REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1153/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] koga zastupa Zajednički odvjetnički ured Igor Golovrški i Darko Samardžija iz Nove Gradiške protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa] koga zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik iz [adresa], radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-477/2023-46 od 26. ožujka 2025. Općinskog suda u Požegi, u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija tuženikova žalba kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-477/2023-46 od 26. ožujka 2025.:

- preinačuje u točki II. (III.) izreke i sudi tako da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.409,83 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 13. ožujka 2007. do 12. siječnja 2016.

- potvrđuje u točki I. (II.) izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.307,16 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 13. svibnja 2014. (iznos od 29,78 eura) do zaključno 12. siječnja 2016. (iznos od 63,36 eura) sve kako je, uključujući i stope zateznih kamata, naznačeno u tom dijelu prvostupanjske presude,

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki III. (IV.) izreke pa se o troškovima prvostupanjskog postupka odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.018,00 eura sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.307,16 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 13. svibnja 2014. do 12. siječnja 2016. te iznos od 1.409,83 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 13. ožujka 2007. do 12. siječnja 2016. pa do isplate a o troškovima parničnog postupka odlučeno je tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju takve troškove u iznosu od 1.937,22 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjsku presudu nije moguće ispitati. Ponavlja i prigovor zastare, osobito u odnosu na zahtjev po osnovi primjenjivosti kamatne stope. Posebno naglašava kako se radi o slučaju u kojemu je izvršena konverzija kredita pa je u tom smislu sklopljena nagodba u vidu sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu te ističe kako je prvostupanjska presuda u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici Građanskog odjela toga suda od 20. prosinca 2022. a poziva se i na izdvojeno mišljenje sutkinje Viktorije Lovrić vezano za presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-637/2019. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti te da se tužitelja obveže naknaditi mu troškove ovog postupka prema troškovniku koji je priložen u spisu uvećano za troškove sastava žalbe koje troškove potražuje u iznosu od 312,50 eura a odnose se na troškove sastavljanja žalbe, dok podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja JA kao korisnika kredita (potrošača) protiv tuženika OTP banka d.d. kao davatelja kredita (trgovca) za isplatu preplaćenih iznose anuiteta do koje preplate je došlo zbog povećanja stope redovnih kamata i porasta tečaja švicarskog franka u ukupnom iznosu od 2.716,99 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 13. ožujka 2007. do zaključno 12. siječnja 2016. a nakon provedene konverzije prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK/15).

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti tako postavljeni tužbeni zahtjev nakon što je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim pa time ništetnim odredbama Ugovora o kreditu od 18. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, temeljeći takvu ocjenu na presudama donesenim u kolektivnom sporu na koje se tužitelj kao potrošač pozvao te na pravo potpunog obeštećenja do kojega nije došlo u postupku konverzije koja je provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koje odredbe međutim nisu riješile problem ništetnosti ugovornih odredaba i tužiteljeva prava na restituciju u smislu članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

6.1. Tuženikov je prigovor zastare odbijen u cijelosti s obrazloženjem kako od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe (13. prosinca 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda djelomično rezultat pogrešne primjene materijalnog prava (u pogledu zastare zahtjeva u iznosu od 1.409,83 eura), dok je u preostalom dijelu zakonita i pravilna.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a djelomično jest žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava s tim što je prvostupanjski sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo i nepravilan zaključak o proteku vremena potrebnom za zastaru u pogledu dijela tužbenog zahtjeva.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj i tuženik 18. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 26.900,00 švicarskih franaka s kamatama po stopi od 4,20% godišnje, promjenjivoj sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke, na rok otplate od 10 godina, kao stambenom kreditu za adaptaciju stana plativom u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak prema važećem tečaju tuženika na dan plaćanja.

10.1. Nesporno je i da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu i da je došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti znatno povećani zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

10.2. Nadalje, nije sporno ni da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da je tuženik priznao tužitelju preplatu u iznosu od 20.707,49 kuna/2.748,36 eura koja je i konzumirana pa je taj iznos oduzet od ukupnog iznosa preplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka.

11. Iz rezultata je provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Borisu Belunjaku pak utvrđeno kako preplata zbog povećanja kamatne stope (s početnih 4,20% do 6,40% godišnje) i porasta tečaja švicarskog franka (u odnosu na početni koji je iznosio 4,65480 kuna za jedan švicarski franak) i nakon iznosi ukupno 2.716,99 eura od čega se iznos od 1.409,83 eura odnosi na preplatu uslijed povećanja kamatne stope a iznos od 1.307,16 eura na preplatu po osnovi povećanja tečaja švicarskog franka.

12. U ovom je predmetu sporno pravno pitanje ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužitelj pristao, ali i to radi li se valjanim ili pak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi te je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja preplaćenih iznosa.

13. Najprije treba naglasiti kako je prvostupanjski sud pogrešno odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.409,83 eura preplaćenih po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata, s obzirom na nespornu činjenicu da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 7129/2013) pa je do podnošenja tužbe 13. prosinca 2019. prošlo više od pet godina koliko iznosi opći zastarni rok iz članka 225. ZOO/05.

14. Potom valja naglasiti kako se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima s obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare valja se pozvati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2) prema kojem zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

15. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502. a ZPP odnosilo se i na subjektivno pravo tužitelja kao potrošača te se tužitelj u aktualnoj parnici na to i pozvao a tuženik je bio tužena stranka i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može uspješno pozivati na zastaru jer je morao znati kako se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u mjerodavnom razdoblju pa da stoga nije bila riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva. Osim toga, bilo bi nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće individualni spor ako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite i njezinih prava i interesa, tako da u suštini zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

16. Kako je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužba je u ovom individualnom sporu podnesena 13. prosinca 2019. proizlazi da je tuženikov prigovor zastare u preostalom dijelu neosnovan jer od početka tijeka zastare (najranije 15. lipnja 2018.) do 13. prosinca 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

17. Ništetnost je odredaba Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena već u kolektivnom sporu i odnosi se na prosječne potrošače pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača a tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17.1. U ovom pojedinačnom sporu tuženik međutim nije predložio takve dokaze pa treba uzeti u obzir pravna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužitelj u ovoj parnici pozvao a sud je vezan za ta utvrđenja (prema članku 502.c ZPP) iz kojih proizlazi da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u valuti kakva je švicarski franak (tzv. valuta "utočišta").

18. Radi se stoga o ništetnim odredbama u smislu odredaba članaka 81., 82., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (18. kolovoza 2006.) jer se radilo o ugovornim odredbama koje nisu jasne i lako razumljive i o njima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokovale su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača što je, kako je već navedeno, utvrđeno već u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

19. Iako je u hrvatskom pravu dopuštena valutna klauzula (člankom 22. stavkom 1. ZOO/05), takva klauzula u švicarskim francima bez informiranog pristanka potrošača a prema kojoj potrošač u cijelosti snosi rizik promjene tečaja koji je u slučaju navedene valute bio znatan, u konkretnom slučaju nije u pravnom smislu odraz dispozitivne zakonske odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 koja je neutralna prema svojim adresatima (kako proizlazi i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016.).

19.1. S obzirom na to, ima se smatrati kako sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je sav rizik tečajnih razlika s takvom valutom (tzv. valutom "utočišta"), kao što je švicarski franak, prebačen na tužitelja kao korisnika kredita i potrošača ne može biti odraz dispozitivne norme iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, već da su stranke Ugovorom o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga nisu isključene od ocjene nepoštenosti u smislu odredaba članka 81. ZZP/03.

20. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

20.1. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke: u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

20.2. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i promjenjivosti kamatne stope ubuduće.

21. Iako je točno da je konverzijom smanjena i glavnica neotplaćenog kredita i to zasigurno predstavlja učinak konverzije kojim se međutim situacija potrošača rješava ubuduće, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplaćenog iznosa kredita do konverzije. Obeštećenje predstavlja samo priznata preplata koja se stoga i uračunava, kako je to učinjeno i u ovom slučaju.

22. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima i da tužitelj ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

23. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka i drugih isprava u spisu proizlazi da je na dan 12. siječnja 2016. stvarna preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima iznosila ukupno 30.556,30 kuna a preplata priznata konverzijom nesporno iznosi 20.707,49 kuna jasno je da tužiteljevo potraživanje još uvijek postoji i to u iznosu od 1.307,16 eura/9.848,81 kune (30.556,30 manje 20.707,49).

23.1. Tužitelju svakako pripadaju i zatezne kamate na preplaćene iznose obračunate od dospjelosti pojedinih dijelova ukupnog iznosa u razdoblju dospjelosti od 13. svibnja 2014. do zaključno 12. siječnja 2016.

23.2. Proizlazi stoga da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku prihvaćajući u cijelosti ovaj tužbeni zahtjev za isplatu pa je tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana.

24. Tuženikova je žalba djelomično osnovana i protiv odluke o troškovima postupka.

24.1. Uzimajući naime u obzir postotak uspjeha svake stranke vodeći pri tome računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je u pogledu osnove tužitelj uspio u cijelosti (jer sve do 31. siječnja 2025. nije ni tražio isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o stopi redovnih kamata pa se o tome nije ni raspravljalo) a u pogledu visine u 48% pa postotak njegova uspjeha iznosi 74% [(100,00 više 48,00) dijeljeno 2] a tuženikova 26% (100,00 manje 74,00) tako da je tuženik dužan naknaditi tužitelju 48% (74,00 manje 26,00) troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku što iznosi 726,00 eura (48% od 1.512,50 eura koliko iznose ukupni takvi troškovi kako ih je pravilno obračunao prvostupanjski sud), 2/3 troškova vještačenja što od ukupnog iznosa od 398,17 eura iznosi 265,45 eura i dosuđene troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura ili u ukupnom iznosu od 1.018,00 eura (726,00 više 265,45 više 26,55).

26. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbe, iako je djelomično uspio, jer on i dalje nije stranka koja u ovoj parnici ima pravo na naknadu troškova postupka na temelju članka 154. stavka 2. ZPP.

27. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373. te 166. stavka 2. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Puli 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić