Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2057/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja FC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Rikardu Perkoviću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri, odvjetnicima u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-574/23-20 od 5. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja FC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-574/23-20 od 5. veljače 2024. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-574/23-20 od 5. veljače 2024. pod toč. II., III. i V. izreke i u tim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-br. ugovora [broj kredita], zaključen dana 30.09.2005 godine u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora s druge strane, prema kojem je pravni prednik tuženika kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.645,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan isplate, u cijelosti ništetan. Nadalje utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. st. 1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-[broj], zaključenog 30. rujna 2005. kojom odredbom Ugovora je utvrđeno – Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Pod toč. III. izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.169,12 EUR zajedno s zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom više zatraženog iznosa od 833,57 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Konačno, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 388,45 EUR EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja (5. veljače 2024.) pa do isplate.

2. Rješenjem je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

3. Protiv presude pod točkom I. izreke, te u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže u tom dijelu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Protiv presude, sadržajno pod točkom II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže u tim dijelovima presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet glavnog zahtjeva tužitelja je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-[broj], zaključen dana 30.09.2005 godine u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora. Predmet eventualno kumuliranog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti čl. 10. st. 1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-[broj], zaključenog 30. rujna 2005. kojom odredbom Ugovora je utvrđeno – Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora, kao i isplata iznosa od 2.002,68 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnove odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sve s pripadajućom zateznom kamatom.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-br. ugovora [broj kredita] dana 30. rujana 2005 (dalje: Ugovor o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.645,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% godišnje, da je namjena kredita bila kupnju novog motornog vozila (čl. 2. ugovora). Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke banke o visini kamatne stope (čl. 10.1. ugovora), koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40% godišnje (čl. 4. ugovora). Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama.

8. Sud prvog stupnja zaključuje da ništetnost samih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, budući da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

9. Stoga odbija glavni zahtjev tužitelja, i odlučuje kao pod toč. I. izreke presude.

10. Nadalje, sud prvog stupnja odlučio je o pravnoj valjanosti ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu), kao i ugovorne odredbe valutnoj klauzuli u CHF (očito kao o prethodnom pitanju, čl. 12. ZPP) predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi čl. 81. st. 2., 3. i 4., te čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje ZZP/03) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) te odredbom o stjecanju bez osnova iz čl. 1111. st. 1. ZOO, uvažavajući ujedno prema odredbi čl. 502. c ZPP obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje prednik tuženika.

11. Slijedom navedenog nalazeći prigovor zastare djelomično osnovanim (s osnove nepripadno plaćenog iznosa zbog jednostrano promijenjenih kamatnih stopa) djelomično prihvaća zahtjev i obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 1111. ZOO, na povrat tužitelju neosnovano isplaćenih iznosa s osnove nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF i to iznosa od 1.169,12 EUR, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za iznos od 833,57 EUR sa zateznim kamatama odbija i odlučuje kao pod toč. II., III. i IV. izreke presude.

12. Odluka suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke je pravilna i zakonita, dok se u preostalom dijelu pod toč. II., III. i V. ne može, barem za sada prihvatiti.

13. Iz sadržaja tužbe proizlazilo bi da je predmet glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, dok je predmet eventualno kumuliranog zahtjeva utvrđenje ništetnosti čl. 10. st. 1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-[broj], zaključenog 30. rujna 2005. kao i isplata iznosa od 3.800,00 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnove odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj na ročištu održanom 10. listopada 2023., te u podnesku od 1. prosinca 2023., nakon provedenog vještačenja zahtjevom potražuje iznos od 1.169,12 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14. Tuženik je smatrao da se radi o preinaci tužbe (navodeći da tužitelj sada traži i isplatu na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnove odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, dok je osnova potraživanja tužitelja u konkretnom slučaju ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističući i prigovor zastare, a o kojoj preinaci sud nije odlučio niti je o istoj iznio razloge u obrazloženju presude.

15. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda stranaka ovaj sud utvrđuje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP s obzirom da sud nije odlučio o preinaci tužbe kako je to učinjeno na ročištu održanim 10.listopada 2023. i podnesku tužitelja od 10. listopada 2023., a kojoj preinaci se tuženik protivio, a niti je u obrazloženju presude iznio ikakve razloge zašto je dopustio preinaku tužbe.

16. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sa sprazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva-[broj] sklopljen je dana 30. rujna 2005. između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora, pa se na pravni odnos stranka primjenjuje Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

17. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje:ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava da se radi o potrošačkom ugovoru valja reći da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i promjenjiva valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.).

18.1. S obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen zbog kupnje osobnog vozila tužitelja kao fizičke osobe utoliko se može prihvatiti stav suda prvog stupnja da je time tužitelj dokazao status potrošača, ali kako tuženik to osporava, onda je teret dokaza da tužitelj taj status nema, a s obzirom da je sud utvrdio prvog stupnja utvrdio da u spisu nema podataka da bi kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava karakter predmetnog ugovora kao potrošačkog ugovora, odnosno da je tužitelj imao status potrošača.

19. Prema odredbi čl. 1065. ZOO/91 ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

20. Odredbom čl. 105. st. 1. ZOO/91 propisano je kako ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovor ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je st. 2. citirane odredbe propisano kako će ugovor ostati valjan čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

21. Nadalje, čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

22. Pri tome, prema praksi Suda Europske unije (presuda broj C-19/20), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., P i I, C-453/10, EU:C2012:144). Slično pravno shvaćanje Sud Europske unije ponavlja i u presudi u predmetu C-932/19 od 24. travnja 2020. u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

23. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništavosti (ništetnost) ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništav (ništetan) u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca.

24. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023-2 od 22. siječnja 2025.

25. Naime, u citiranim odlukama je izraženo pravno shvaćanje (reafirmirano u odluci istoga suda poslovni broj Rev-136/2025-2 od 9. travnja 2025.) da "ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, može opstati na temelju odredaba članka 324. stavaka 1. i 2. ZOO te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP-u.".

26. Slijedom iznijetoga, pobijana presuda pod toč. I. izreke kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti (ništavosti) cijelog Ugovora o kreditu donesena je u skladu s opisanim pravnim shvaćanjem te je pravilno sud prvog stupnja protumačio i primijenio odredbe čl. 87. ZZP, a i čl. 105. st. 1. ZOO/91.

27. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo odbiti i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

28. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača te da je tuženik ovlašten predložiti izvođenje dokaza na okolnost da su potrošaču u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je kao potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

29. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošač korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

29.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valutna klauzula, odnosno obveza korisnika kredita prema tečaju švicarskog franka (CHF).

30. Međutim, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora (točka 17. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

31. Naime, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji se na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Stoga su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

32. Stoga, s obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da banka prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača, koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

33. Dakle, sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 81/2023 od 21. veljače 2023. i Rev 1279/2022 od 14. veljače 2023.).

34. Iz gore iznesenog proizlazi da je u pojedinačnom potrošačkom sporu sud prvog stupnja dužan izvesti dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja (predložen po tuženiku) na okolnost je li tuženik u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora potrošaču (ovdje tužitelju) dao odgovarajuće obavijesti, a suprotno postupanje predstavljalo bi protivnost zahtjevu jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

35. Tome valja dodati, da iz obrazloženja presude (rbr. 17.) proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio iskaz tužitelja no iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka dao svoj iskaz (list 210 do 211 spisa), pa je u tom dijelu obrazloženje presude i proturječna stanju spisa.

36. Žalbeni navodi tuženika koji se tiču (ne) izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu na okolnost obaviještenosti tužitelja o značajkama predmetnog ugovora o kreditu, nije osnovan jer je tuženik od navedenog dokaznog prijedloga odustao (ročište održano dana 10. listopada 2023.)

37. Kako sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da zbog vezanošću presudom u postupku kolektivne pravne zaštite nije potrebno provoditi dokazni postupak, to je u postupku počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP, kao i ona iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP jer se pobijana presuda u dijelu pod toč. II. i III. izreke ne može opisati.

38. Navedeno postupanje je posljedično dovelo i do toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

39. Stoga je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP presudu u dijelu pod toč. II. i III. izreke valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

40. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je, po žalbi tuženika, i odluka o troškovima parničnog postupka te će novom odlukom o glavnoj stvari sud prvog stupnja odlučiti i o troškovima postupka (čl. 164. st. 4. ZPP).

41. U nastavku postupka sud prvog stupnja je dužan otkloniti bitne povredu na koju je ukazano u ovoj odluci na način da će odlučiti predstavlja li zahtjev tužitelja (sa ročišta od 10. listopada 2023. i u podnesku od 1. prosinca 2023.) preinaku tužbe i sukladno tome odlučiti o dopustivosti preinake, nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesenim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga stranaka, uvažavajući i ostale žalbene navode tuženika, te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP donijeti novu odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao i odluku o troškovima parničnog postupka.

42. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović