REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-950/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-591/2022-2 od 20. srpnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3181/2021-79 od 3. svibnja 2022., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija se prihvaća i ukida presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-591/2022-2 od 20. srpnja 2022., a predmet se vraća sudu u drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o trošku povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj nakaditi tužitelju 50.000,00 kuna sa zateznim kamatama i naknaditi mu trošak parničnog postupka u visini 12.500,00 kuna sa zateznim kamatama.

2. Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda, odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 50.000,00 kuna sa zateznim kamatama, te je odlučeno trošku postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, te je, odlučujući o tom prijedlogu, ovaj sud, 14. ožujka 2023. donio rješenje poslovni broj Revd-905/2023-2, kojim je dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

"I. Jesu li sudovi dužni utvrditi u kolikim vremenskim razdobljima je površina osobnog prostora zatvorenika bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2, kao preduvjet za utvrđenje jesu li smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 u konkretnom slučaju bila kratka, povremena i minorna, kako bi mogli odlučiti je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te posljedično do nastanka prava na naknadu štete?

II. Je li razdoblje koje traje dulje od 27 dana, a u kojem zatvoreniku na raspolaganju u sobi u penalnoj ustanovi stoji manje od 3 m2 osobnog prostora, može predstavljati kratko razdoblje?

III. Predstavlja li činjenica da zatvorenik za vrijeme izdržavanja kazne nije liječen od hepatitisa C, iako je službenicima zatvorskog sustava bilo poznato da on boluje od istoga te iako je tražio liječenje, povredu čl. 2. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog gore navedenih pravnih pitanja.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog neprikladnih uvjeta prilikom izdržavanja kazne zatvora u kaznionicama u Splitu, Zagrebu (u Centru za dijagnostiku), Lepoglavi i Šibeniku i u Lepoglavi.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio povredu prava osobnosti tužitelja, uz obrazloženje da je tužitelj bio smješten u sobama površine koje su bile ispod kriterija propisanim Zakonom o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13

- dalje: ZIKZ), kao i ispod standarda zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), da mu nije pružana adekvatna zdravstvena skrb, osobito s obzirom na činjenicu da je tužitelj u to vrijeme bio ovisnik o opojnim drogama i ima bolest Hepatitis C, što je bilo poznato tuženoj, jer to stoji u njegovom zdravstvenom listu i da je na smještaju za ovisnike kretanje tužitelja bilo ograničeno i da je bio zatvoren najčešće 22 sata dnevno.

9. Drugostupanjski je sud preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev izrazio pravno shvaćanje da je skoro tijekom cijelog razdoblja izdržavanja kazne zatvora tužitelj boravio u sobama koje nisu zadovoljavale propisane uvjete površine i zapremnine u odnosu na broj osoba koji su u sobama boravile, a u svim zatvorima osim u Lepoglavi sanitarni čvor se nalazio u sobi namijenjenoj za spavanje i konzumaciju obroka. Međutim, da je u svim zatvorima tužitelju bio omogućen boravak na svježem zraku, najmanje dva sata dnevno, da u zatvoru u Bilicama (Split) gdje je najduže boravio sve sobe imaju sanitarni čvor zatvorenog tipa koji omogućava privatnost i odvojen je od ostatka sobe, imaju ventilaciju, hrana se poslužuje u zatvoreničkoj sobi gdje se nalazi stol i dovoljno sjedećih mjesta, sobe su grijane s dovoljno danjeg i umjetnog svjetla, u sobi je osigurana pitka voda 24 sata, pa stoga konkretni uvjeti boravka tužitelja u navedenim zatvorskim ustanovama u utuženom razdoblju ne ukazuju da je bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je u ovim situacijama neizbježno. To pogotovo kada se uzme u obzir da se prekapacitiranost nastojala nadomjestiti poduzimanjem ostalih mjera, pa je u zatvoru u Šibeniku, kako i sam navodi pohađao tečaj za kompjutore dva ili tri tjedna. Činjenicu da je tužitelj boraveći u Centru za dijagnostiku imao neadekvatan smještaj i da mu je boravak na svježem zraku bio ograničen, taj sud smatra neutjecajnim na povredu prava osobnosti jer da je riječ o bolnici, a ne zatvorskoj ustanovi i da je u njoj tužitelj boravio malo više od mjeseca dana. Također, taj sud ocjenjuje da tužitelj u spis nije dostavio nikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da bi mu zdravlje u kaznionici Lepoglava zbog neliječenja hepatitisa C bilo narušeno. Navodi da i sam prvostupanjski sud u obrazloženju odluke zaključuje da je jedan od razloga premještaja u drugu ustanovu (iz kaznionice Lepoglava u zatvor Šibenik) osim neadekvatnih uvjeta izdržavanja kazne zbog preopterećenosti kaznionice i to što je medicinska skrb bez napretka, ali zbog obveznog liječenja od ovisnosti, a ne zbog liječenja hepatitisa C. Navodi da ni zaključak prvostupanjskog suda prema kojem 800 zatvorenika ne može dobiti adekvatnu zdravstvenu skrb od jednog liječnika koji dolazi tri puta tjedno u popodnevnim satima i još jednog liječnička bez licence s punim radnim vremenom za vrijeme boravka u zatvoru u Lepoglavi, ne ukazuje da tužitelju nije zbog toga pružena adekvatna medicinska skrb jer suprotno proizlazi iz iskaza saslušanog liječnika J, a pogotovo jer svi sasvim sigurno nisu istovremeno zatražili zdravstvenu zaštitu.

10. Prije davanja odgovora na prva dva revizijom postavljena pravna pitanja, ovaj, revizijski sud upućuje na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016., Štruci protiv Slovenije, broj 5903/10, 6003/10 i 6544/10 od 20. listopada 2011., Kudla protiv Hrvatske, zahtjev broj 3021/1996., Tunis protiv Estonije, zahtjev broj 429/2012 od 19. prosinca 2013. i presude Cenbauer protiv Hrvatske od 9. ožujka 2006. godine, zahtjev broj: 73786/01. Sve navedene presude se temelje na osnovnim načelima koja u praksi slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske, kao i ovaj, revizijski sud.

10.1. Tako Europski sud za ljudska prava potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

10.2. Dalje, prema tom shvaćanju, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna: (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

10.3. Također, prema tom shvaćanju, u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi

– veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru od strane Suda. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

11. Revizijski sud primjećuje da su, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova postojala razdoblja u kojima je tužitelj bio smješten u zatvorskim sobama u kojima je imao na raspolaganju osobni prostor prosječne površine ispod 3 m2 po zatvoreniku i to u nekim slučajevima na sasvim sigurno duže razdoblje. Tako bi primjerice proizlazilo da je utvrđeno da je tužitelj u zatvoru u Splitu (Bilice) boravio od 10. listopada 2007. do 10. rujna 2010. (od čega je sud utvrdio da bi u zastari bio razdoblje do 20. srpnja 2009.) u sobi površine 25,94 m2 sa 8 do 9 zatvorenika, dakle, površina bi očito bila manja od 3 m2 po jednom zatvoreniku. To razdoblje sasvim sigurno se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim razdobljem u smislu navedenih kriterija iz toč. 10.2. ovoga obrazloženja.

12. Drugostupanjski je sud u potpunosti propustiti primijeniti kriterije razrađene odlukama iz toč. 10. ovoga obrazloženja i nije stavio u razmjer konkretno neudovoljavanje prosječno površinskih kriterija, kako u razdobljima kada je ta površina bila ispod 3 m2 po zatvoreniku tako i kada je ta površina bila od 3 do 4 m2 po zatvoreniku, sa ostalim uvjetima boravka u zatvoru.

13. Zato odgovori na prva dva postavljena pravna pitanja glase:

1. Sudovi su dužni utvrditi u kolikim vremenskim razdobljima je površina osobnog prostora zatvorenika bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2, kao preduvjet za utvrđenje jesu li smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 u konkretnom slučaju bila kratka, povremena i minorna, kako bi mogli odlučiti je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te posljedično do nastanka prava na naknadu štete.

2. Razdoblje koje traje dulje od 27 dana, a u kojem zatvoreniku na raspolaganju u sobi u penalnoj ustanovi stoji manje od 3 m2 osobnog prostora, u pravilu ne može predstavljati kratko razdoblje, pa se time u pravilu neće moći oboriti čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije u smislu odluke Europskog suda za ljudska prava, Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016.

14. U pogledu trećeg revizijom postavljenog pravnog pitanja, je za obrazložiti prvostupanjski sud odluku utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je tuženici bilo poznato da je tužitelj osoba oboljela od bolesti hepatitis C, da je zdravstvenu zaštitu po toj dijagnozi tražio, no da mu nije pružena. Drugostupanjski sud ovu činjenicu nije drugačije utvrdio, nego je samo izrazio pravno shvaćanje da tužitelj nije dokazao da bi eventualni propust tužene zbog neliječenja po toj dijagnozi doveo do toga da bi mu bilo narušeno zdravstveno stanje. Ostaje nejasno iz obrazloženja drugostupanjskog suda je li se ocjena tog suda (toč. 13. obrazloženja te odluke) da: "Ni zaključak prvostupanjskog suda prema kojem 800 zatvorenika ne može dobiti adekvatnu zdravstvenu skrb od jednog liječnika koji dolazi tri puta tjedno u popodnevnim satima i još jednog liječnička bez licence s punim radnim vremenom za vrijeme boravka u zatvoru u Lepoglavi, ne ukazuje da tužitelju nije zbog toga pružena adekvatna medicinska skrb jer suprotno proizlazi iz iskaza saslušanog liječnika J, a pogotovo jer svi sasvim sigurno nisu istovremeno zatražili zdravstvenu zaštitu." - odnosi na (ne)pružanje zdravstvene zaštite u pogledu stanja ovisnosti ili u pogledu bolesti hepatitisa C. Međutim, u pogledu bolesti hepatitisa C njega očito nije pružena, jer i sam svjedok koji se tamo navodi tvrdi (protivno utvrđenjima suda) da tužitelj nije ni tražio zaštitu – pa bi proizlazilo da mu (prema iskazu tog svjedoka) nije ni pružena.

15. U situaciji kada tužitelj, koji je obolio od jedne tako notorno ozbiljne i kompleksne bolesti kao što je hepatitis C (koja, životno je i logično, može dovesti do brojnih izrazitih komplikacija pa i smrtne posljedice), kroz dulje vremensko razdoblje traži zdravstvenu skrb po toj dijagnozi, koja mu se (kako je utvrđeno, a revizijski sud svoje pravno shvaćanje može izraziti samo u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova) ne pruža – već to samo po sebi može, logično i životno, dovesti do velike brige oboljelog za ishod svog zdravstvenog stanja i do ozbiljnog strahovanja za svoje zdravlje i život, i ne treba se dalje dogoditi stvarno pogoršanje zdravstvenog stanja da bi se utvrdila povreda ovdje spornih konvencijskih prava i prava osobnosti. Ne može se dopustili i ne cijeniti situacija u kojoj osoba lišena slobode (koja samim time ne može sama ostvarili pravo na zdravstvenu zaštitu) strahuje od posljedica ozbiljne bolesti koja mu je dijagnosticirana, sa kojom dijagnozom je upoznao tuženu i tražio liječenje, a tužena mu takvo liječenje ne pruža iako za to liječenje ima resurse (nije dokazano da nema).

16. Zato odgovor na treće revizijom postavljeno pravno pitanje glasi:

Činjenica da zatvorenik za vrijeme izdržavanja kazne nije liječen od hepatitisa C, iako je službenicima zatvorskog sustava bilo poznato da on boluje od te bolesti te iako je kroz duži vremenski period tražio liječenje, predstavlja razlog koji bi prima facie mogao upućivati na povredu čl. 2. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čak i u slučajevima da ne dođe do pogoršanja zdravstvenog stanja zbog te bolesti, a hoće li u okolnostima konkretnog slučaja dovesti do toga, ovisi upravo o konkretnim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

17. Svodeći tako izražena pravna shvaćanja na konkretan spor ovaj sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja nespojivo sa izraženim pravnim shvaćanjem ovoga suda i to predstavlja razloge zbog kojih ovaj sud reviziju tužitelja ocjenjuje osnovanom, pa je, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, odlučeno kao u izreci pod toč. I.

18. U ponovnom će odlučivanju drugostupanjski sud uzeti u obzir gore izražena pravna shvaćanja i donijeti novu, zakonitu odluku.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug