Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2851/2021-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i MČ OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani punomoćniku Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-347/2020-37 od 23. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-347/2020-37 od 23. lipnja 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“II. Odbijaju se tužitelji sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

''Utvrđuje se da tužitelji GČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], imaju pravo na obnovu stambene zgrade, te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u funkciji stambene zgrade na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], površine 1150 m2 i to isplatom novčanih sredstava, što je tuženik dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 da tužiteljima AČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati iznos od 70.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.9.2015. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima.''

III Odbijaju se tužitelji sa tužbom i eventualnim tužbenim zahtjevom koji glasi: ''Utvrđuje se da tužitelji GČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MČ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], imaju pravo na obnovu stambene zgrade, te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u funkciji stambene zgrade na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa], površine 1150 m2 popravkom stambene zgrade i pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u njenoj funkciji što je tuženik dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima. ''

IV. Nalaže se tužiteljima AČ s prebivalištem u [adresa], i MČ s prebivalištem u [adresa], da tuženoj Republici Hrvatskoj, na ime parničnog troška, solidarno isplate iznos od 7.000,00 kn, u roku od 15 dana, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 kn tuženik odbija.”

2. Protiv ove presude žalbu su izjavili tužitelji zbog svih žalbenih razloga te traže naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvog stupnja je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, ali su sve pravno relevantne činjenice utvrđene tijekom žalbenog postupka primjenom čl. 373. b Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22).

Naime, rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-2851/2021 od 9. travnja 2024. naloženo je prvostupanjskom sudu da provede dokaze predložene od strane tužitelja na okolnost visine tražbine tužitelja, konkretno građevinsko vještačenje uz uviđaj na licu mjesta.

Ovo iz razloga što ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sud prvog stupnja te dokaze je i proveo.

5. Naime, tužitelji u tužbi navode da su dana 16. svibnja 2017. podnijeli nadležnom Državnom odvjetništvu zahtjev za mirnim rješenjem spora sukladno čl. 186. a ZPP-a da nadležno Državno odvjetništvo u zakonom određenom roku nije dostavilo tužiteljima očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora, slijedom čega tužitelji podnose ovu tužbu.

U tužbi navode da je dana 17. svibnja 2014. na području Vukovarsko-srijemske županije došlo do poplave velikih razmjera, koja je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2014. proglašena katastrofom, te da je zaključkom od 22. svibnja 2014. Vlada Republike Hrvatske odlučila o obnovi obiteljskih kuća i pomoćnih objekata na području Vukovarsko-srijemske županije. Dalje navode da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ idealna dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci ove presude, na kojoj je izgrađena zgrada u njihovom suvlasništvu, a na adresi [adresa], da su iste pogođene naprijed navedenom katastrofom, na način da je na njima nastupilo oštećenje zgrade u smislu odredaba Programa obnove i saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije (Narodne novine br. 82/14 i 140/14). Da su tužitelji za vrijeme poplave stanovali u [adresa], i to kao najmoprimci u [adresa], dok je njihovo prebivalište formalno na dan nastanka katastrofe bilo prijavljeno u [adresa], na adresi [adresa], kod oca tužitelja GČ, da su tužitelji stanovnici [adresa], u kojoj prebivaju i borave cijeli svoj život, a po nastanku katastrofe evakuirani su u [adresa], te su jedno vrijeme boravili i u [adresa].

Tužitelji dalje navode da su predmetnu nekretninu sagradili i u nju ulagali s namjernom da u njoj žive kako bi mogli prestati plaćati najamninu i osigurati svoju egzistenciju, da predmetna nekretnina nije bila do kraja završena, već je bila u pred- završnoj fazi, a da su tužitelji uložili u izgradnju te nekretnine sve što su imali, te ju doveli do roh-bau faze, ugradili plastičnu stolariju, imali u njoj materijal za razvođenje struje, vode, opremu za kupaonicu, podove, izolaciju, unutarnja vrata, što je sve uništeno u poplavi, koja je preplavila kuću u visini od 2,8-3 metra. Da su odlukom Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: 361-07/15-04/244 URBROJ: 531-01-15-3 od 21. rujna 2015. tužitelji obaviješteni da nisu ispunjeni uvjeti za obnovu iste, da se navedena odluka poziva na podatke dostavljene od strane MUP-a za adresu [adresa], u kojoj za vrijeme poplave nije bilo osoba koje su imale prijavljeno prebivalište ili boravište, tužitelji obrazlažu da oni tamo uistinu nisu niti živjeli, niti imaju bilo kakve veze s tom nekretninom, a što se može utvrditi i provjerom kroz evidencije MUP-a. Također navodi da su tužitelji protiv ove odluke, koja nije upravni akt uložili prigovor od 21. listopada 2015. ističući da se ne radi o nekretnini na adresi [adresa], već o nekretnini na adresi [adresa], kao i da iz opravdanih razloga nisu bili prijavljeni na toj adresi, jer još uvijek nisu završili radove potrebne za useljenje. U povodu navedenog prigovora Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja tužiteljima je dostavilo obavijest KLASE: 361-07/15-04/244 URBROJ: 531-01-15-5 od 17. prosinca 2015. u kojoj ponovno odbijaju priznati tužiteljima pravo na obnovu iz razloga što nisu imali prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, a koja prijava prebivališta, da je i postojala nije mogla biti stvarna, s obzirom na stanje izgrađenosti objekta-nekretnine. Tužitelji su otklonili mogućnost vođenja upravnog spora protiv Odluke/Obavijesti Ministarstva, zbog toga što to nisu upravni akti, i ne utjelovljuju protuzakonito postupanje javnopravnog tijela u smislu upravnog postupka, slijedom čega smatraju da bi pokretanje spora bilo neekonomično i nesvrsishodno.

Dalje navode da je odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije (Narodne novine br. 77/2014, dalje Sanacijski zakon) propisano da se mjere obnove zgrada odnose na obnovu gospodarskih zgrada i stambenih zgrada na području Vukovarsko-srijemske županije koje su oštećene ili uništene poplavom, dok je st. 4. citirane zakonske odredbe propisano da se pod stambenom zgradom podrazumijeva zgrada u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe iz čl. 1. citiranog zakona stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik vlasnika ili u kojoj je vlasnik, odnosno srodnik vlasnika imao prijavljeno prebivalište ili boravište. Navode da se pod pojmom stambene zgrade podrazumijevaju pomoćne i gospodarske zgrade koje su u funkciji stambene zgrade. Smatraju da se odredbu čl. 12. st. 4. Sanacijskog zakona valja tumačiti u kontekstu ostalih odredaba toga zakona, kao i programa, da je odredbom čl. 1. Sanacijskog zakona propisano da je cilj tog zakona zaštita života i zdravlja ljudi, zaštita imovine, prava vlasništva i drugo, a u smislu normalizacije života na području obuhvaćenu katastrofom, pa pravo na obnovu stambene i gospodarskih zgrada nemaju samo one osobe koje se određeno duže vrijeme nalaze izvan mjesta prebivališta odnosno mjesta pogođenog katastrofom (duži rad u inozemstvu i sl.), pa tužitelji smatraju da osobe koje doista žive i rade u svom mjestu prebivališta imaju pravo na obnovu iz razloga navedenih u čl. 1. Sanacijskog zakona, te ostvaruju pravo na zaštitu svoje imovine, odnosno vlasništva, tj. pravo na zaštitu svoje egzistencije na području obuhvaćenog katastrofom.

Tužitelji napominju da svakako valja imati na umu da oni nisu bili na adresi predmetne nekretnine u vrijeme katastrofe, zato što su u namjeri da si osiguraju egzistenciju istu upravo izrađivali od sredstava zarađenih svojim radom, a da je egzistencija tužitelja vezana uz [adresa], te da je predmetna nekretnina jedina nekretnina u njihovom vlasništvu, pa bi zahtjev temeljem kojeg bi na dan katastrofe tužitelji morali živjeti u predmetnoj nekretnini predstavljala za tužitelje nerazmjeran i prekomjeran teret koji bi bio s ciljem i svrhom zakona.

Slijedom navedenog, tužitelji smatraju da su oni korisnici obnove i imaju pravo na obnovu predmete nekretnine, temeljem čl. 12. st. 4. Sanacijskog zakona, pa stoga oni imaju pravni interes da pred redovnih sudom ističu svoj pravo-zaštitni zahtjev u obliku tužbe na utvrđenje, jer tužene odbija njima pravo na obnovu, odnosno status korisnika obnove, te obnoviti predmetnu nekretninu izgradnjom nove ili popravkom postojeće.

Navode da s danom donošenja odluke Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja tužiteljima je nastala imovinska šteta u vidu izmakle dobiti, koja bi bila ostvarena obnovom nekretnine sukladno odredbama Sanacijskog zakona te Programa obnove i saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije zbog čega tužitelji tužbom potražuju iznos od 100.000,00 kn, te se pridržavaju pravo naknadnog usklađenja tužbenog zahtjeva, nakon što se utvrdi stupanj oštećenja i način sanacije te novčana vrijednost iste.

Tužitelji nadalje smatraju da oni nisu ovlašteni kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva zatražiti obnovu nekretnine od tužene, a obzirom da ona kao entitet nije ovlaštena za izvršenje gradnje, niti je moguće tužbom zahtijevati da Republike Hrvatska sklopi ugovor o gradnji s trećom osobom, slijedom čega smatraju da je jedino moguće zahtijevati isplatu novčanog iznosa kao protuvrijednost planirane obnove, a što predstavlja izmaklu korist koju bi tužitelji stekli da je donesena odluka Ministarstva u njihovu korist, te da je ista provedena, tj. da im nije osporeno njihovo pravo koje zahtijevaju utvrditi u sudskom postupku.

Radi svega naprijed navedenog, predlažu da sud prihvati njihov tužbeni zahtjev.

6. U odgovoru na tužbu tužena navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, da smisao i cilj Sanacijskog zakona nije popravak svekolike štete koja je nastala na navedenom području, niti obnova svih poplavom oštećenih zgrada, nego je cilj tog zakona bilo osiguranje što brže obnove tog područja radi normalizacije uvjeta za život i rada ljudi koji na tom području zaista žive i rade, da o nastaloj situaciji uloga Republike Hrvatske je bila pružiti nužnu pomoć stanovnicima poplavljenog područja u smislu osiguravanja normalnih uvjeta života i rada u okviru raspoloživih sredstava, a ne naknada i popravak svekolike štete, pa je u duhu navedenog zakona obnova isključivo zgrada u kojima je netko uistinu stanovao i živio na pogođenom području, stoga tužena smatra da prema odredbi čl. 12. st. 4. Sanacijskog zakona uvjeti za obnovu su postojanje prijavljenog prebivališta i boravišta tužitelja na poplavljenom području i da su oni u oštećenoj zgradi doista i stanovali, kao i da iz očitovanja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 20. srpnja 2017. proizlazi da je nakon uvida u informacijski sustav MUP-a utvrđeno da u vrijeme katastrofe, odnosno poplave u navedenoj stambenoj zgradi nitko od tužitelja nije prebivao, niti stanovao, pa radi svega navedenog tužena smatra da tužitelji nisu dokazali protupravnost postupanja tužene u postupku vođenom po odredbama Sanacijskog zakona, te se tužena u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže odbijanje istog.

7. Među strankama je nesporno:

- da je dana 17. svibnja 2014. na području Vukovarsko-srijemske županije došlo do poplave velikih razmjera, da je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2014. proglašena katastrofa, te da je zaključkom od 22. svibnja 2014. Vlada Republike Hrvatske odlučila o obnovi obiteljskih kuća i pomoćnih objekata na području Vukovarsko-srijemske županije,

- da su tužitelji dana 16. svibnja 2017. podnijeli nadležnom Državnom odvjetništvu zahtjev za mirnim rješenjem spora sukladno čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, te da nadležno Državno odvjetništvo u zakonom određenom roku nije dostavilo tužiteljima očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora,

- da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ idealna dijela na nekretninama na kojima traže obnovu, pobliže opisanih u izreci ove presude, da se one u zemljišnim knjigama vode upisane kao oranica [adresa], da je na istima izgrađena zgrada na adresi [adresa], da ta zgrada u vrijeme poplava nije bila do kraja završena, već je bila u pred završnoj fazi, da su te nekretnine pogođene naprijed navedenom poplavom,

- da su tužitelji za vrijeme poplave stanovali u [adresa], i to kao najmoprimci u [adresa], dok je njihovo prebivalište na dan poplave, odnosno na dan nastanka katastrofe bilo prijavljeno u [adresa], na adresi [adresa], kod DČ, oca tužitelja AČ, odnosno da su tužitelji na dan poplava bili stanovnici [adresa],

- da je Zakon o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije (NN 77/14 –nastavno Sanacijski zakon) donesen 18. lipnja 2014., da je objavljen u Narodnim novinama dana 26. lipnja 2014., da je sukladno čl. 76. Sanacijskog zakona on prestao važiti istekom godine dana od stupanja na snagu, odnsono 27. lipnja 2015.,

- da su odlukom u vidu obavijesti Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja (nastavno Ministarstvo) KLASA: 361-07/15-04/244 URBROJ: 531-01-15-3 od 21. rujna 2015. tužitelji obaviješteni da nisu ispunjeni uvjeti za obnovu nekretnina na kojima su suvlasnici, da se navedena odluka poziva na podatke dostavljene od strane MUP-a za adresu [adresa], u kojoj za vrijeme poplave nije bilo osoba koje su imale prijavljeno prebivalište ili boravište, da su na tu odluku tužitelji uložili prigovor,

- da je u povodu navedenog prigovora Ministarstvo tužiteljima je dostavilo obavijest KLASE: 361-07/15-04/244 URBROJ: 531-01-15-5 od 17. prosinca 2015. u kojoj ponovno odbijaju priznati tužiteljima pravo na obnovu iz razloga što nisu imali prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi gdje su gradili, te da je u toj obavijesti navedeno da je u odluci od 21. rujna 2015. omaškom navedeno kako je prema podatcima MUP-a utvrđeno da tužitelji u vrijeme poplava nisu imali prijavljeno prebivalište odnosno boravište na adresi [adresa], te da je trebala biti navedena ispravna adresa u [adresa] u [adresa],

- da su i navedene obavijesti Ministarstva od 21. rujna 2015. i od 17. prosinca 2017. doneseni nakon prestanka važenja Sanacijskog zakona,

- da tužitelji nisu protiv obavijesti Ministarstva od 17. prosinca 2017. pokretali upravni spor.

8. Sporno je da li su ispunjeni uvjeti iz čl. 12. st. 4. Sanacijskog zakona odnosno da li su ispunjeni uvjeti da se utvrdi da tužitelji imaju pravo na obnovu nekretnina koje su u njihovom vlasništvu, a na kojima su gradili, te da li bi tužiteljima ukoliko sud ne prihvati njihov tužbeni zahtjev, obzirom da su im nekretnine na kojima traže obnovu jedino vlasništvo, bilo povrijeđeno pravo na dom propisano čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle, sporno je da li tužiteljima pripada pravo na obnovu nekretnine koja je predmet ovog postupka, te da li se u korektnom slučaju radi o odgovornosti tuženika za štetu, kako to smatraju tužitelji zbog nepravilnog i nezakonitog rada Ministarstva, kao tijela državne uprave.

9. Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

9.1. U čl. 12. st. 1. Sanacijskog zakona propisano je da se mjere obnove zgrada odnose na obnovu postojećih zgrada javne namjene, gospodarskih zgrada i stambenih zgrada, te nezakonito izgrađenih zgrada javne namjene, gospodarskih zgrada i stambenih zgrada, za čije je ozakonjenje podnesen zahtjev u roku propisanom posebnim zakonom, na području Vukovarsko-srijemske županije koje su oštećene ili uništene poplavom.

9.2. U smislu odredbe čl. 12. st. 4. Sanacijskog zakona, pod stambenom zgradom podrazumijeva se zgrada u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe na području Vukovarsko srijemske županije stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik vlasnika ili u kojoj je vlasnik odnosno srodnik vlasnika imao prijavljeno prebivalište ili boravište.

10. Sam tuženik navodi da je cilj Sanacijskog zakona bilo osiguranje što brže obnove tog područja radi normalizacije uvjeta za život i rada ljudi koji na tom području zaista žive i rade, da o nastaloj situaciji uloga Republike Hrvatske je bila pružiti nužnu pomoć stanovnicima poplavljenog područja u smislu osiguravanja normalnih uvjeta života i rada u okviru raspoloživih sredstava.

S obzirom na navedeno, a da su tužitelji koji su živjeli kod oca tužitelja dok se njihova kuća ne dovrši, uistinu stanovali i živjeli na pogođenom području, priznavanjem prava tužiteljima na sanaciju kuće koju su pripremali za useljenje, ostvaruje se upravo navedena svrha. Naime, priznavanjem prava na sanaciju tužitelji bi brže obnovili ono što je u poplavi uništeno ili oštećeno i normalizirali bi se uvjeti za život i rad tužitelja koji na tom području zaista žive i rade.

Pri tome je pravno nevažno što u kući koju su gradili u trenutku poplave nisu zaista i živjeli, a bili su prijavljeni na trećoj adresi, a pored činjenice da je poplava otežala dovršetak kuće.

Svako drugačije tumačenje prava predstavljalo bi pretjerani formalizam i ograničavanje prava tužitelja na pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11. Međutim, u ovom predmetu nakon provođenja dokaza na okolnost visine tražbine tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev s rezultatima potpuno provedenog dokaznog postupka.

O preinaci tužbe sud prvog stupnja nije mogao odlučivati s obzirom da je glavna rasprava prethodno već zaključena.

12. U takvim okolnostima ovaj sud smatra, iako je prethodno prvostupanjska presuda u ovom predmetu već bila ukidana, da ne može biti vezan zabranom iz čl. 366. a ZPP-a prema kojoj je zabranjeno ponovno ukidanje prvostupanjske presude. Naime, glavna rasprava zaključena je prije nego je provedeno građevinsko vještačenje kojim se mogla utvrditi visina tužbenog zahtjeva, a greškom suda nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prije zaključenja glavne rasprave, dok su tužitelji nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja preinačili tužbu, neovisno o tome što se preinaka tužbe može učiniti najkasnije do zaključenja glavne rasprave.

Zbog navedenoga je tužiteljima primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a potrebno dati mogućnost preinačenja tužbenog zahtjeva i nakon toga pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o preinačenom tužbenom zahtjevu, a zbog čega je predmet potrebno vratiti na ponovno suđenje.

13. Slijedom svega prethodno navedenoga, primjenom čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

14. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević