Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Kž-332/2025-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Klapšića, predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Vesne Britvec, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Marine Pribanić, u kaznenom predmetu protiv optuženog UF, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023 i 36/2024 – dalje KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj K-683/2024-80, od 14. veljače 2025., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog UF kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni UF proglašen je krivim za kazneno djelo protiv javnog reda – protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, opisano u članku 326. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023 i 36/2024 -dalje u tekstu: KZ/11), te kazneno djelo protiv javnog reda – prisilom prema službenoj osobi, opisano u članku 314. stavku 1. i 2. KZ/11, sve u vezi članka 51. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 326. stavka 2. KZ/11., za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. i 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11 za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11., utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca te je na temelju članka 51. KZ/11 optuženi UF osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom UF je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme od lišenja slobode od uhićenja 8. srpnja 2024 u 21,00 sat pa nadalje.

1.3. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11 od optuženog UF oduzet je mobilni uređaj marke Iphone crne boje nepoznatog IMEI broja s pripadajućom SIM karticom, nepoznatog pozivnog broja i nepoznatog operatera, oduzet prema potvrdi Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Karlovac s ispostavom Vojnić o K- 683/2024-80 3 privremenom oduzimanju predmeta [serijski broj] od 9. srpnja 2024., te će se isti uništiti.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2011 – Odluka Ustavnog suda, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 80/2022 i 36/2024 – dalje u tekstu ZKP/08) optuženi UF oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08, kao i troškova nagrade i nužnih izdataka branitelja određenog po službenoj dužnosti, jer bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je uložio optuženik putem branitelja Maria Karaice, odvjetnika u Karlovcu zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku, podredno da preinači pobijanu presudu, optuženog oslobodi od optužbe, te u odluci o kazni optuženiku izrekne blaža kazna od pobijane.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu u odgovoru na žalbu pobija navode žalbe optuženika.

4. Spis je u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu na mišljenje.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Optuženi u žalbi najprije navodi da je sud prvog stupnja neosnovano naveo da nije prihvatio obranu optuženika u pogledu okolnosti događaja opisanog u činjeničnom substraktu iznijete u presudi smatrajući da je ona usmjerena isključivo ka izbjegavanju kaznene odgovornosti čime je povrijedio pretpostavku optuženikove nedužnosti zaštićenom odredbom članka 28. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2017 – dalje Ustav). Smatra i da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno trako da bitne činjenice nisu dokazane. Naime, oštećenja na policijskom vozilu WW Golf i na vozilu kojim je inkriminirane zgode upravljao optuženik, ne upućuju na to da bi se radilo o namjernom zabijanju optuženika njegovim vozilom u policijsko vozilo, jer nije proveden očevid kojim bi se utvrdila povezanost oštećenja na tim vozilima, te su izostale i ozljede na strani policijskih službenika uslijed tog kontakta vozila. Optuženik dalje prigovara da je kazneno djelo pogrešno kvalificirano jer on s osobama koje je prevozio nije postupio na nečovječan i ponižavajući način kako stoji u pravnom opisu djela, jer da bi postojalo nečovječno i ponižavajuće postupanje prema ilegalnim migrantima koje je prevozio, bilo bi potrebno da prijevoz traje bez prestanka satima, da je uzrokovao izraženu psihičku i fizičku patnju prevoženih osoba ili stvarni osjećaj strana i podređenosti odnosno da bi se na taj način slamao fizički i moralni otpor prevoženih osoba tako da one postupaju protiv svoje volje i savjesti što je u konkretnom slučaju izostalo. U pogledu kaznenog djela iz članka 314. stavak 1 i 2. KZ/11 optuženik navodi da se ovo djelo može počiniti s namjerom pri čemu počinitelj mora biti svjestan da se radi o službenoj osobi, te da se sila ili prijetnja poduzima radi toga da se službena osoba spriječi u obavljanju službene radnje. Ako se osoba ne pokori naredbi službene osobe, odnosno neće se zaustaviti na nalog službene osobe, ovdje upotrebom svjetlosnih bljeskalica neće bit riječ o predmetnom kaznenom djelu već može biti riječ o nekom drugom kaznenom djelu. U pogledu odluke o kazni, prvostupanjski sud je pogrešno kao otegotnu okolnost uzeo koristoljublje čime je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon jer se predmetno kazneno djelo može počiniti samo s ciljem koristoljublja. Pri tome je sud prvog stupnja još precijenio značaj otegotnih okolnosti a da nije pronašao niti jednu olakotnu okolnost na strani optuženog te da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom.

7. Optuženi nije u pravu kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio pretpostavku njegove nedužnosti zaštićenu odredbu člankom 28. Ustava time što nije prihvatio izjavu da se on smatra krivim radi počinjenja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret u situaciji kada iz iznesene obrane proizlazi drugačije jer time optuženik nije proglašen krivim već je na taj način samo cijenjena vjerodostojnost njegove obrane u smislu odredbe članka 459. stavak 5. ZKP/08.

8. Neosnovano optuženik prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Prema odredbi članka 326. stavka 1. KZ/11 kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma čini tko iz koristoljublja omogući ili pomogne drugoj osobi nedozvoljeno ući, izići, kretati se ili boraviti u [adresa] ili drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, a djelo iz stavka 2. istog članka postoji ako je pri počinjenju kaznenog djela iz stavka 1. tog članka doveden u opasnost život ili tijelo osobe koja nedozvoljeno ulazi, kreće se ili boravi u [adresa] ili drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, ili je s njom postupano na nečovječan ili ponižavajući način, ili je djelo počinila službena osoba u obavljanju službene dužnosti.

8.1. Kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavak 1. KZ/11 čini onaj tko silom ili prijetnjom da će izravno uporabiti silu spriječi službenu osobu u obavljanje službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti ili je prisili na obavljanje službene radnje u okviru ili izvan njezine ovlasti. Prema odredbi stavka 2. istog članka ako je kaznenim djelom iz stavka 1. tog članka doveden u opasnost život ili tijelo službene osobe ili joj je nanesena tjelesna ozljeda ili je uporabljeno oružje ili opasno oruđe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

8.2. Unatoč tvrdnjama optuženika navedenim u obrani iznesenoj na ročištu glavne rasprave održanom 22. studenoga 2024., sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik znao, odnosno da je bio svjestan da je prihvatio prijevoz ilegalnih migranata već kog prethodnih dogovora s organizatorom prijevoza, a ne da je saznao da se radi o prijevozu ilegalnih migranata tek nakon što je uhićen od strane policijskih službenika jer je na to upućivala visina obećane nagrade (prevelika za uobičajeni prijevoz osoba), vrijeme i mjesto počinjenja djela – predvečerje, izolirano mjesto u blizini državne granice s Bosnom i Hercegovinom, a ako je optuženik bio u dvojbi u pogledu zakonitosti prijevoza, narav prijevoza mu je sasvim sigurno postala jasna nakon susreta s osobama koje je trebao prevesti, i s njihovim vodičem, u kojem je trenutku mogao odustati od ugovorenog posla. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik znao da prevozi ilegalne migrante i znao je da je to protuzakonito, na što upućuje i njegovo ponašanje nakon prvog susreta s policijskom ophodnjom. Osim toga, sam je optuženik u obrani iznio da mu je za taj prijevoz trebalo biti plaćeno 1.000,00 do 2.000,00 eura, iz čega proizlazi da je motiv počinjenja djela bilo koristoljublje.

8.3. Što se tiče ostvarenja obilježja kvalificiranog djela protuzakonitog prevoženja osoba preko državne granice, ističe se da se sud prvog stupnja nepotrebno iscrpljivao utvrđivanjem je li optuženi u počinjenju djela postupao s prevoženim osobama na nečovječan, odnosno na ponižavajući način jer se njemu stavlja na teret, prema činjeničnom opisu kaznenog djela, da je pri počinjenju tog djela doveo u opasnost život ili tijelo osoba koje je prevozio. Naime, optuženik je, nakon što je uočio vozilo bez vanjskih policijskih oznaka (ali iz svjetlosnih signala koje su uključili policajci BF i ŽF je bilo jasno da se radi o policijskom vozilu), odbio postupiti po znacima i naredbama policijskih službenika, te se dao u bijeg krećući se preopterećenim vozilom (u kojem je bilo petnaest osoba, a namijenjeno je za prijevoz pet osoba) brzinom i do 150 km/h po uskoj, zavojitoj cesti, a potom i kroz grad Vojnić, u kojoj situaciji je samo pukom srećom izbjegnuto slijetanje vozila s ceste ili nalet vozila kojim je upravljao optuženik na drugo vozilo ili kakvu prepreku na cesti, što bi u opisanim okolnostima sasvim sigurno rezultiralo teškim posljedicama po osobe koje je optuženik prevozio. Kakvom se brzinom optuženi svojim vozilom kretao vidi iz okolnosti da policijski službenici u kombi vozilu VW Transporter, koje nije bilo opterećeno, nije moglo sustići, odnosno pratiti opterećeno vozilo kojim je inkriminirane zgode upravljao optuženik. Sve naprijed navedeno upućuje da je optuženik u pokušaju da izbjegne kaznenopravnu odgovornost vožnjom neprimjerenom uvjetima na cesti i opterećenosti vozila realno doveo u opasnost život i tijelo osobe koje je prevozio.

8.4. U odnosu na kazneno djelo prisile prema službenoj osobi, utvrđuje se da je sud prvog stupnja , suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio da je optuženik bio svjestan da se i iza njega i ispred njega nalaze upravo policijska vozila koja su ga pokušala zaustaviti jer iz iskaza svjedoka ČF, DF, RF i SF, policajaca koji su bili u tim vozilima, proizlazi da su oni kroz cijelo vrijeme potjere odnosno pokušaja zaustavljanja optuženika, bljeskalicama na vozilima optuženiku dali do znanja da se radi upravo o policijskim vozilima. Međutim, optuženik je bio toliko odlučan u pokušaju bijega da se svojim vozilom zabio u policijsko vozilo koje ga je u tome pokušalo spriječiti. Optuženik pokušava minorizirati taj događaj koji je prethodio kraju potjere za optuženikom, ali iz iskaza svjedoka RF i SF proizlazi da optuženik nije imao namjeru stati unatoč tome što su mu oni blokirali put krećući se svojim vozilom VW Golf po sredini kolnika, ali kada su vidjeli da optuženik ne usporava i ne namjerava stati, u strahu su se vratili na svoju stranu kolnika pri čemu nisu uspjeli izbjeći kontakt uslijed kojeg je njihovo vozilo djelomično odbačeno izvan kolnika. Iako su oštećenja na oba vozila površinska i upućuju (samo) na "okrznuće" zadnjeg lijevog dijela policijskog vozila prednjim desnim dijelom vozila optuženika, zbog dinamike naleta – dva vozila u pokretu, uz veliku brzinu vozila kojim je upravljao optuženik - policijsko vozilo je djelomično odbačeno izvan kolnika uslijed čega je postojala stvarna opasnost po zdravlje i život policijskih službenika RF i SF, čime je ostvareno bitno obilježje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela.

8.5. Neosnovano optuženik tvrdi da nisu utvrđene sve okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela jer nije proveden očevid radi utvrđenja eventualnih oštećenja na vozilima jer je ta tvrdnja suprotna stanju spisa, odnosno fotodokumentaciji očevida na vozilu marke JF, kojim je upravljao optuženik, i vozila VW Golf kojim je upravljao svjedok RF (listovi 220-237 spisa), te skici očevida mjesta prometne nezgode (kako je ovaj događaj kvalificiran po policijskim službenicima) u naselju Radonja kod Vojnića.

9. Nije osnovan navod žalbe optuženog te da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom jer je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i visine kazne cijenio sve okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za optuženika (olakotne i otegotne okolnosti), kako u pogledu kazne utvrđene za svako od djela za koje je optuženi osuđen tako i u pogledu jedinstvene kazne na koju je osuđen. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno cijenio opasnost koju po sigurnost državne granice, a potom i po sigurnost građana ima nekontrolirana protuzakonita migracija i da su postupanjem optuženika u pokušaju bijega dovedeni u opasnost život i tijelo petnaest osoba. Navedeno, uz preostale olakotne i otegotne okolnosti koje je cijenio sud prvog stupnja, izostanak težih posljedica po prevožene osobe, ali i nepostojanje osobitih okolnosti koje bi opravdale ublažavanje kazne ukazuje na pravilnu odluku suda prvog stupnja kojom je optuženiku za kazneno djelo iz članka 326. stavak 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u minimalnom trajanju. Napominje se da sud prvog stupnja optuženiku nije pogrešno cijenio kao otegotno koristoljublje, jer je koristoljublje obilježje kaznenog djela, već je cijenio njegovu želju za lakom zaradom kao motiv počinjenja kaznenog djela. Valja istaći i da optuženik nije došao u Republiku Hrvatski izravno i samo radi počinjenja ovog djela, jer prema podacima iz Kaznene prijave i iz iznesene obrane proizlazi da je on u Republiku Hrvatsku došao radi legalnog zaposlenja. Međutim, ova okolnost ne utječe na zakonitost odluke o kazni jer nema dokaza o legalnom zaposlenju optuženika tako da je on, de facto, u Republiku Hrvatsku došao radi počinjenja konkretnog kaznenog djela. Uzimajući u obzir okolnosti počinjenja kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, sud prvog stupnja je optuženom pravilno utvrdio kaznu i za ovo kazneno djelo, što opravdava kaznu zatvora utvrđenu za ovo djelo blizu donje mjere propisane kazne.

9.1. Imajući u vidu navedene okolnosti, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja, osudivši optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine pravilno cijenio da je izrečena kazna primjerena stupnju krivnje optuženika, jačini ugrožavanja zaštićenih dobara, osobi optuženika i načinu počinjenja kaznenih djela. Stoga se ocjenjuje da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora, iako u minimalnom trajanju, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – prvenstveno jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i utjecaj na optuženika, ali i sve druge osobe da ne čine kaznena djela.

10. Slijedom iznijetog utvrđuje se da žalba optuženika nije osnovana, pa kako pobijanom presudom nisu utvrđene ni povrede iz članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Karlovcu 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Klapšić