Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-105/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vere Šinogl, u kaznenom predmetu protiv optuženog TĆ, zbog kaznenih djela protiv osobne slobode – nametljivo ponašanje iz članka 140. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesene putem branitelja Oskara Benussi protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: K-141/2024-11 od 21. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Povodom žalbe optuženog TĆ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o izricanju sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođene **.**.1986., s prebivalištem u [adresa], kojoj se ne smije približiti na razdaljinu manju od 100 (sto) metara, a koja mjera, na temelju odredbe članka 73. stavak 2. KZ/11, ima trajati 3 (tri) godine.
II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog TĆ, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, optuženi TĆ proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode - nametljivo ponašanje, opisano i kažnjivo po članku 140. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11, u stjecaju sa kaznenim djelom protiv osobne slobode – prijetnju, opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona, a sve u svezi sa člankom 51. Kaznenog zakona. Na temelju odredbe članka 140. stavak 2. KZ/11, optuženiku TĆ je za kazneno djelo iz članka 140. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci. Na temelju odredbe članka 139. stavak 3. KZ/11, optuženiku TĆ je za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. u svezi sa stavkom 2.KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. Na temelju odredbe članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11, optuženi TĆ je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11, optuženom TĆ je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od dana 6. travnja 2024. u 23:00 sati, do dana 21. lipnja 2024.
2. Na temelju odredbe članka 73. KZ/11, optuženom TĆ se izriče sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođene **.**.1986., s prebivalištem u [adresa], kojoj se ne smije približiti na udaljenost manju od 50 (pedeset) metara, a koja mjera, temeljem odredbe članka 73. stavak 2. KZ/11, ima trajati 3 (tri) godine. Po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere, izrečene na temelju članak 73. stavka 1. KZ/11, sud može na prijedlog optuženika obustaviti njezino izvršenje, ako ustanovi da više ne postoji opasnost iz članak 73. stavak 1. KZ/11. Optuženik može ponoviti prijedlog, ali ne prije proteka jedne godine od zadnjeg preispitivanja. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24,- dalje u tekstu ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.-8.– ZKP, od kojih paušalna svota iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP-a iznosi 200,00 eura, koji je te troškove dužan podmiriti u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti ove presude, uplatom na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske, model HR64, IBAN: [broj bankovnog računa], poziv na broj odobrenja 6084-3847-14124 (opis plaćanja: troškovi u predmetu br. 39. K-141/2024), te dostaviti sudu primjerak uplatnice, a dužan je naknaditi i troškove postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti Oskara Benussi, o čemu će biti doneseno posebno rješenje.
3. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Oskaru Benussiju odvjetniku iz Dubrovnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka sa prijedlogom da Županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženik bude oslobođen od optužbe ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik sa prijedlogom da Županijski sud odbije žalbu optuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
6. Žalba optuženog TĆ nije osnovana.
7. Za naglasiti je da iako optuženik u svojoj žalbi pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih razloga, žalbom obrazlaže tek pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, ne slažući se sa činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, već za takva utvrđenja iznosi vlastite sudove, sumarno zaključujući da je presuda nerazumljiva, proturječna i bez razloga o odlučnim činjenicama.
7.1. Međutim, suprotno takvom zaključku optuženika, prvostupanjski je sud detaljno iznio sve izvedene dokaze, obrazlažući pojedina nesuglasja između svjedočkih iskaza danih u prethodnom postupku u odnosu na ona dana tijekom rasprave, da bi potom analizirajući svaki od izvedenih dokaza pojedinačno a zatim i u njihovoj ukupnosti donio zaključak o ostvarenju bića oba kaznena djela, posebice dajući razloge za svoje zaključke (u odnosu na oba kaznena djela) pod točkom 10.2. obrazloženja prvostupanjske presude koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski. Naime, suprotno žalbenim navodima optuženika, okolnost koju u žalbi obrazlaže optuženik da između njega i oštećene postoji prijepor oko skrbi o zajedničkoj malodobnoj djeci, obrazlažući pri tome posebice činjenicu da isti nije želio potpisati plan o skrbi o zajedničkoj djeci koji je napravila oštećena, ne daje pravo optuženiku da nastoji sa oštećenom uspostaviti neželjeni kontakt „…samo radi djece…“ i sa istom se nastoji susresti s obrazloženjem da je „…[adresa] manji gradić…“ kako to obrazlaže žalbom. Suprotno takvim žalbenim navodima, oštećena ČĆ, čiji je iskaz prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao istinit cijeneći ga jasnim, detaljnim i uvjerljivim, opisala je ponašanje optuženika tijekom inkriminiranog perioda. Posebice je u tom svom iskazu istaknula da ju je optuženi pozivao na njezin mobitel sa raznih telefonskih brojeva, jer bi ga blokirala, odnosno da je pratio njezino kretanje, opisujući pojedine događaje u svezi sa navedenim pa tako i one opisane činjeničnim opisom. Navedeni svjedočki iskaz u bitnom potvrđuje i iskaz oca oštećene SĆ koji osim toga potvrđuje i navode oštećene da joj je optuženik prijetio riječima „zaklat ću te“. Upravo ove posljednje prijetnje detaljno je u svom iskazu opisala i oštećena ČĆ navodeći da joj je optuženik ne samo izrekao navedene riječi prijetnje, već je istovremeno pokazao prstom preko vrata, dodajući riječima „Nabit ću te na kurac, pojebat ću te“. Sve navedeno okolnosno i izrijekom ne osporava u svojoj žalbi niti sam optuženik ponavljajući postojanje prijepora oko zajedničke brige o djeci a time podredno i dajući u svojoj žalbi razloge za određeno postupanje. Uslijed navedenog žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kroz koji su istaknute i ostale žalbene osnove povrede zakona o kaznenom postupku i kaznenog zakona, valjalo je odbiti kao neosnovan.
7.2. Nadalje, suprotno navodima optuženika, prvostupanjski je sud ispravno odmjerio vrstu i visinu izrečene kazne u odnosu na optuženika i za navedeno u dostatnoj mjeri iznio svoje razloge pod točkama 13. i 14. pisanog obrazloženja prvostupanjske presude sa kojim se u cijelosti slaže i ovaj sud kao drugostupanjski. Naime, optuženik je do sada već višestruko osuđivana osoba za razna kaznena djela, kako to ukazuje i prvostupanjski sud a što ukazuje i na činjenicu da dosadašnje kazne nisu djelovale na optuženika preventivno i da nema osnove za blaže ili uvjetovano kažnjavanje za niti jedno od inkriminiranih kaznenih djela. U tom smislu čak i činjenica koju prvostupanjski sud ističe, da se isti primjereno ponašao tijekom postupka te činjenica da je otac maloljetne djece o čijoj je skrbi obveznik, nisu one okolnosti koje bi ukazivale na dostatnost drugačijeg odnosno blažeg kažnjavanja kako se to ističe žalbom. Suprotno navedenom i ovaj je sud mišljenja da je kazna za svako pojedino kazneno djelo kao i ona koja je ukupno odmjerena u cijelosti primjerena vrsti kaznenih djela, njezinom načinu izvršenja i osobnosti optuženika. Dakle i prema mišljenju ovoga suda, kazna zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140 KZ/11 i kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. u svezi sa člankom 139. stavak 2. KZ/11 kao i jedinstvena kazna zatvora u ukupnom trajanju od 10 (deset) mjeseci, ona je kazna kojom će u cijelosti biti ostvarena individualizacija kazne u odnosu na optuženika, ali i generalna prevencija koja je zakonom predviđena. Zbog navedenog valjalo je i u tom dijelu žalbu optuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
8. Međutim, razmatrajući izrečenu sigurnosnu mjeru u smislu odredbe članka 73. KZ/11 ovaj je sud utvrdio da je povrijeđen kazneni zakon. Naime, odredba članka 73. KZ/11 propisuje sigurnosnu mjeru Zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja. Člankom 73. stavkom 1. određeno je (između ostalog) da se sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja ne može odrediti na razdaljinu manju od 100 metara, dok je stavkom 2. istog članka određeno (između ostalog) da počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, a nije mu izrečena uvjetna osuda niti je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, mjera iz stavka 1. ovog članka izreći će se u trajanju dulje od izrečene kazne zatvora. Dakle, kako je prvostupanjski sud svojom presudom pod točkom IV izreke, odredio da se optuženi ne smije približiti oštećenici na udaljenosti manjoj od zakonom propisane kao minimalne udaljenosti i kako nije odredio da će se navedena sigurnosna mjera početi primjenjivati nakon što optuženik izdrži zakonom određenu kaznu zatvora, valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti u tom dijelu i odrediti kao i u izreci ove presude. Naime, i ovaj je sud kao drugostupanjski, ocjenjujući svrsishodnost i osnovanost navedene sigurnosne mjere a suprotno žalbenim razlozima optuženika te uvažavajući vrstu i način počinjenja kaznenih djela spram oštećenice, bio mišljenja da je ova sigurnosna mjera ne samo svrsishodna već i nužna kako bi se ostvarila individualno određena svrha kažnjavanja koja je zakonom predviđena te je zbog navedenog valjalo navedeni žalbeni razlog također odbiti kao neosnovan. Potrebno je pri tome dodati da izrečena sigurnosna mjera neće biti od utjecaja na kontakte sa maloljetnom djecom koje je moguće ostvariti i uz primjenu navedene sigurnosne mjere jer istoj ni u čemu nije svrha takve kontakte optuženika i njegove malodobne djece spriječiti ovom sudskom presudom.
9. Nije osnovan niti paušalno navedeni žalbeni razlog u pogledu visine određenih troškova kaznenog postupka. Naime, trošak kaznenog postupka koji je određen prvostupanjskom presudom a u cijelosti je i obrazložen pod točkom 17. pisanog obrazloženja, u cijelosti je određen u skladu sa odredbama zakona o kaznenom postupku te pojedinačno i ukupno poduzetim radnjama, stoga je i taj žalbeni razlog valjalo odbiti kao neosnovan.
10. Ovaj je sud po službenoj dužnosti ispitao postoje li bitne povrede u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, te je utvrdivši da iste ne postoje, na temelju odredbe članka 480. preinačio prvostupanjsku presudu, te riješio kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 2. rujna 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Gordana Mihela Grahovac
