Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-362/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10757/2023-9 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10757/2023-9 od 18. prosinca 2024.

II. Preinačuje se navedena presuda pod stavkom V. izreke u dijelu kojim tužiteljica DF nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno rješava:

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., da tužiteljici DF nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice DF za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj: 17119/06, sklopljenog dana 17. ožujka 2006. godine, između (pravnog prednika) tuženika (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita, te PF, kao solidarnog dužnika, a kojom je određeno da se korisniku kredita/tužiteljici naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 321,87 EUR/2.425,15 kn (naplaćena naknada za obradu zahtjeva), sa zateznim kamatama, tekućim od dana 21. ožujka 2006. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, broj: 17119/06, sklopljenog dana 17. ožujka 2006. godine, između (pravnog prednika) tuženika (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita, te PF, kao solidarnog dužnika, a kojom je određeno da korisnik kredita/tužiteljica može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 54,87 EUR/413,41 (naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita), sa zateznim kamatama, tekućim od dana 26. ožujka 2013. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove iznos 526,54 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 18.12.2024. do donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Također, protiv navedene presude pod stavkom V. izreke u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači na način da tužiteljici dosudi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama, podredno ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 17119/06, kojeg su 17. ožujka 2006. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita, PF kao solidarni dužnik i pravna prednica tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

7. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te neosnovano žalitelj upire na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP, u svezi čl. 8. ZPP.

9. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je dana 17. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 17119/06 između prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, tužiteljice, kao korisnice kredita, te PF, kao solidarnog dužnika, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit bez određene namjene u iznosu od 17.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca,

- da je pod točkom 5. toga Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn uz jednokratnu naplatu odmah po potpisu ugovora,

- da je točkom 11. toga Ugovora ugovorena prijevremena otplata pod uvjetima da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, ali da je dužan o tome podnijeti pismeni zahtjev kreditoru i platiti mu naknadu u iznosu određenom aktom kreditora,

- da je tužiteljici obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % iznosa kredita odnosno iznos od 321,87 eura,

- da je 25. ožujka 2013. tužiteljica podnijela zahtjev za prijevremenu otplatu kredita koji je prihvaćen te joj je na iznos neotplaćene glavnice obračunata i naplaćena naknada od 4 % toga iznosa odnosno 54,87 eura, koji iznos nije sporan među strankama,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 3,00 % jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

- da se radilo o odredbama navedenim u tipskom ugovoru, koji je unaprijed sročen i priređen od strane banke i koji je ponuđen tužiteljici na potpis po principu „uzmi ili ostavi“, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tog ugovora.

10. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba čl. 5. i 11. Ugovora, o kojima se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da odredba ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze te iz nje nije vidljivo na što se naknada točno odnosi. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da stavljajući ovakve odredbe u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, tuženik nije vodio dovoljno računa o tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani te se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora koje ne proizvode pravne učinke, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 17. ožujka 2006. te temeljem odredbe čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 78/15, 29/18, 114/22 i 155/23 – dalje: ZOO) zbog ništetnosti odredbe čl. 5. i 11. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. i 11. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, a sukladno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 3,00 % jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je teret dokaza na tužiteljici da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo što žalitelj opetovano ističe u žalbi.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

16. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11. Ugovora o kreditu) nepoštena u smislu čl. 87. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 81. ZZP/03 obzirom da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom. Radi toga je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Zato je pravilan zaključak, da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, kako je i presuđeno).

19. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,00 % od iznosa kredita, i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

21. Pobijajući odluku o troškovima postupka tužiteljica osnovano u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP u vezi mjerodavnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje: Tarifa).

22. Osnovan je žalbeni navod da se na pripremnom ročištu koje je održano dana 3. listopada 2024. raspravljalo o glavnoj stvari sukladno odredbi čl. 292. st. 1. ZPP, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava trebalo tužiteljici za nazočnost tome ročištu odmjeriti nagradu sukladno odredbi Tbr. 9/1 Tarife u punom iznosu. Prema Tbr. 9/1 Tarife, za svako ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Kako se u konkretnom slučaju radi o prvom pripremnom ročištu koje, prema čl. 287. st. 1. ZPP, počinje izlaganjem tužbe, a nakon čega tuženik iznosi svoj odgovor na tužbu, kako to proizlazi i iz zapisnika, na tom ročištu se raspravljalo o glavnoj stvari te se stoga prvo pripremno ročište na kojemu je tužitelj izložio tužbu, a tuženik odgovor na tužbu, smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari u smislu odredbe Tbr. 9/1 Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 771/2021-2 od 1. veljače 2023. godine). Slijedom navedenoga, valjalo je za ročište od 3. listopada 2024. tužiteljici priznati trošak po Tbr. 9/1 Tarife, od daljnjih 25 bodova uvećano za PDV 25 %, dakle u iznosu od daljnjih 62,50 eura.

23. Osnovan je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

24. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 25 bodova + PDV, a zamjenica punomoćnika je pristupila na ročište na kojemu je presuda objavljena, te joj stoga pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-832/2022, Rev- 1121/2022, Rev-559/23).

25. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalom tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava i to Tbr. 9/3 Tarife i Tbr. 46. Tarife u vezi Tbr. 54. Tarife tužiteljici valjalo dosuditi zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 62,50 eura.

26. Prema tome, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, i temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka te prihvatiti zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjih troškova postupka u visini od 125,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka (čl. 151. st. 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

27. Kako je tužiteljica žalbom uspjela u dijelu odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP).

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina