Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3020/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv I tuženice ĐŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II tuženika TŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davorinu Bukovcu, odvjetniku u Zagrebu, III tuženice GŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, IV tuženika OŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i V tuženika BŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2422/2022-110 od 17. travnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe tuženika 1/ĐŽ i 2/TŽ kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2422/2022-110 od 17. travnja 2025. u pobijanoj točki I izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u pobijanoj točki II izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbijaju se žalbe tuženika 1/ĐŽ i 2/TŽ protiv dijela točke III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2422/2022-110 od 17. travnja 2025., kojim je tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.467,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17.04.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, te se u tom dijelu potvrđuje navedena odluka.

II Prihvaćaju se žalbe tuženika 1/ĐŽ i 2/TŽ protiv dijela točke III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2422/2022-110 od 17. travnja 2025., kojim je tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 5.156,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17.04.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, te se u tom dijelu preinačava navedena odluka i zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2442/22-110 u dijelu točke II izreke, kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženici 3/GŽI i 5/BŽ parnični trošak u iznosu od 4.468,75 eur, sa zakonskim zateznim kamatama od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, te se u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova tih tuženika odbija kao neosnovan.

IV Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje navedeno rješenje u dijelu točke II izreke, kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženicima 2/GŽI i 5/BŽ parnični trošak u iznosu od 4.331,25 eur, sa zakonskim zateznim kamatama od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem prvostupanjskog suda citiranim u izreci odlučeno je:

„I Nalaže se I tuženoj ĐŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II tuženiku TŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju solidarno isplate iznos od 30.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio zahtjeva tužitelja kojim na dosuđeni mu iznos iz toč. I izreke ove presude potražuje zatezne kamate za razdoblje od 12.07.1994. pa do 16.04.2025. III Nalaže se I i II tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.623,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

I Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u odnosu na V tuženika BŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj].

II Nalaže se tužitelju naknaditi III tuženoj GŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i V tuženiku BŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 8.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu kojom istu pobija u točki II izreke, kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, zbog svih žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupka (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju dosudi troškove žalbenog postupka. Pobija i odluku o troškovima iz točke II rješenja, bez posebnog žalbenog prijedloga.

3. Tuženica ĐŽ podnijela je žalbu kojom sadržajno pobija točke I i III presude, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. i 3. ZPP, bez posebnog žalbenog prijedloga.

4. Tuženik 2/TŽ je podnio žalbu kojom sadržajno pobija točke I i III presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno sam provede postupak u skladu sa zakonom, uz naknadu troškova žalbe tom tuženiku.

5. Na žalbe nije podnesen odgovor.

6. Žalba tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalba u odnosu na odluku o troškovima iz točke II rješenja osnovana, a žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka iz točke III presude, koja se na temelju čl. 129. st. 5. ZPP, smatra rješenjem.

7. U ovoj pravnoj stvari tužbu je podnio kao tužitelj ŽŽ navodeći da je temeljem Kupoprodajnog ugovora od 28. prosinca 1987. sklopljenog sa G i HŽ kao prodavateljima postao vanknjižni vlasnik stana [adresa] površine 40,20 čm u stambenoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. I. tuženica i II. tuženik upisali su se kao zemljišnoknjižni vlasnici tog stana, svaki u 1/2 dijela, temeljem presude poslovni broj P-8401/93 i Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991., no tužitelj je zatražio ponavljanje postupka u tom predmetu, te je isti okončan na način da je, nakon dopuštenog ponavljanja, pravomoćnom presudom P-2807/03 od 21.12.2009. odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ovdje I. tuženica i II. tuženik suvlasnici stana u [adresa], dok je istom presudom utvrđeno nepostojanje Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991. I. tuženica i II. tuženik Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 12. srpnja 1994. prodali su stan GŽI i OŽ kao kupcima, svakome u 1/2 dijela, nakon čega je ŠŽ Ugovorom o darovanju od 4. svibnja 2004. svoj suvlasnički dio darovao GŽI, a potom je ona Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 1. lipnja 2005. prodala taj isti stan ovdje tuženiku BŽ. Budući da su pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj P-2807/03 I. tuženica i II. tuženik odbijeni sa zahtjevom za utvrđenje da su suvlasnici predmetnog stana, kao i da je pravomoćnom presudom poslovni broj P- 17456/10 od 27. rujna 2011. utvrđeno nepostojanje Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991. na temelju kojeg su I. tuženica i II. tuženik uknjižili svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, radi se o ugovoru koji ne proizvodi nikakve pravne učinke jer ne postoji, pa je očito da su I i II tuženici raspolagali sa više prava nego što ih sami imaju.

8. Svojim početno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je, smatrajući da su, zbog načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima, ništavi i Ugovor o darovanju nekretnine od 4. svibnja 2004. sklopljen između III tužene GŽI i IV tuženika OŽ, a također i Ugovor o kupoprodaji od 1. lipnja 2005. sklopljen između GŽI i BŽ, jer se radi o raspolaganju pravima koja su stečena temeljem pravnih poslova koji sukcesivno potječu od pravnog posla koji ne proizvodi pravne učinke, budući da je u slučaju ništavosti ugovora ugovorna strana dužna vratiti sve što je po osnovi takvog ugovora primila, što u predmetnom slučaju znači brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog ispunjenjem tih ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

9. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi predlaže da sud utvrdi ništetnost Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 1. lipnja 2005. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod poslovnim brojem Z-1832/11 sa imena V tuženika BŽ, ništetnost Ugovora o darovanju od 4. svibnja 2004. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod poslovnim brojem Z-45237/07 s imena III tužene VŽ, ništetnost Ugovora o kupoprodaji od 12. srpnja 1994. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod brojem Zs-7940/95 s imena VŽ i OŽ, kao i da se naloži BŽ da iseli iz predmetnog stana i preda ga slobodnog od osoba i stvari njemu u posjed, sve uz naknadu parničnog troška. Ukoliko sud ocijeni takav zahtjev neosnovanim tada tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom bi se naložilo I. tuženici i II. tuženiku da mu solidarno isplate iznos od 450.000,00 kn sa zateznom kamatom od 3. studenog 2010. pa do isplate po osnovi naknade štete jer su nezakonito stekli i otuđili nekretninu u vlasništvu tužitelja te da mu ĆŽ isplati iznos od 120.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude po osnovi naknade štete s osnova korištenja tuđe stvari, sve uz naknadu parničnog troška.

10. Tijekom postupka umro je raniji tužitelj ŽŽ te je na njegovo mjesto kao tužitelj u ovoj pravnoj stvari stupio sin GŽ, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-173/13 od 03.06.2013. koji je preuzeo vođenje parnice te je ostao u cijelosti kod svih navoda iz tužbe.

11. Presudom ovoga suda P-5675/14 od 16.07.2020. te presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-2399/20 od 29.03.2022. pravomoćno je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora o kupoprodaji koje su sklopili **.**.1994. EŽ i TŽ kao prodavatelji te GŽI i ŠŽ kao kupci, Ugovora o darovanju koji su sklopili **.**.2004. ŠŽ kao darovatelj i GŽI kao daroprimateljica, kao i Ugovora o kupoprodaji koji su 01.06.2005. sklopili GŽI kao prodavateljica i ĆŽ kao kupac. Prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud V tuženiku BŽ naloži iseljenje iz stana i isplatu naknade za korištenje nekretnine u iznosu od 120.000,00 kn, a ukinuta je i u dijelu koji se odnosi na naknadu štete u vrijednosti prodanog stana, koju štetu tužitelj potražuje od I i II tuženika. Presuda je također ukinuta i u dijelu koji se odnosi na zahtjev svih stranaka za naknadom parničnog troška.

12. U daljnjem tijeku postupka tužitelj, s obzirom na promjenu valute i ishod provedenog vještačenja, konačno precizira svoj zahtjev na način da od I i II tuženika potražuje solidarnu naknadu štete u visini od 30.000,00 EUR, što se odnosi na vrijednost stana, sa zateznim kamatama od dana kupoprodaje s III i IV tuženicima 12.07.1994. pa do isplate, dok povlači tužbu u odnosu na V tuženika BŽ, u odnosu na kojeg je presuda bila ukinuta. Tužitelj također ustraje kod zahtjeva za naknadom parničnog troška od I i II tuženika.

13. Stoga je u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno, jesu li tuženici dužni tužitelju isplatiti navedeni iznos štete kao i tijek kamata na traženi iznos, te parnični trošak u odnosu na ĐŽI i BŽ u odnosu na koje je tužba povučena.

14. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno:

- da su I. tuženica i II. tuženik 8. prosinca 1993. podnijeli Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv prednika tužitelja pok. ŽŽ radi utvrđenja da su svaki u ½ dijela suvlasnici stana u [adresa], stan [adresa], te izdavanja tabularne isprave, koji su zahtjev činjenično utemeljili na tvrdnji da su sa tuženikom zaključili Kupoprodajni ugovor dana 14. svibnja 1991. te mu isplatili kupoprodajnu cijenu, nakon čega im je tuženik predao stan u posjed, no nije vratio ugovor koji je preuzeo radi potpisa i ovjere te je napustio Republiku Hrvatsku,

- da je sud 6. travnja 1994. donio presudu poslovni broj P-8401/93 kojom je naložio tamo tuženiku ŽŽ da tužiteljima ĐŽ i TŽ izda tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva predmetne nekretnine koju će u protivnom zamijeniti ta presuda, dok je odbio zahtjev za utvrđenje da su vlasnici nekretnine,

- da je ta presuda postala pravomoćna 21. lipnja 1994.,

- da su I. tuženica I II. tuženik temeljem te presude, a povodom prijedloga podnesenog pod poslovnim brojem Zs-10963/94, upisali kao vlasnici predmetnog stana, svaki u ½ dijela, kada je i došlo do upisa stana u knjigu položenih ugovora,

- da su I. tuženica i II. tuženik, kao prodavatelji, sa III. tuženicom i IV. tuženikom, kao kupcima, zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine 12. srpnja 1994. temeljem kojeg su se III. tuženica i IV. tuženik upisali kao vlasnici, svaki u 1/2 dijela,

- da su IV. tuženik kao darovatelj i III. tuženica kao daroprimateljica 4. svibnja 2004. zaključili Ugovor o darovanju nekretnine temeljem kojeg se III. tuženica uknjižila kao vlasnica predmetne nekretnine u 1/1 dijela,

- da su III. tuženica, kao prodavateljica i V. tuženik, kao kupac, dana 1. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine temeljem kojeg se V. tuženik uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine,

- da je V. tuženik 8. studenog 2012. zaključio Ugovor o darovanju nekretnine sa AŽ kao daroprimateljicom temeljem koje je ona uknjižena kao vlasnica predmetne nekretnine,

- da je sud u predmetu pod poslovnim brojem P-8401/93 rješenjem od 8. listopada 2008. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8401/93 od 6. travnja 1994., nakon čega je presudom poslovni broj P-2807/03 od 21. prosinca 2009. odbio tužbeni zahtjev TŽ i ĐŽ za utvrđenje da su vlasnici stana u [adresa], kao i zahtjev za izdavanja tabularne isprave a usvojio protutužbeni zahtjev ŽŽ za utvrđenje da je vanknjižni vlasnik tog stana i brisanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a koja je presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a ukinuta u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje vanknjižnog vlasništva i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja,

- da je pravomoćnom presudom poslovni broj P- 17456/10 od 27. rujna 2011. prihvaćen tužbeni zahtjev ŽŽ za utvrđenje nepostojanja Ugovora o kupoprodaji stana od 14. travnja 1991.

15. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda P-17456/10 u kojem je sud 27.09.2011. donio presudu kojom je utvrdio ne postojanje Ugovora o kupoprodaji stana od 14.04.1991. između tamo tuženika TŽ i EŽ kao kupaca, te ŽŽ kao prodavatelja, a koji stan se nalazi u [adresa] na adresi [adresa], na [adresa] katu, površine 40,20 m2. Navedena presuda postala je pravomoćna dana 23.04.2013. kada je Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-437/12 odbio kao neosnovane žalbe TŽ i EŽ.

16. U navedenom pravomoćno okončanom parničnom postupku sud je nakon provedenog dokaznog postupka našao nedvojbeno utvrđenim, a koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjski sud, da su TŽ i EŽ u stan prednika tužitelja uselili kao najmoprimci – podstanari, da prednik tužitelja pok. ŽŽ s njima nikada nije sklopio kupoprodajni ugovor (što je utvrđeno i pravomoćnom presudom P-2807/03 od 21.12.2009.), te da nikada nije ovjerio svoj potpis na navodno sklopljenom kupoprodajnom ugovoru, a niti mu je ikada isplaćena kupoprodajna cijena.

16.1. Kako dakle nikada nije sklopljen ugovor o kupoprodaji između stranaka, to je pravomoćnom presudom i utvrđeno da isti ne postoji.

17. Za navedene činjenice ovaj sud je vezan i u istima nalazi na nedvojbeni način utvrđenu protupravnost u postupanju ovdje I i II tuženika kao štetnika, koji su, iskoristivši situaciju u kojoj tužitelj zbog ratnih zbivanja nije bio u RH, krivotvorili ugovor i umjesto da predmetni stan koriste kao podstanari, na istom su se uknjižili kao vlasnici, a potom su isti prodali ovdje III i IV tuženicima.

18. Pritom se ističe da su III i IV tuženici, a i kasniji stjecatelj V tuženik, svakako bili savjesni stjecatelji, jer su predmetni stan kupili posredstvom Agencije za promet nekretnina, u vrijeme dok su se I i II tuženici već bili na temelju krivotvorenog ugovora i kasnije ukinute sudske presude upisali kao vlasnici, platili su porez na promet nekretnina, te nisu imali nikakvih razloga sumnjati u to da im stvar koju kupuju ne bi pripadala, slijedom čega je upravo iz navedenih razloga tužbeni zahtjev u odnosu na iste u ovom predmetu najprije odbijen, a u preostalom dijelu u konačnici i povučen.

18.1. Međutim, čak i da nije tako, njihova dobra ili zla vjera nije od utjecaja na protupravnost postupanja I i II tuženika, već samo može dovesti do eventualne proširene odgovornosti i preostalih tuženika, u odnosnu na koje u ovom stadiju parnice više nema zahtjeva.

18.2. Takvo postupanje I i II tuženika stoga stoji u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelj trpi, a ista se ogleda u činjenici da zbog poduzete protupravne radnje I i II tuženika, tužitelj više ne može ostvariti svoje pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, niti je njezina imovinska vrijednost više u tužiteljevoj imovini.

19. Radi utvrđivanja visine nastale štete sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.ing. Žarku Željku sa zadatkom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine na dan 12.7.1994. pod pretpostavkom prosječne uređenosti predmetnog stana. Vještak se kod izrade nalaza koristio poredbenom procjenom te je najprije utvrdio vrijednost stana na dan izrade nalaza i mišljenja u iznosu od 110.000,00 EUR, a potom vrijednost na dan 12.7.1994. u iznosu od 30.000,00 EUR. Tako sačinjenom nalazu i mišljenju niti jedna od parničnih stranaka nije prigovarala, sud ga je prihvatio kao stručan i objektivan, a tužitelj je prema istom svoj zahtjev precizirao na način da je od I i II tuženika konačno potraživao iznos od 30.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 12.7.1994.

20. Sud slijedom navedenog nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom štete, međutim smatra da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao zahtjev postaviti prema varijanti nalaza na dan izrade nalaza i mišljenja, a ne na dan sklapanja kupoprodajnog ugovora između I i II tuženika s jedne strane, te III i IV tuženika s druge strane. Sve navedeno iz razloga što se po mišljenju suda radi o za tužitelja totalnoj šteti, odnosno o materijalnoj šteti koju isti nije ni platio, niti ju je na bilo koji način reparirao, slijedom čega se ta šteta sukladno čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) računa prema cijenama na dan donošenja sudske odluke, posljedično čemu tužitelju pripadaju i zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude. Istu pravnu situaciju propisuje i odredba čl. 1098. st. 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05).

21. Kako je tužitelj svoj zahtjev postavio prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja to je sud isti prihvatio, no valjalo je odbiti dio zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate od 12.7.1994. pa do donošenja ove presude.

22. Nadalje, sud smatra da je osnovan dio zahtjeva kojim tužitelj od I i II tuženika traži solidarnu naknadu štete. Naime, prema odredbi čl. 206. ZOO/91, odnosno čl. 1107. ZOO/05, za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno one odgovaraju solidarno, a solidarno su odgovorne i osobe koje su radile povezano, a ne može se utvrditi njihov udio u uzrokovanoj šteti niti koja od njih je štetu uzrokovala. S obzirom da su I i II tuženici postupali zajedno, a bili su zajedno i tuženi u svim pravomoćno okončanim parničnim postupcima u kojima je utvrđeno da ugovor s tužiteljem nikada nije nastao, to je i njihova odgovornost solidarna.

23. Konačno što se tiče istaknutog prigovora zastare (koji je u ovoj pravnoj stvari istaknuo samo II tuženik, a ne i I tužena) valja istaknuti da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju pet godina od dana kada je šteta nastala.

24. Točno je da su I i II tuženici predmetni stan otuđili kupoprodajnim ugovorom koji su sklopili s III i IV tuženicima još dana 12.7.1994., što predstavlja doista njihovu štetnu radnju, međutim tada još šteta za prednika tužitelja nije nastala jer on o njoj, pa dakle niti o njezinom opsegu i visini, tada još nije imao nikakvih saznanja.

25. Po mišljenju suda tužitelj (odnosno njegov pravni prednik pok. ŽŽ) sve do pravomoćnosti presude P-2807/03 od 21.12.2009., koja je postala pravomoćna i ovršna 3.11.2010., uopće nije imao aktivnu legitimaciju tužiti I i II tuženike za štetu, jer su isti tada bili upisani kao vlasnici nekretnine. Stoga je tek pravomoćnošću navedene presude tužitelj kao oštećenik doznao za to da su radnje I i II tuženika protupravne i da je on utvrđen vlasnikom predmetnog stana, slijedom čega od tada za njega doista i nastaje šteta te mu počinje teći subjektivni trogodišnji zastarni rok.

26. Kako isti do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 27.01.2012. još nije istekao, prvostupanjski sud zaključuje, da prigovor zastare nije osnovan.

27. Prema odredbi čl. 214. ZOO/05, identično kao i prema odredbi čl. 360 ZOO/91, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

28. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05, jednako kao i prema članku 361. ZOO/91, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

29. Odlučno dakle za ocjenu istaknutog prigovora zastare u ovom postupku jest, kad je prednik tužitelja kao vjerovnik, odnosno tužitelj, imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

30. Tužitelj niti njegov prednik nisu mogli od tuženika tražiti naknadu vrijednosti stana, koji su tuženici neovlašteno prodali nakon što su krivotvorili ugovor, umjesto da predmetni stan koriste kao podstanari, te su se na istom prethodno uknjižili kao vlasnici, sve dok nije, nakon ponovljenog postupka, uspio dokazati da je on vlasnik tog stana, a ne tuženici koji su sve do tada bili upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici.

30.1. Zato i prema mišljenju ovog suda, tužitelj sve do pravomoćnosti presude prvostupanjskog suda posl. br. P-2807/03 od 21.12.2009., koja je postala pravomoćna i ovršna 3.11.2010., a kojom je to utvrđeno, nije imao pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje obveze koja je predmet postupka u ovoj fazi, tj. isplatu vrijednosti tog stana.

31. Pri tom se objektivni zastarni rok primjenjuje kad subjektivni rok od tri godine od kada se doznalo za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka i teče od nastanka štete, ali se to vrijeme, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, ne mora poklapati s vremenom učinjene štetne radnje odnosno štetnog događaja. Dakle, činjenica da su tuženici stan u vlasništvu prednika tužitelja neovlašteno prodali trećima 1994. godine, ne znači da je tada nastala šteta predniku tužitelja jer se to vrijeme (kada je nastala šteta) ne mora poklapati s vremenom učinjene štetne radnje. U to vrijeme, kada je štetna radnja počinjena, za prednika tužitelja nisu još nastale štetne posljedice, već kada je isti uspio u postupku pred nadležnim sudom dokazati da je on vlasnik stana koji su tuženici prvo upisali u zemljišnim knjigama kao svoje vlasništvo a potom i neovlašteno prodali. Ovo zato jer sve do pravomoćnosti navedene presude prednik tužitelja nije imao pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje obveze na isplatu naknade štete u smislu čl. 215. st. 1. ZOO/05.

32. Zato nisu osnovani žalbeni prigovori, da bi tražbina tužitelja bila u zastari.

33. Neosnovano tužitelj prigovara dosuđenoj zateznoj kamati na utvrđenu vrijednost nekretnine u vrijeme otuđenja, kako je sam zatražio u postupku.

Nesporno je da bi zatezna kamata na taj iznos u razdoblju od otuđenja u srpnju 1994. godine do danas iznosila, s obzirom na protek vremena, višestruko više od zatražene glavnice, pa i od iznosa procijenjene vrijednosti nekretnine u vrijeme presuđenja.

33.1. Kada je tužitelj zatražio navedenu naknadu kao da je u pitanju nenovčana šteta, koja se ima procijeniti tek u parnici, te je tužbenim zahtjevom tražio upravo utvrđenu vrijednost stana na dan neovlaštenog otuđenja, 12. srpnja 1994., pravilno prvostupanjski sud zaključuje da mu ne pripada zatezna kamata na utvrđeni iznos vrijednosti od 1994. godine, nego od dana presuđenja, kada je šteta izražena u novčanoj vrijednosti (što je pitanje njegovog izbora, budući da nije zatražio naknadu u visini vrijednosti stana u vrijeme izvršenja procjene, tj. u vrijeme presuđenja).

33.2. Pri tom u odnosu na navode žalbe da bi šteta nastala 1994. te je trebalo uvažiti učinke inflacije treba naglasiti da je prvostupanjski sud, kao i ovaj sud, zaključio da je šteta nastala kad je isti uspio pravomoćno dokazati da je on vlasnik spornog stana (jer bi u protivnom tražbina bila u zastari) te je tek nakon toga, bio ovlašten i postaviti zahtjev za naknadu štete isplatom vrijednosti tog stana. Zateznu kamatu dužan je, prema čl. 29. st. 1. ZOO, isplatiti dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, a to su tuženici u ovoj parnici postali tek s danom presuđenja kada je šteta izražena u novčanom obliku (jer tužitelj ne traži onaj iznos novca za koji je stan prodan 1994. godine).

34. Zato tužitelj ne može osnovano tvrditi da bi za njega šteta nastala 12. srpnja 1994. godine, te tražiti isplatu zatezne kamate od tog datuma, iako je procjenu te štete, kao nenovčane, zatražio tek u ovoj parnici nakon izvršenog utvrđenja vrijednosti stana. Predmetni postupak proveden je upravo radi isplate naknade za povredu prava vlasništva tužitelja a sud je istu dosudio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, kako je bio i ovlašten u skladu s odredbom čl. 2. st. 1. ZPP. Troškove vođenja postupaka protiv tuženika radi ostvarenja svog prava tužitelj je bio ovlašten postaviti u tim postupcima, te isti ne mogu utjecati na dosuđenu visinu naknade.

35. Osnovano tuženik ad. 1. prigovara, da je sud troškove utvrdio u visini od 500 bodova za svaku radnju, iako bi prema vrijednosti predmeta spora od 30.000,00 eur, tužitelju, u skladu s odredbom 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., dalje: OT) pripadalo 250 bodova, odnosno 500,00 eur za svaku radnju. Zato tužitelju za sastav tužbe i sastav podneska od 19.9.2024. pripada po 500,00 eur, sastav žalbe 625,00 eur, zastupanje na ročištima od 14.4.2015., 18.5.2015.,16.9.2015.,16.10.2015., po 50 bodova, odnosno 100,00 eur, zastupanje na ročištima od 8.7.2015., 11.12.2015., 6.5.2019., 30.6.2020. i 26.3.2025. po 250 bodova, odnosno 500,0 eur, što ukupno iznosi 4.525,00 eur, što uvećano za PDV od 25% iznosi 5.656,25 eur, trošak vještačenja od 464,54 eur i pristojbe na presudu od 346,41 eur, odnosno ukupno 6.467,20 eur. U preostalom dijelu od 5.156,25 eur trošak tužitelja je neosnovano dosuđen te je u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

36. Neosnovano tužitelj prigovara odluci o troškovima postupka iz točke II izreke rješenja, navodeći da se na ročištima od 8.7.2015., 11.12.2015., 6.5.2019., 30.6.2020. nije raspravljalo o glavnoj stvari nego samo o procesnim pitanjima. Na ročištu od 8.7.2015. saslušana je 3/tuženica i svjedok, na ročištu od 11.12.2015. saslušan je svjedok, na ročištima od 6.5.2019. i 30.6.2020. također se raspravljalo o glavnoj stvari pa je odluka o troškovima donesena pravilnom primjenom Tbr. 9/1 OT, ali je i u odnosu na troškove tuženika ad. 3. i 5. tužbe, pogrešno primijenjena odredba Tbr. 7/1 kada je istima za svaku radnju dosuđeno po 500 bodova, umjesto 250, odnosno 1.000,00 eur umjesto 500,00 za svaku radnju.

36.1. Osnovano se prigovara toj odluci u odnosu na trošak ročišta od 26.3.2025., budući da je prije istoga podneskom tužba povučena u odnosu na 3/tuženicu i 5/tuženika, što je pojašnjeno na ročištu, pa istima pripada naknada u visini od 50%, odnosno 250,00 eur.

36.2. Tako 3/- i 5/- tuženicima pripada naknada za sastav podneska od 18.5.2015. od 500,00 eur, zastupanje na ročištima od 14.4.2015. 18.5.2015., 16.9.2015. i 16.10.2015 po 100,00 eur, te zastupanje na ročištima od 8.7.2015. 11.12.2015., 6.5.2019., 30.6.2020 po 500,00 eur za svako, te 26.3.2025. 250,00 eur, odnosno ukupno 3.150,00 eur, što uz uvećanje od 10% za zastupanje više tuženika iznosi 3.465,00 eur, te PDV od 25%, iznosi 4.331,25 eur.

36.3. Zato je u preostalom dijelu od 4.468,75 eur trošak tim tuženicima neosnovano dosuđen te je rješenje u tom dijelu preinačeno i zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

37. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

38. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, a budući da stranke nisu uspjele sa žalbama u odnosu na odluku o glavnoj stvari, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić