REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-267/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANATIO d.o.o., Zagreb, Bolnička 34C, OIB: 70241049761, zastupanog po punomoćniku Zlatku Kovačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika: 1. OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. EI, OIB: [osobni identifikacijski broj], svih iz Zagreba, Stipana Vilova 3, zastupanih po punomoćniku Krešimiru Šušnjaru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4566/2021-18, od 11. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4566/2021-18 od 11. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se prvotuženiku OI i trećetuženiku EI da tužitelju solidarno isplate 594,53 eura/ 4.479,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. listopada 2018. i iznos od 208,29 eura/ 1.569,35 kn od 15. siječnja 2020., sve do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi u visini koje se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se drugotuženici MI i trećetuženiku EI da tužitelju solidarno isplate 594,53 eura/ 4.479,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. listopada 2018. i iznos od 208,29 eura/ 1.569,35 kn od 15. siječnja 2020., sve do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi u visini koje se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu 34,95 eura/ 263,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2020. do isplate.

IV. Nalaže se tuženicima OI, MI i EI da u 15 dana naknade tužitelju parnični trošak od 1.625,82 eura/12.453,17 kn sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv te su presude žalbu podnijeli tuženici navodeći da je podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijanu presudu preinači u toč. I. i II. izreke, odbijanjem tužbenog zahtjeva uz istovremenu preinaku odluke o parničnom trošku iz toč. IV. izreke, na način da se naknadi parnični trošak tuženicima, uvećan za troškove sastava žalbe, ili, podredno da se istu ukine u toč. I., II. i IV. izreke te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5 Žalba tuženika nije osnovana.

7. Postupanjem u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći pri tom, po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka, na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava te ocjenjuje da u provedenom postupku i donošenju pobijane presude nisu učinjene bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji ni bitna povreda iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u svojoj žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer time što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika nije im onemogućeno raspravljanje u ovom postupku, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što ovdje nije slučaj.

8. Također, i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja prema tuženicima u kojem potražuje ukupan iznos od 1.640,59 € (12.361,00 kn) koji se odnosi na usluge boravka i ugostiteljske usluge u Hotelu Villa Magdalena i Pustari Višnjica, koje su plaćene od strane tužitelja Sanatio d.o.o.

10. U ovome predmetu nije sporno da su 1. i 2. tuženik boravili u hotelu Villa Magdalena u Krapinskim Toplicama u razdoblju od 22. do 28. listopada 2018., kao i Pustari Višnjica d.o.o. u razdoblju od 2. do 6. siječnja 2020., kao niti da su sporni računi plaćeni od strane društva Sanatio d.o.o. i to kompenzacijom. Također, nije sporno niti da je 3. tuženik u tom razdoblju bio zaposlenik tužitelja, kao ni visina spornih računa.

11. Sporno je, je li postojala osnova na temelju koje bi tuženici imali pravo platiti račune za navedene usluge na teret ovdje tužitelja Sanatio d.o.o.

12. Sud prvog stupnja je temeljem dostupnih mu i predočenih dokaza, ispravno odlučio o tom spornom pitanju, uz pravilna utvrđenja:

- da iz ni jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je zz tužitelja PI kao odgovorna osoba tužitelja bio upoznat s predmetnim smještajima 1. i 2. tuženika i odobrio njihovo plaćanje,

- da iz dopisa Ivizije d.o.o. tužitelju od 27. travnja 2022. (list 31 spisa), koji sadrži detalje računa koji se odnose na boravak u Villi Magdalena, proizlazi da je smještaj za 1. i 2. tuženika rezervirao njihov sin, 3. tuženik EI, u kojoj rezervaciji su unesene napomene: "Sanatio d.o.o. kompenzacija. Puni pansion, sve što popiju i sve masaže na Sanatio d.o.o. Dolazak u ponedjeljak prije podne",

- da sud nije povjerovao iskazu tuženika EI da je o tome (da se iz sredstava tužitelja plaćaju i privatni troškovi trećih osoba) postojao usmeni dogovor, jer je ocijenio da je ta neuvjerljiva tvrdnja usmjerena otklanjanju vlastite odgovornosti, a osim toga, to nije potvrdila niti TI koju su upravo tuženici predložili kao svjedoka na ovu okolnost,

- da je TI u svom iskazu vrlo općenito govorila o tome da "su ljudi išli, nisu išli samo oni. Išlo ih je puno, na razne adrese na teret tužitelja", ali nije potvrdila da je za kompenzaciju spornih troškova pružateljima predmetnih usluga dakle za plaćanje predmetnih troškova od strane tužitelja, imala konkretno odobrenje, već naprotiv, nije potvrdila čak niti postojanje generalnog odobrenja za takvo postupanje,

- da njezino pozivanje na okolnost da su zz tužitelja i 3. tuženik bili u dobrim odnosima, da su se i trećim osobama odobravali takvi troškovi ne može imati nikakve veze s poslovanjem trgovačkog društva, niti se mogu prihvatiti navodi u prešutnom odobrenju za plaćanje (naročito ako se prihvati iskaz u dijelu da je zz tužitelja nekada davao konkretna odobrenja za kompenzacije), pa prema tome tuženici nisu dokazali tvrdnju da je tužitelj znao za predmetne troškove i odobrio njihovo plaćanje,

- da tuženici nisu dokazali niti da je 3. tuženik imao pravo na troškove smještaja u hotelima, koje bi, neovisno jeli koristio godišnji odmor, kod poslovanja trgovačkog društva moralo biti evidentirano u nekom aktu, a još manje postoji dokaz da su 1. tuženik i 2. tuženica imali pravo na predmetni smještaj na teret tužitelja, a da svakako osporena tvrdnja 3. tuženika o postojanju usmenog dogovora sa zz tužitelja ne predstavlja takav dokaz,

- da nije sporno kako je tužitelj platio predmetne troškove, a 1. tuženik i 2. tuženica nisu dokazali da za isto postoji valjana pravna osnova, pa su tuženici OI i MI dužni platiti ono što su stekli bez osnove ( po čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), obzirom da su postigli određenu korist iz kojeg razloga su kao stjecatelji dužni naknaditi vrijednost postignute koristi u jednakim dijelovima,

- da je 3. tuženik EI, koji je prema sadržaju dopisa na listu 31. spisa smještaj organizirao na teret tužitelja, iako nije dokazao da je za to bilo osnove, odnosno razloga, oštetio tužitelja za utuženi iznos koji mu je dužan vratiti po čl. 1045. ZOO-a i to solidarno sa svakim od preostalih tuženika (po čl. 1107. ZOO-a),

- da sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se saslušaju svjedoci ČI, LI i HI kojima da je tužitelj na isti način platio smještaj u hotelu jer je to neodlučno za ovaj postupak, kao što je neodlučno i je li u srpnju 2012. tražio smještaj u hotelu Solaris za jednu obitelj, na teret tužitelja, s obzirom da tuženici nisu dokazali da su oni imali pravo, odnosno odobrenje tužitelja za konkretni smještaj o tužiteljevom trošku,

- da se tuženici neosnovano pozivaju na ugovor o rješavanju međusobnih odnosa koji je 28. svibnja 2020. sklopljen između tužitelja kao poslodavca i tuženika EI kao radnika, obzirom da su taj ugovor sklopili tužitelj kao poslodavac i tuženik kao radnik, a iz samog ugovora proizlazi kako se on odnosi na prava i obveze iz radnog odnosa, a osim toga sud je povjerovao iskazu zz tužitelja da je za sporne račune saznao u studenom 2020., dakle nakon sklapanja toga sporazuma s obzirom na to da iz iskaza stranaka i iz iskaza svjedoka ĆI proizlazi kako je ona (TI) kao knjigovođa potpisivala kompenzacije i vršila plaćanja u ime tužitelja,

- da je iz izjave o prijeboju između tužitelja i Ivizije d.o.o. utvrđeno da je predmet kompenzacije, između ostalog, i račun br. 3.100 od 28. listopada 2018. na 8.959,00 kn koji je prebijen s tražbinama Ivizije d.o.o.dospjelim 1. siječnja 2018., što znači da je prijeboj nastao odnosno da je plaćeno 28. listopada 2018.,

- da je iz izjave o prijeboju (list 7 spisa) između tužitelja i Pustari Višnjice d.o.o. utvrđeno da je predmet kompenzacije, između ostalog i račun br. 22 od 8. siječnja 2020. na 3.402,00 kn s dospijećem 15. siječnja 2020. koji je prebijen s tražbinom Pustari Višnjica d.o.o. dospjelom 16. prosinca 2019., što znači da je prijeboj nastao, odnosno da je plaćeno 8. siječnja 2020., s time da je prijeboj izvršen na iznos od 3.138,70 kn, što znači da je račun br. 22. plaćen djelomično.

13. Takva su utvrđenja, sa takvim zaključcima – pravnog značaja rezultat valjane i savjesne činjenične i pravne ocjene za ovaj spor bitnih pitanja – ali i provedenih i sudu prvog stupnja predočenih i dostupnih mu dokaza, ocjene na koju je taj sud imao pravo i za koju je dao uvjerljivo i logično obrazloženje, sa razlozima koji ga, u bitnome argumentirano opravdavaju, pa ih takvima prihvaća i ovaj sud, bez potrebe da ih se posebno ponavlja.

14. Utoliko pobijana presuda, na tim utvrđenjima građana, ima potrebnu valjanost i zakonitost.

15. Okolnost, s time u vezi, što je sud prvog stupnja tako ocijenio predložene i dostupne mu dokaze, ocjenom – sa kojom tuženici nisu zadovoljni, ne može donijetu odluku činiti nevaljanom i nezakonitom, s obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenih utvrđenja – na kojima se ta odluka temelji, u bitnome, dao valjano obrazloženje (po čl. 338. st. 4. ZPP-a), sa razlozima koji tu odluku opravdavaju.

15. Naime, na tuženicima je bio teret dokaza (po čl. 221a ZPP-a) da je zz tužitelja PI eventualno odobrio plaćanje troškova boravka u hotelu 1. i 2. tuženicima, međutim, osim iznesenih paušalnih navoda oni to ničim konkretnim nisu dokazali. Pritom, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio prijedlog tuženika da se saslušaju svjedoci JI, LI i HI na okolnosti da li je njima tužitelj na isti način platio smještaj u hotelu, jer je to i po ocjeni ovoga suda nije od odlučnog značaja za donošenje zakonite odluke u ovome predmetu, s obzirom da tuženici nisu dokazali odlučnu činjenicu – da li su upravo oni imali pravo, odnosno odobrenje tužitelja za konkretni smještaj o tužiteljevom trošku.

16. Posljedično sa tako, pravilno utvrđenim činjeničnim stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio i odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez osnove u odnosu na 1. tuženika OI i 2. tuženicu MI, te odredbu čl. 1045. i čl. 1107. ZOO-a u odnosu na 3. tuženika EI, kada mu je naložio plaćanje solidarno sa 1. i 2. tuženikom.

17. Odluka o troškovima postupka također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), donijeta uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23).

18. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu te donijeti odluku kao u izreci (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka valjalo je odbiti, s obzirom da on sa svojom žalbom u ovome postupku nije uspio (po čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Puli – Pola 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić