Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3159/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Mariji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2025-9 od 13. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-161/2025-9 od 13. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenom 13.11.2006. između stranaka u dijelu koji glasi: “…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istodobno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 %...od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 170,90 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. 11. 2006. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 201,55 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, dok je točkom IV. izreke tuženik odbijen sa zahtjevom na naknadom troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te tužbu odbaci a podredno odbije, odnosno odbije tužbu i preinači odluku o troškovima postupka uz naknadu svih troškova tuženiku, podredno ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa stoga nije osnovan žalbeni prigovor pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenom 13. studenog 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ( čl. 11. st. 3. ugovora ), te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

7. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili 13. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje ugovoreni novčani iznos kredita radi kupnje motornog vozila, pri čemu je člankom 11. st. 3. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% ( slovima:jedan cijelih pedeset posto ) od iznosa kredita …..sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.".

8. Također, iako je u odgovoru na tužbu osporio visinu, tuženik je naknadno podneskom od 26. ožujka 2025. učinio nespornim činjenicu da je na ime naknade za obradu kredita isplaćen iznos od 1.287,67 kn[1] koji primjenom fiksnog tečaja konverzije odgovara utuženom iznosu od 170,90 €, pa u postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužitelj u konkretnom slučaju predstavlja potrošača jer je kredit sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe radi kupnje motornog vozila, potom utvrđenja da nije bio informiran na što se ugovorena naknada odnosi, kao i da se o odredbi čl. 11. st. 3. Ugovora nije moglo pregovarati, prvostupanjski sud utvrđuje nepoštenost te ugovorne odredbe pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), uzimajući u obzir i odredbu čl. 84. ZPP/03 te utvrđujući da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice takvog ugovaranja ( jer mu nije obrazloženo što čini tu naknadu, koliko ona iznosi, koja je njezina svrha, niti kako utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu), pa zaključuje da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, što dovodi do ništetnosti, a posljedično primjenom čl. 323. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno.

10. Tuženik u žalbi pobija prvostupanjsku odluku smatrajući da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena te ističe žalbene navode koji se u suštini temelje na detaljno elaboriranom prigovoru zastare potraživanja i tvrdnji o neosnovanosti potraživanja uslijed tog razloga, pri čemu ukazuje da parnica u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača iz predmeta pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj: P- 1401/12 nije mogla dovesti do prekida zastare u konkretnom postupku, pa da je došlo i do povrede čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tuženik također osporava presudu tvrdnjom da je sporna odredba o naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da se o istoj pregovaralo, da je ugovor o kreditu dodatno osnažen solemnizacijom u obliku javnobilježničkog akta, da u konkretnom slučaju ne postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka te da je ugovaranje bilo transparentno kao i da je došlo do ispunjenja ugovora pa da se ništetnost više ne može isticati.

11. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja je na pripremnom ročištu 13. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrdio takvu vrijednost u iznosu od 170,90 eura. Stoga žalbeni navodi tuženika kojima smatra da vrijednost predmeta spora treba biti upravo u onom iznosu koji je utvrdio i sud prvog stupnja, nisu odlučni niti utječu na zakonitost pobijane odluke.

13. Niti detaljno elaborirani žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno otklonio takav prigovor, cijeneći da tužitelj uz zahtjev za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) na temelju koje je stvorena sada već stabilna i ustaljena sudska praksa, proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način takva ništetnost ustanovljena.

14. Nisu odlučni niti žalbeni navodi tuženika istaknuti u točki 5. žalbe, budući da sud prvog stupnja ništetnost sporne odredbe i tijek zastare nije temeljio na odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite. Naime, sud prvog stupnja je ukazao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tužbi Udruge potrošač ( točke 20. i 21. obrazloženja prvostupanjske odluke ), ali na način iz kojeg je jasno da se one ne odnose i na predmet konkretnog postupka već isključivo kao poveznicu glede nesporno utvrđenog nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koje pravomoćno utvrđenje je sud prvog stupnja iskoristio kao posredni dokaz u pogledu mogućnosti pojedinačnog pregovaranja odnosno ne pregovaranja o svim ugovornim odredbama pa tako i onima koji su predmetom ovog postupka.

15. Neosnovano tuženik ističe i da se ništetnost više ne može isticati jer je takvo pravo neograničeno te se u smislu čl. 328. ZOO-a ne gasi.

16. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u studenom 2006., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe ZZP/03, a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti, uređuju primjenom odredaba kojima je u nacionalno zakonodavstvo implementirano putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva 93/13EEZ), koja predstavlja direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

17. Iako trenutak formalnog pristupa Republike Hrvatske Uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju upravo odredbe ZZP/03 koje su prenesene temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je RH 29. listopada 2001. sklopila sa tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom radi usklađivanja postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice ( tzv. Acquis communautaire ).

18. U tom smislu, iako žalitelj pravilno ukazuje da se predmetna Direktiva 93/13EEZ ne primjenjuje na predmetni ugovor od kreditu sklopljen 2006. ( točka 8. žalbe ), sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo budući se u obrazloženju pozvao na mjerodavne odredbe nacionalnog prava, konkretno ZZP/03 koje su bile na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i koje su u nacionalno zakonodavstvo prenijele u cijelosti Direktivu 93/13EEZ.

19. Također, izravna neprimjena određenog EU zakonodavstva ne isključuje mogućnost tumačenja i interpretacije nacionalnog prava u duhu prava Europske unije. Naime, u konkretnim okolnostima nacionalni sudovi mjerodavne odredbe ZZP/03, s obzirom na vrijeme donošenja, mogu tumačiti autonomno pri čemu nema zapreke da se takvo tumačenje kako od strane prvostupanjskog, tako i ovog drugostupanjskog suda, provodi u duhu Europskog prava te uz pomoć prakse Europskog suda u pogledu tumačenja pojmova, zahtjeva i temeljnih načela Europskog prava. Navedeno potvrđuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ( broj: U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja) te stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

20. U odnosu na procjenu same nepoštenosti ugovaranja, kako nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 11. st. 3. ugovora naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 170,90 €, to je za predmet postupka odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke bilo dopušteno i zakonito, ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

21. U tom smislu odredba čl. 81. ZZP/03 u sklopu pojma nepoštene ugovorne odredbe sadrži uvjete temeljem kojih se provodi test takve nepoštenosti. Oni pretpostavljaju postojanje ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da je riječ o postupanju suprotnom dobroj vjeri koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju o odredbi čl. 11. st. 3. ugovora nije pojedinačno pregovaralo, i koju činjenicu je utvrdio ne samo temeljem presumpcije sadržane u odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac), već i temeljem iskaza tužitelja kojim je iskazao da je na sklapanje ugovora upućen od strane djelatnika auto kuće te ga je u banci čekao unaprijed pripremljen ugovor o kojim odredbama nije mogao pregovarati.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužitelju bilo obrazloženo koji stvarni troškovi nastaju plaćanjem naknade, takva odredba ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona odnosi i kakva joj je svrha ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice, pa žalbeni navodi tuženika koji tvrde suprotno nisu osnovani.

24. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Đ i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., C i CO od 30. travnja 2014., t. 75.,).

25. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

26. Stoga postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenice da iako je u visina naknade navedena u postotku ( 1,50% ), tužitelju nije obrazložena i kvantificirana stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se oni odnose ( a koju činjenicu je sud prvog stupnja utvrdio temeljem provedenog dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku), pa tužitelj nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

27. Također ovaj drugostupanjski sud primjećuje da iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina naknade za obradu kredita. Tuženik u postupku nije ukazao niti dokazao da bi potrošaču pojasnio kriterije na temelju kojih je od iznosa kredita na teret potrošača uskratio upravo iznos koji odgovara 1,50% ukupnog iznosa kredita niti na koje troškove i radnje se takav postotak odnosi.

28. Takvo utvrđenje, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne isključuje činjenica da je predmetni ugovor solemniziran u obliku javobilježničkog akta, budući je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da ugovor o kreditu kao privatna isprava po svom obliku i sadržaju odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, što međutim ne isključuje mogućnost ispitivanja pretpostavki propisanih odredbom čl. 81 ZPP/03 kao ni ispitivanje da li je određena ugovorna odredba nepoštena onda kada je unaprijed formulirana od strane trgovca pri čemu potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

29. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svi predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 11. st. 3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 170,90 eura ( točka II izreke ).

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115.-ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke.

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

33. Zahtjev tuženika za naknadom žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 2. rujan 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić