Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3479/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Pencinger odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 1066/2019-36 od 25. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1066/2019-36 od 25. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 25. listopada 2005. i to u čl. 4. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku na ime stečenog bez osnove platiti iznos od 303,53 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako je to navedeno u točki II. izreke pa do isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.116,08 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke od 25. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek u čl.4. Ugovora u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, kao i restitucijski zahtjev za isplatu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. 25. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.130,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate; da je čl. 3. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je čl. 3. st. 2. ugovorena redovna kamata od 5,79% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je kreditom ugovoren rok otplate 84 mjeseci.

6. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje – ZOO ) te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 i P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i prednica tuženika.

7. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Prema članku 3. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,79%) ,tužitelj bi manje platio iznos od 303,53 eura, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

9. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i obvezao je tuženika platiti tužitelju iznos od 303,53 eura.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda. Isto tako, nije ostvarena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) ZPP), jer navedena odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se pobijana presuda može ispitati.

11. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer tuženiku niti na koji način nije bilo onemogućeno raspravljanje i sudjelovanje u postupku pred prvostupanjskim sudom. Naime, valja reći da je tuženik sam odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoga svjedoka TNS pa stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a. Stoga su neosnovani žalbeni navodi o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 356. ZPP-a

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje prednik tuženika kao banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takve ugovorne odredbe.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Pri tome valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da provedenim dokazima tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

15. Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 502.c ZPP jer je predmet ovog postupka povrat neosnovano plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, zbog čega je presuda donesena po kolektivnoj tužbi, protivno žalbi tuženika, primjenjiva u ovom konkretnom slučaju. Tuženik naime, neosnovano smatra da bi tužitelj u smislu čl. 502.c ZPP imao pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora samo u slučaju da je takvu isplatu tražio temeljem instituta naknade štete. Naime, prema izmijenjenoj odredbi čl. 502.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 70/19

- dalje: ZID ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iako je prvobitna odredba tog članka dopunjena tek ZID ZPP/19 na način da se tužitelji i u parnicama za isplatu mogu pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih parnica, ovaj sud ocjenjuje da se pravni učinci izmijenjene odredbe tog članka odnose i na ranije pokrenute parnice za isplatu u kojima tužitelji kao potrošači traže povrat preplaćenih iznosa zbog ništavosti odredbi ugovora o kreditima glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, jer bi suprotno tumačenje bilo protivno svrsi vođenja kolektivnog spora i zaštite interesa potrošača. (Zbog toga je pravilno primijenjena odredba članka 502.c ZPP kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbu jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

16. Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete, odnosno da je u ovom individualnom konkretnom pravnom odnosu sud prvog stupnja trebao prethodno utvrditi da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačan slučaj jer u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF na temelju čl. 502.c ZPP i u vrijeme tužbe važećeg čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14. Posljedično tome, kao što je gore navedeno, prethodno navedene pravomoćne odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuju sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja primjenjujući presudu iz postupka kolektivne zaštite i da je s tim u vezi povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu pa tako i na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. koja je donesena upravo u povodu revizije protiv presude ovog suda poslovni broj Gž- 2152/17-2 od 6. srpnja 2018., članak 502.c ZPP-a i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Imajući na umu ranije citirani sadržaj toč. 4. presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 koja se izravno odnose na ovdje prednika tuženika, u posebnoj parnici radi naknade u kojoj se potrošač poziva na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP/2014.

18. Navedena revizijska odluka bila je predmetom ispitivanja po Ustavnom sudu Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe ovdje tuženika. U odluci broj U-III- 2233/2020 od 10. lipnja 2020. kojom je ta ustavna tužba odbijena, Ustavni je sud u odnosu na primjenu članka 502.c ZPP ocijenio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud nije našao da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).

19. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (točka 16. obrazloženja) o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezi sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP, primjenjivo je i u ovom predmetu.

20. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, nije iznosio činjenice niti pružio dokaze da je postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istoga bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe. S tim u vezi, valja navesti da tuženik nije predložio saslušanje svojih djelatnika na okolnost da je tužitelj bio informiran o rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iako je teret dokaza u vezi navedenog bio upravo na tuženiku.

21. U odnosu na žalbu tuženika kojom osporava stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na neosnovanost istaknutog prigovora zastare, uzimajući u obzir i prihvaćajući Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovornih odredbi u CHF Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da je za potraživanje u konkretnom slučaju zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženika prilikom ugovaranja načina promjene ugovorne kamate tj. dana 13. lipnja 2014., kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13, pa u trenutku podnošenja tužbe u ovoj parnici (12. lipnja 2019.) zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice po ovom osnovu osnova nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO, slijedom čega žalbeni prigovori tuženika nisu osnovani niti u tom dijelu.

22. Kako čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, a da je temeljem nalaza vještaka prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženiku iznos od 303,53 eura, te da je i prigovor zastare pravilno ocijenjen neosnovanim jer nije protekao opći zastarni rok od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa do podnošenja tužbe, to je pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika isplatiti navedene iznose u toč. II. izreke sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, obzirom je tuženik stekao navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

23. Konačno, tuženik neosnovano prigovara i dosuđenom tijeku zatezne kamate. Naime, imajući u vidu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj na bilo koji način mogao na njih utjecati, to se tuženik, na čijoj su strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovorne odredbe smatra nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi od dana kada su isti plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika).

24. U odnosu na navode tuženika da tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu nije primijenio dužan stupanj pažnje valja reći da su takvi žalbeni navodi neosnovani. Naime, u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno je to što nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze primjenom kamatne stope, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje prednika tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače o riziku sklapanja takvog Ugovora o kreditu dok je, tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

25. Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapani ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja visina isključivo ovisi o odluci banke, o takvom podatku je tužitelj trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

26. Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

27. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154. st. 1. ZPP, te su sve parnične radnje pravilno utvrđene. Kako u smislu Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa), sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenom tarife i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prvostupanjska presuda je donesena nakon stupanja na snagu navedene Tarife, pravilno je prvostupanjski sud priznate parnične radnje obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.), slijedom čega su prigovori u tom pravcu neosnovani. Isto tako neosnovano žalitelj osporava dosuđenom trošku za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da je pravo na ovaj trošak propisano Tbr. 9. točka 3. Tarife u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova pa tužitelju pripada zatraženih 50 bodova što iznosi 100,00 eura.

28.1. Glede troška pristojbe na tužbu koja je tužitelju dosuđena u iznosu od 53,09 eura valja reći je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) kojim je u članku 11. stavku 1. točki 20. propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15).

28.2 Člankom 4. stavkom 1. točka 1. ZSP/23 je propisano kako obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastaje trenutkom njenog podnošenja, što je u konkretnom slučaju 12. lipnja 2019., pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud neosnovano tužitelju dosudio troška sudske pristojbe na tužbu.

29. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

U Zagrebu, 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić