Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3573/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Grahovcu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1122/2023-23 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1122/2023-23 od 18. lipnja 2025. u t. I i II izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P- 1122/2023-23 od 18. lipnja 2025. u t. III izreke i odlučuje:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glase: "

1. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 21 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici SYNTHIA KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 15.170,09 EUR koji je tužiteljica preplatila uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici SYNTHIA KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.713,61 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije 30. rujna 2015. uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 21 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici SYNTHIA KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.263,88 EUR koji iznos predstavlja razliku glavnice koju je tužiteljica preplatila uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

II. O d b i j a se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e s e tužiteljici EL da tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 EUR (dvijetisućepetsto eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 928,97

EUR (devetstodvadesetosam eura i devedesetsedam centi).“

2. Protiv citirane presude žalbu je podnijela tužiteljica i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. Razlozi pobijane presude su jasni jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Materijalno pravo je pravilno primijenjeno, osim u odluci o troškovima parničnog postupka u t. III izreke.

6. Činjenično stanje je također u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica 6. srpnja 2005. s tuženikom sklopila ugovor o [broj kredita] kojim joj je odobren kredit u iznosu od 229.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, s namjenom definiranom kao stambeni kredit građana za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora;

- da je člankom 7. ugovorena otplata kredita u 300 mjesečnih anuiteta s valutnom klauzulom prema kojoj će se povrat obveza iz ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-račun Banke, a korisnik je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja;

- da je člankom 8. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje, a za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu se vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 3. veljače 2016. sklopile aneks broj 1 sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini i aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5101972081, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

9. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalj:e ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) kada je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 3208450154 od dana 6. srpnja 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika.

10. Pritom je potrebno ukazati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. te presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećih čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/18 - dalje: ZOO).

11. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

12. Iz dokaznog postupka je razvidno, da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovaranje valutne klauzule u skladu s Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika, nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik u žalbi niti ne spori), a koja odredba iako jasna i lako uočljiva, nije razumljiva.

13. Odredba o valutnoj klauzuli ovisna je isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja-banke, slijedom čega uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija. Time se dakle radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

14. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao na postojeću sudsku praksu, i to odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojoj je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tako i revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

15. U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je između ostalih i tuženik u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i stoga ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, a da se prije i u vrijeme zaključenje ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarao i u ugovoru utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu iznesenog, s obzirom na sadržaj spornih odredaba Ugovora o kreditu, navedene odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

16. Također je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izraženo pravo shvaćanje da u pojedinačnim u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, teret dokaza takve činjenice je na banci kao kreditoru.

17. U odnosu na zahtjev za isplatu novčanih valja reći kako zbog, između stranaka sklopljenog Aneksa od 3. veljače 2016., obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

18. Naime, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru.

19. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

20. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

21. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl. 1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

22. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa za tužitelja. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju njezine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužiteljica koja je kao korisnica kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

23. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

24. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).

25. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate, a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“, a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužiteljica tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

26. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužiteljica ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks.

27. Slijedom svega prethodno navedenog, suprotna razlaganja tužiteljice u žalbi, nisu osnovana.

28. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

29. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

30. Slijedom svega prethodno navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. I izreke ove presude, a u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u t. II izreke ove presude.

31. Na temelju odredbe čl.166. st. 2. ZPP ovaj sud je u t. III izreke ove presude odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavni zahtjev, već samo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić