REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-308/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-317/2022-3 od 9. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1499/2020-26 od 22. veljače 2022., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile 20. travnja 2006., a koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, te je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici 12.544,40 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je tamo navedeno, te je odlučeno o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3454/2022-2 od 16. studenoga 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o osiguranju te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, te tužena, kao davateljica kredita, 20. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.315,00 CHF prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje motornog vozila;

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 175,51 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. Ugovora);

- da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,25% (odredba čl. 3.);

- da je u dijelu odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tužene ili drugog akta banke (čl. 6. Ugovora).

- da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa ugovorne kamate može odrediti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva;

- da je iz sadržaja ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru tužene kao banke;

- da je ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen;

- da je tužitelj, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika tj. zbog jednostranog povećanja iste u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu pretplatio iznos od 2.684,10 kn;

- da je tužitelj kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po osnovi povećanja iznosa anuiteta koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita pretplatio na ime tečajnih razlika iznos od ukupno 986,30 kn.

9. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja ovaj sud smatra dostatnim za navesti da je sud u pobijanoj odluci utvrdio da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je i ovdje tužena imala položaj stranke, pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku, između ostalog, utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama). Dalje je utvrdio da je u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje shvaćanje da prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 i dr.). Nižestupanjski su sudovi izrazili pravno shvaćanje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u parnicama vođenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, sve u smislu čl. 502.c ZPP, te su pozivanjem na te presude (navedene gore u ovoj točki obrazloženja), utvrdili činjenično stanje i ništetnost spornih odredbi, smatrali su stoga nepotrebnim izvesti (u reviziji sporan dokaz) saslušanjem zaposlenika tužene, te su stoga prihvatili tužbeni zahtjev.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]“.

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Međutim, sa ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta je odlučujuće da tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju) i pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri „odmakla“ od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

12.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno sa onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

12.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

13. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka (u odgovoru na tužbu) navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

13.1. Navedeno je da su „tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF.“. No, to ne ukazuje na razinu pregovaranja i objašnjavanja potrebnu prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditiranju, pri čemu tužena takvo pregovaranje svodi na puku mogućnost izbora između kredita sa različitim valutnim klauzulama ili kunskih kredita.

13.2. Navedeno je da „odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive“. No, to se ne dokazuje personalnim, nego materijalnim dokazima, uvidom u sami ugovor, jer predstavlja pisani sadržaj stipulacija.

13.3. Navedeno je da su „sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.“. No, ostaje nejasno i neobjašnjeno o kojim se pravima konkretno radi, koja bi se dokazivala predloženim dokazima.

13.4. Navedeno je da je tužena „u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.“. No, ostaje nejasno o kojim se pravima i obvezama (značajkama ugovora) konkretno radi, a o kojima se navodno pregovaralo i objašnjavalo, koja bi se onda dokazivala predloženim dokazima.

13.5. Navedeno je da je ugovor o kreditu „imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.“. No, revizijski sud upućuje se na obrazloženja iz toč. 13.1. do 13.4.

13.6. Navedeno je da je tužena učinila „dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana […] sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“. No, ostaje nejasno sve kako je navedeno i u toč. 13.1. do 13.4.

13.7. Navedeno je da je tužitelju „kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana,“. No, ostaje činjenično nejasno o kojim se pravima i obvezama (bitnim uvjetima) konkretno radi, koja bi se dokazivala predloženim dokazima.

13.8. Navedeno je da je tužena obavještavala „o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana […]“. No, to je nebitno, jer se ne odnosi na trenutak sklapanja ugovora nego kasnijih obveza tužene.

13.9. Navedeno je da je „Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača.“. No, to se ne dokazuje personalnim dokazima nego materijalnim – uvidom u tu privatnu ispravu, jer predstavlja pisani sadržaj isprave.

13.10. Navedeno je da je tužena „aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franaka“, no da „nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF“. No, to je nebitno, jer čak i da je točno, to ne ukazuje na obaviještenost i pregovaranje o svim drugim potrebnim aspektima potrebnim za pregovaranje o sadržaju ugovora o kreditu i uopće nije činjenično izneseno koji su to bili rizici koji bi tužitelju bili predstavljeni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga, u dijelu tih navoda ovaj sud vidi određenu kontradikciju, jer, ako sama tužena navodi da ni ona nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti, postavlja se pitanje kako tvrdi da je o stvarnim rizicima, koji su ipak, očito nastupili, obavijestila potrošača. Također, činjenica da je tužena svoje zaposlenike educirala u tom smislu, ne dokazuje relevantnu činjenicu da su tužitelju potrebne informacije bile objašnjene na potpun način.

14. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koje se, u ovom, konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo (činjenično) što je to točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji „potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti“ – kako se potonje utvrdilo u presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

14.1. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih (ili nebitnih) činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužiteljici i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi, predloženi na potpuno neodređene i nejasne (pa i nebitne) okolnosti u takvim se slučajevima niti ne mogu prihvatiti.

15. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, sa pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

16. Također je za nadodati i da se pitanjem problematizira objašnjavanje (i) ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule CHF, no, sagledavajući razloge predlaganja spornih dokaza (iznesene tijekom prvostupanjskog postupka – u odgovoru na tužbu), ne proizlazi da su oni predloženi radi utvrđivanja činjenice da su bile pojašnjavanje ekonomske posljedice spornih ugovorih odredbi, pa u tom smislu pitanje također nije ni važno za odluku.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

18. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug