REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1079/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja MD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Dariu Čehiću odvjetniku iz Poreča, protiv tuženika: 1. ND (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. ŽD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Nenadu Sladakoviću odvjetniku iz Pule, radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva nekretnine dosjelošću, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: P-346/2017-27 od 31. svibnja 2017., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: P-346/2017-27 od 31. svibnja 2017. u još pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je tužitelj ČD stekao vlasništvo nekretnine – stana u zgradi na k. č. [katastarska čestica] zgr. upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i pobliže označene u izreci prvostupanjske presude - u 5/12 (pet dvanaestina) dijela darovanjem koje mu je kao obdareniku namijenio tuženik ND.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točkama II. i IV. izreke i o tim troškovima odlučuje tako da se tuženicima nalaže naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.057,20 eura u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima troškove žalbe u iznosu od 958,92 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova revizije.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je dosjelošću stekao vlasništvo u 5/6 dijela nekretnine pobliže opisane u izreci presude a u naravi stana u [adresa] na prvom katu zgrade u [adresa] (tada Prešernovoj ulici) 1 na temelju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda koji je stekao slijedom darovanja koje mu je kao obdareniku namijenio tuženik ND kao darovatelj. Tuženicima je naloženo nadoknaditi tužitelju i parnične troškove u iznosu od 41.009,37 kuna u roku od 15 dana a zahtjev je tuženika za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobijaju tuženici zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, posebno ističući kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj bio u posjedu stana jer je i sam u svom iskazu naveo kako od sklapanja darovnih ugovora do danas taj stan neprestano koristi tuženik ND a s njim ranije i tužiteljeva majka do svoje smrti 5. ožujka 2011., tako da nije jasno ni kako je tužitelj mogao steći samostalan posjed stana što je posebno problematično iz razloga što prvostupanjski sud zaključuje kako pravni posao na temelju kojega se tužitelj upisao kao vlasnik nije valjan. Smatraju i da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP) jer nije primijenio odredbu članka 8. ZPP a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Posebno ističu kako u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju nije postojala obveza plaćanja poreza na darovanja. Predlažu preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i obvezivanjem tužitelja nadoknaditi im parnične troškove, uključujući i troškove za sastavljanje žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna i pristojbe na žalbu u iznosu od 8.200,00 kuna.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu osporava žalbene navode i postavlja zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kuna.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora još zahtjev tužitelja OD za utvrđenje da je vlasništvo stana u 5/12 dijela, pobliže označenog u tužbenom zahtjevu i izreci presude i na kojemu je već upisan kao vlasnik, stekao stvarnim darovanjem od tuženika ND, tvrdeći da je tuženik prethodno stan fiktivno darovao svojoj supruzi a tužiteljevoj majci SD samo kako bi izbjegli plaćanje poreza na darovanje jer tužitelj i tuženik nisu srodnici pa da je samo zbog toga vlasništvo preneseno na temelju majčinog darovnog raspolaganja.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako je na temelju rezultata cjelokupnog postupka našao utvrđenima činjenice da je tuženik Jordan Majkus svoj suvlasnički udio stana odlučio darovati tužitelju koji nije njegov srodnik pa bi takvo darovanje prema tada važećim propisima (1993. godine) bilo predmet oporezivanja po stopi od 5% vrijednosti nekretnine, zbog čega je s unaprijed stvorenom namjerom darovanja toga stana tužitelju postigao dogovor sa svojom suprugom a tužiteljevom majkom SD da svoj udio prenese na nju, što je i učinio Ugovorom o darovanju od 2. rujna 1993. (dalje u tekstu: Ugovor od 2. rujna 1993.) a ona potom na tužitelja, što je i učinila Ugovorom o darovanju od 13. rujna 1993. (dalje u tekstu: Ugovor od 13. rujna 1993.), iz čega prvostupanjski sud zaključuje kako se radilo o prividnim (simuliranim) ugovorima koji prikrivaju valjani ugovor o darovanju između tužitelja i tuženika ND.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 6., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako žalba tuženika protiv aktualno pobijanog dijela prvostupanjske presude (koji se odnosi na 5/12 dijela nekretnine) nije osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih istaknutih u žalbi pa tako ni one iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP jer je prvostupanjski sud valjano (savjesno i brižljivo) ocijenio dokaze i pravilno utvrdio bitne činjenice, ali je iz tih činjenica djelomično izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda i dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo a neke bitne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa nije uzeo u obzir, slijedom čega su ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 373.a stavka 1. točke 1. ZPP, pa je prvostupanjska presuda u još pobijanom dijelu potvrđena na temelju te zakonske odredbe.

9. U prvostupanjskom su postupku utvrđene, ili je moguće utvrditi ih prema stanju spisa, sljedeće činjenice:

- da je tuženik ND sklopio brak sa sada pokojnom SD – majkom tužitelja i tuženice ŽD, godine 1959., i uselio k njoj u stan koji je bio u društvenom vlasništvu što znači da je na stanu postojalo stanarsko pravo (proizlazi iz iskaza tuženika ND) i to SD i ND kao sunositelja toga prava;

- da je taj stan, smješten u [adresa] u tada Prešernovoj ulici a sada Kovačićevoj 1, otkupljen 18. kolovoza 1993. od Općine Pula prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo – "Narodne novine" broj: 27/91., 33/92., 43/92. – pročišćeni tekst 69/92., 25/93. i 48/93. – dalje: Zakon o prodaji stanova) na ime tuženika ND (proizlazi iz rješenja prvostupanjskoga suda poslovni broj: ZS-3007/1993 od 29. ožujka 1994. – list 5 spisa i iskaza tuženika ND);

- da je taj tuženik Ugovorom od 2. rujna 1993. prenio vlasništvo toga stana u vlasništvo svojoj supruzi a tužiteljevoj majci SD koja je pak Ugovorom od 13. rujna 1993. prenijela vlasništvo tužitelju kao svom sinu;

- da su sklopljena dva ugovora o darovanju iako je namjera stranaka tih ugovora (tužitelja i njegove majke te tuženika ND) bila da tužitelj stekne vlasništvo stana izravno od tuženika ND koji je bio upisan, jer su htjeli izbjeći plaćanje poreza na darovanje koji bi se morao platiti u slučaju izravnog darovanja budući da tužitelj i tuženik ND nisu u srodstvu;

- da je tužitelj po sklapanju ugovora i upisu – polaganjem isprave u knjigu položenih ugovora – preuzeo plaćanje otplate stana (što je tuženiku ND bilo poznato) i da su stan nastavili koristiti njegova majka i tuženik ND kao ovlaštenici prava doživotnog stanovanja (u tom smislu je 1. srpnja 1994. sklopljen Aneks Ugovora od 13. rujna 1993. i Ugovor o doživotnom pravu stanovanja od 23. travnja 1999.) i

- da su u ostavinskom postupku iza smrti SD, koji je prekinut, tuženici upućeni na parnicu radi utvrđenja sastava ostavine i povrata darovane imovine (pa tako i spornoga stana) zbog prikrate nužnoga dijela, koji su parnicu i pokrenuli (kod prvostupanjskoga suda pod poslovnim brojem: P-1139/2013) a prije je njezina završetka tužitelj podnio aktualnu tužbu.

10. Prvostupanjski je sud stoga propustio uzeti u obzir isprave i sadržaj iskaza tuženika ND koji se odnose na kupnju spornoga stana od tadašnje Općine Pula Ugovorom o prodaji od 18. kolovoza 1993. u kojemu je kao kupac naznačen samo tuženik ND, a činjenice koje se mogu utvrditi iz tih dokaza su bitne i pokazuju da se radilo o zajedničkoj imovini stečenoj u braku između tuženika ND i tužiteljeve majke SD neovisno o tome što je kao vlasnik bio upisan samo tuženik, i to svakoga u 1/2 dijela jer je zasigurno stan kupljen prema odredbama Zakona o prodaji stanova a nema nikakve naznake da je suglasnost koju je SD dala da bi stan mogao kupiti samo tuženik ND kao jedan supružnik i sunositelj stanarskog prava (članak 6. stavak 2. Zakona o prodaji stanova) imala neki drugi značaj u smislu da bi tuženik bio samovlasnik.

11. Zato tuženik ND nije mogao prenijeti na tužitelja više prava nego ga je sam imao a imao je polovinu vlasništva stana odnosno polovinu od 5/6 dijela (5/12), slijedom čega tužitelj na temelju disimuliranog ugovora o darovanju nije od toga tuženika mogao steći više od 5/12 dijela stana, već je preostali dio (5/12 dijela) stekao darovanjem od svoje majke pa je u tom dijelu još ranije preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.

12. Nadalje, kako je tužitelj već upisan kao vlasnik stana u skladu s pravom voljom stranaka darovanjem od tuženika ND, ne može se raditi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću bez obzira na to je li i na koji način (izvedeno ili izvorno) tužitelj stekao posredni posjed (posredni posjed inače jest samostalan posjed i kao takav relevantan za stjecanje vlasništva dosjelošću jer sve dok postoji posredni posjed ne može biti samostalan neposredni posjed, u konkretnom slučaju posjed ovlaštenika prava osobne služnosti doživotnog stanovanja koji sam po sebi nikada ne bi mogao rezultirati stjecanjem prava vlasništva) pa je i u tom dijelu žalba bila, osnovana (u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da je vlasništvo stekao dosjelošću).

13. U preostalom dijelu (koji se odnosi na utvrđenje da je tužitelj stekao vlasništvo preostalih u 5/12 dijela darovanjem od tuženika ND) žalba stoga nije osnovana.

14. Ovaj drugostupanjski sud inače u cijelosti podržava činjenična utvrđenja i primjenu materijalnoga prava (članka 66. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) u pogledu zaključka o tome da se (djelomično) radilo o simuliranim ugovorima o darovanju (od 2. i 13. rujna 1993.) i to o relativnoj simulaciji jer su ta dva ugovora zapravo skrivala ugovor o darovanju između tuženika ND kao darodavca i tužitelja MD kao daroprimca za 5/12 dijela stana, kao i da se radi o valjanom ugovoru (pisani oblik) na temelju kojega je valjano i izvršen upis u tužiteljevu korist u 5/12 dijela.

15. Zato za valjanost takvoga ugovora (u pisanom obliku i provedenog u zemljišnim knjigama) nije odlučujuće je li izvršena i prava predaja u posjed, kako se također izjasnila brojna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (na primjer: Rev- 406/1988 od 12. listopada 1988., Rev-412/1988 od 28. rujna 1988. i Rev-880/1989 od 11. listopada 1989.), tako da ovakav zaključak nije u protivnosti s odredbom iz paragrafa 943. bivšega Općeg građanskog zakonika kojom je bilo propisano da iz darovne pogodbe koja je učinjena samo usmeno bez prave predaje darovane stvari daroprimac ne zadobiva nikakva tužbenog prava, već da to pravo treba biti osnovano na pismenoj ispravi, a u vrijeme sklapanja ugovora (u rujnu 1993.) nije još bio u primjeni Zakon o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/93) kojim je u članku 53. stavku 1. točki 3. propisano da je za pravnu valjanost darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed potreban javnobilježnički akt (taj je Zakon u primjeni od 31. ožujka 1994.).

16. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i razlog navedene relativne simulacije a to je izbjegavanje plaćanja poreza (ne doduše poreza na promet nekretnina jer se darovanje nije smatralo prometom nekretnina) kao poreza na darovanje koji je u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju (u rujnu 1993.) bio lokalni porez koji se plaćao u korist jedinica lokalne samouprave i (ili) uprave, sve u skladu s odredbama mjerodavnih propisa – Zakona o pripadnosti javnih prihoda Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave i stopama republičkih poreza ("Narodne novine" broj: 73/91, 18/92 i 43/93) te Uredbi o privremenom financiranju jedinica lokalne samouprave ("Narodne novine" broj: 22/93, 42/93 i 100/93) po stopi od 5% i nije ga plaćao samo daroprimac koji je u odnosu na darodavca bio nasljednik prvog nasljednog reda, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

17. Žalba nije osnovana ni u pogledu prigovora što tužitelj već u ostavinskom postupku nije isticao svoj zahtjev i što nije upućen na parnicu, jer nema nikakve zapreke za isticanje ovakvoga zahtjeva sve do završetka ostavinskog postupka (koji je prekinut) pa i u formi protuzahtjeva u odnosu na zahtjev tuženika radi vraćanja darovanoga stana u svrhu nadopune nužnoga dijela a slijedom toga je neupitan i pravni interes.

17.1. U situaciji kada tuženici u ostavinskom postupku iza pok. tužiteljeve majke SD zahtijevaju povrat spornog stana u ostavinu radi nadopune nužnog dijela pod pretpostavkom da stan u cijelosti (odnosno u 5/6 dijela) predstavlja dar koji je za života ostaviteljica učinila tužitelju, ne može biti upitan tužiteljev pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite, dakle podnošenje tužbe za utvrđenje iz članka 187. stavka 1. ZPP, kako bi postigao utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa - u konkretnom slučaju utvrđenja da je sporni stan u 5/12 dijela stekao darovanjem od tuženika VD koji je bio stvarni (istinski) suvlasnik kao prethodni sunositelj stanarskog prava, a ne od ostaviteljice SD.

18. Žalba tuženika stoga nije osnovana protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je stekao vlasništvo nekretnine stana pobliže označenog u izreci presude – u 5/12 dijela - darovanjem koje mu je kao obdareniku namijenio tuženik ND koji je bio stvarni suvlasnik u tom dijelu, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

19. Odlučeno je i o svim troškovima postupka, uzimajući u obzir uspjeh stranaka u cijelosti (uključujući i prethodnu presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev za 5/12 stana i da je vlasništvo stečeno dosjelošću te uspjeh u povodu revizije).

19.1. Tužitelju pripadaju parnični troškovi u iznosu od 15.500,00 kuna (sada 2.057,20 eura) jer se radi o podjednakom uspjehu, s tim što tužiteljevi troškovi iznose 41.000,00 kuna kako je pravilno odredio prvostupanjski sud a troškovi tuženika 10.000,00 kuna (za sastavljanje odgovora na tužbu 6.250,00 kuna te 3.125,00 kuna – 50% za zastupanje na ročištu 13. svibnja 2015. i 625,00 kuna za zastupanje na ročištu za objavu 20. studenog 2015. pa nije osnovan ni zahtjev za troškove žalbe protiv odluke o troškovima iz ranije odluke, dok im za ročište 13. listopada 2015. ne pripada nagrada za zastupanje jer je na ročištu bio drugi odvjetnik bez punomoći koja nije dostavljena ni naknadno, a naknadne troškove nisu ni tražili).

19.2. Tuženicima pak pripadaju troškovi žalbe u iznosu od 958,92 eura/7.225,00 kuna (50%), ali ne i troškovi revizije jer nisu uspjeli s dijelom tužbenog zahtjeva (za 5/12 dijela) u vezi s kojim su izjavili reviziju.

20. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 373.a stavka 1. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 1. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić