veću glavnicu nego što bi otplaćivao da nije bilo konverzije već da se kredit plaćao prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

13. I dalje je sporno imaju li tužitelji više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je prednik tužitelja pristao, ali i to radi li se o valjanim ili ipak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima i je li nastupila zastara restitucijskog zahtjeva, kao i osnovanost tuženikova prigovora prijeboja.

14. U konkretnom su slučaju stranke sklopile Dodatak – konverziju kredita na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima – kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa preostale neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

15. Najprije valja naglasiti kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio pa potom utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj stopi redovnih kamata, pravilno se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima zastara počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

16. Tuženikov prigovor zastare stoga nije osnovan jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

16.1. Kako su presude u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. a tužba je u ovom individualnom sporu podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer od početka tijeka zastare (najranije 14. lipnja 2014.) do 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 224. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05.

17. Presude donesene u kolektivnom sporu odnose se na prosječne potrošače pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe (o promjenjivoj stopi redovnih kamata koja je znatno povećana te valutnoj klauzuli u švicarskim francima) uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača a tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17.1. U ovom pojedinačnom sporu tuženik međutim nije predlagao odgovarajuće dokaze pa je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir pravna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužitelj u ovoj parnici pozvao a sud je vezan za ta utvrđenja (prema članku 502.c ZPP) iz kojih proizlazi da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u valuti kakva je švicarski franak (tzv. valuta "utočišta") a iz iskaza javnog bilježnika nije ni mogao utvrditi ništa drugačije, o čemu je već ranije bilo riječi.

18. Prvostupanjski je sud stoga pravilno utvrdio da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a bile su unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te da se stoga radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama u smislu članaka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi 1. ožujka 2007. kada je sklopljen Ugovor o kreditu.

19. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno imaju li tužitelji više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

20. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke: u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu.

21. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima i s odgovarajućom kamatnom stopom poslužila je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i kamatnoj stopi.

22. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužitelji imaju i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

22. Tzv. konverzija je ipak za tužitelje polučila znatan učinak jer je, osim priznatog dijela preplate, znatno smanjena i preostala glavnica pa je takva nova glavnica utvrđena u Dodatku i prednik je tužitelja pristao na daljnju obvezu prema toj glavnici, tako da, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, tužitelji nemaju pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud.

23. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljima dosuđen i iznos od 2.259,52 eura koji predstavlja razliku u nedospjeloj glavnici prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na dan 30. rujna 2015. iako je prednik tužitelja u Dodatku prihvatio visinu glavnice u iznosu od 16.710,57 eura, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno odlučio jer tužitelji nemaju pravo na smanjenje glavnice, već samo na preplaćene iznose anuiteta zbog povećane kamatne stope i tečajnih razlika zbog porasta tečaja švicarskog franka do zaključno 30. rujna 2015., slijedom čega je valjalo prihvatiti tuženikovu žalbu pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od ukupno 2.259,52 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

24. U preostalom je dijelu žalba neosnovana jer tužiteljima pripada preplata nastala do 30. rujna 2015., naravno umanjena za preplatu koju joj je tuženik priznao – u iznosu od 31.536,47 eura - tako da tužiteljima pripada iznos od još 6.866,68 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 30. travnja 2011. do zaključno 30. rujna 2015. pa je u tom dijelu valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Tuženikova je žalba neosnovana i u dijelu koji se odnosi na prigovor prijeboja, jer tuženik najprije pogrešno smatra da je konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža te da konverzija ne može ostati na snazi ako je osnovan tužbeni zahtjev.

25.1. Tužbeni zahtjev naime nije osnovan u cijelosti – nije osnovan za iznos od 2.259,52 eura koliko se odnosi na razliku glavnice upravo zato što je konverzijom utvrđen novi iznos glavnice koji je prednik tužitelja prihvatio.

25.2. Iako je konverzijom doista smanjen iznos neotplaćene glavnice u odnosu na takav iznos prije konverzije i to za iznos od 6.178,43 eura pa i to predstavlja učinak konverzije, ni time, uz utvrđenu preplatu nije uspostavljena pravična ravnoteža kakva bi bila da nije bilo nepoštenih pa time i ništetnih ugovornih odredaba, već pravična ravnoteža u slučaju konverzije podrazumijeva pravo na cjelokupnu preplatu po osnovi ništetnih odredaba do 30. rujna 2015. i sa zateznim kamatama od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa preplate do 30. rujna 2015. umanjenu za konverzijom priznati iznos preplate od 31.536,47 kuna i bez prava na preostalu razliku neotplaćene glavnice u iznosu od 2.529,52 eura koji je zahtjev i odbijen.

26. Tuženik stoga nije u pravu kada smatra da bi imao pravo na povrat iznosa priznate preplate i smanjene glavnice u ukupnom iznosu od 9.912,65 eura kao da konverzije nije bilo, jer konverzija jest provedena i to u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15, ali – kako je već ranije navedeno - nije u cijelosti riješila preplatu zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj stopi redovnih kamata i aprecijacije švicarskog franka jer je ta preplata na dan 30. rujna 2015. iznosila ukupno 85.656,00 kuna koji iznos korisnik kredita nije trebao platiti (a platio ga je) te bi i iznos neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. bio znatno manji nego što je utvrđen konverzijom (za najmanje 6.178,43 eura) pa umanjenjem glavnice za navedeni iznos i priznanjem preplate nije došlo do potpunog obeštećenja prednika tužitelja kao korisnika kredita.

27. Prednik je tužitelja kao korisnik kredita imao koristi od konverzije i to u iznosu priznate i konzumirane preplate (31.536,47 kuna) koji je stoga i uračunat kao djelomično namirenje (dijela glavnice u iznosu od 18.848,72 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 31. siječnja 2008. do 31. ožujka i djelomično do 30. travnja 2008. pa do 30. rujna 2015. – u iznosu od 12.687,75 kuna što ukupno iznosi 31.536,47 kuna) a ostali učinci konverzije ne predstavljaju korist pa to znači da tuženik nema prema tužiteljima tražbinu, slijedom čega njegova žalba nije osnovana ni protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude.

28. Tuženikova je žalba djelomično osnovana protiv odluke o troškovima parničnog postupka jer je prvostupanjski sud doista pogrešno zbrojio troškove, ali i zato što je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljima dosudio troškove nagrade odvjetniku za sastavljanje odgovora na žalbu od 250,00 eura jer to nisu troškovi potrebni za vođenje parnice prema članku 155. stavku 1. ZPP, kao i punu nagradu odvjetniku za sastavljanje podneska od 9. rujna 2024. (jer mu za to ročište pripada 25 bodova s obzirom na to da je zahtjev za vještačenje mogao specificirati na pripremnom ročištu 5. rujna 2024. za koje mu je priznata puna nagrada) te nagradu za sastavljanje podneska od: 31. srpnja 2024. (radi se o prijedlogu za odgodu ročišta zbog godišnjeg odmora punomoćnika tužitelja) i 27. siječnja 2025. (dostavljanje potvrde o uplati predujma).

28.1. Tužiteljima stoga pripadaju troškovi nagrade odvjetniku za zastupanje po punomoćniku - odvjetniku u visini od 1.350,00 eura uključujući i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (sastavljanje tužbe - 100 bodova, sastavljanje podneska od 28. ožujka 2025. - 110 bodova a od 9. rujna 2024. i 9. travnja 2025. po 27,50 bodova te zastupanje na ročištima 5. rujna 2024. i 16. svibnja 2025. po 110 bodova a za objavu presude 55 bodova ili ukupno 540,00 bodova, sve prema vrijednosti boda od 2,00 eura) te troškovi pristojbe na tužbu (157,71 eura) i troškovi vještačenja (331,81 euro) ili ukupno 1.839,52 eura pa je na taj način valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude.

29. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom ali on i dalje nije stranka koja ima pravo na naknadu troškova postupka a s obzirom na vrijednost odbijenog zahtjeva (2.259,00 eura) u odnosu na visinu prihvaćenog tužbenog zahtjeva (8.866,68 eura) i odbijenog prijebojnog zahtjeva tuženika (9.912,65 eura) te okolnost da je postavljen naknadno a nije utjecao ni na visinu troškova vještačenja, tužitelji zapravo imaju pravo na naknadu svih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice a to su troškovi u iznosu od 1.839,52 eura.

30. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. te 373. i 380. točke 2. i u pogledu troškova žalbe članka 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić