Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-698/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika na presudu i rješenje i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 882/2020-16 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalba tuženika Privredne banke d.d. i žalba tužitelja JK kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 882/2020-16 od 13. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-882/2020-18 od 13. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012126687, sklopljenog 28. studenog 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 29. studenog 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OU-2519/06, u dijelu koji glasi:

- u čl.4. st.1. ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“

- u čl.7. st.2. „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja

prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da u roku 15 dana plati tužitelju JK

JK

iznos

od

5.592,49

eura

(slovima: pettisućapetstodevedesetdvaeuračetrdesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju SK naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.935,73 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 13. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 1.062,50 eura tužitelj odbija.''

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da u roku 15 dana tužitelju SK naknadi trošak postupka u iznosu 125,00 eura ( slovima: stodvadesetpeteura).

2. Protiv presude u cijelosti tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Presuda se temelji na tvrdnji o ništetnosti odnosno nepoštenosti odredbi Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i dodatka istom ugovoru, kojim je kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Ne može se prihvatiti tvrdnja da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja spomenutog Dodatka, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF. Sud je zanemario činjenicu da je kredit konvertiran pa bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužitelj bio dva puta obeštećen. Prvi puta kada je konvertirao ugovor jer mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi po drugi puta bio obeštećen kad bi mu tužena morala platiti temeljem ovakve presude. Potrošači su dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. To se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade, a osobito u smislu utvrđenja ništetnosti Dodatka ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK. ZID ZPK je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je jasno da njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi. U odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kreditni odnos između stranaka je izmijenjen. Vrhovni sud RH je u svojoj presudi posl.br. Rev- 2221/18 utvrdio da pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim, protivan je namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova koju je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda RH, te volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju. Glede dijela presude kojom je utvrđena ništetnost pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora ističe se da je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga. Sklapanje Ugovora o kreditu odraz je stvarne volje ugovornih strana, utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora je bespredmetno. Tuženik je mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile kamatu uz primjenu promjenljive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke. U odnosu na tvrdnje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, tuženik navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i uobičajeno je korištene klauzule u ugovorima o kreditu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, pa je postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno sa zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Presuda se temelji se na vještačenju po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi kamata i tečaj ostali na razini onog prilikom sklapanja ugovora o kreditu, što niti ima smisla prema presudi VTS, niti je tužitelj dokazao da je promjena stope/tečaja bila neopravdana. Stranke su ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke pa se nalaz vještaka i pobijana presuda temelji na pogrešnoj premisi da bi kamata i tečaj trebali ostati na razini početno ugovorenog. Pobija se odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je ugovor o kreditu na koji se odnosi tužbeni zahtjev, sklopljen 2006., pri čemu je bitno istaknuti da neovisno o tome kad je ništetnost deklarirana, zastara počinje teći od dana kad se tvrdi da je plaćeno ono što se traži natrag. Sud pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u RH. Pojam pravičnog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak, a sve to kako bi mogli utjecati na odluku suda, a koja odluka je u ovom konkretnom postupku prejudicirana već prije dovršetka dokaznog postupka. Tuženik upućuje i na povredu načela zakonitosti koje je narušeno sada već istovrsnim prvostupanjskim presudama koje ne prate činjenični tijek konkretnog parničnog predmeta već isključivo dosadašnju ujednačenu praksu prvostupanjskih sudova. Učinci interpretacije zakona na ovakav način nisu niti mogu biti suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Strogo formalno pridržavanje dosadašnje prakse bez naznake vlastitog uvjerenja o ocjeni dokaza nedvojbeno upućuje i na povredu odredbi čl. 118. st. 2. Ustava RH u vezi s čl. 121. st. 1. Ustava RH, odnosno odredbi o samostalnosti i neovisnosti sudaca. Uslijed cjelokupne iznesene argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, jer je ista nezakonita. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Protiv rješenja poslovni broj P-882/2020-18 od 13. svibnja 2025. žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Rješenjem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude, te trošak sastava podneska kojim je tužitelj predložio donošenje dopunskog rješenja o trošku u iznosu od 125,00 EUR temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženik tvrdi da dosuda troška pristupa ročištu za objavu presude nije osnovana budući da isti nije nužan za vođenje postupka, a tužitelj nije obvezan prisustvovati ročištu jer presudu može preuzeti na e-Oglasnoj ploči suda, a kasnije u bilo kojem trenutku u kancelu suda. Potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koje se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni. Donošenjem pobijanog rješenja povrijeđen je zakon pa se predlaže ukinuti pobijano rješenje te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka.

4. Protiv dijela točke III. izreke presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je tužitelju za sastav podneska od 14.03.2025. priznao iznos od 25 bodova, odnosno 50,00 eura + pdv, umjesto iznosa od 200,00 eura + pdv. Navedenim podneskom se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te uredio konačni zahtjev. Sud podcjenjivački navodi da se tužitelj nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, već je zapravo „prepisivao“ matematički izračun vještaka. Ovakva promjena dosadašnje sudske prakse na štetu tužitelja nema pravnog uporišta. Sud je preinaku tužbe iz spomenutog podneska prihvatio svojim rješenjem, te tako i sam prešutno dao na važnosti istom, pa se ne može uzeti da je podnesak od 14.03.2025. u razini tzv. „ostalih“ podnesaka za koje je predviđena vrijednost 25 bodova. Tužitelj drži da mu je sud trebao dosuditi daljnji iznos u visini od 150,00 eura plus pdv, odnosno 187,50 eura. Predlaže se preinačiti točku III. izreke presude na način da se obveže tuženika da pored dosuđenog iznosa u visini od 1.953,73 eura naknadi tužitelju i daljnji iznos parničnog troška u visini od 187,50 eura, sve uz naknadu troškova žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

7. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. U svezi žalbenog navoda, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi preinake tužbe, te na navode prvostupanjskog suda valja dodati da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je ovdje prvostupanjski sud utvrdio, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 28. studenog 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012126687 kojim je tužitelju odobren namjenski kredit za otplatu kredita u banci u iznosu od 38.723,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje

- da se kamata obračunava u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja i da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiraju građana

- da su tužitelj i tuženik 8. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 2.420,80 eura, da iznos pretplate tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi 40.190,66 kuna, te da se tuženik obvezao iznos preplate vratiti tužitelju u roku od 60 dana od dana sklapanja Dodatka

- da su nesporne činjenice utvrđene i iz Ugovora o kreditu broj 9012126687 i Dodatka Ugovoru o kreditu

- da je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu jer je kredit konvertiran

- da je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9012126687, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran

- da je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja

- da sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe zbog izvršene konverzije

- da je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro

- da niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi

- da nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu

- da nije propisano da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da tužitelju pripada pravo, da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku

- da je ta pretpostavka u konkretnom slučaju ostvarena

- da VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu

- da je neosnovan prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku, jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim

- da konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kredit uzeo radi kupnje stana kojeg je koristio isključivo za stanovanje

- da se u to vrijeme nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti da je imao nekakav obrt

- da je kredit uzeo u CHF jer su mu u banci tako rekli da je to najpovoljniji kredit

- da mu u banci ništa nisu pojašnjavali što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti da su mu bilo što govorili o riziku tečaja CHF

- da mu je početna rata bila oko 1.800,00 kuna, a da je kasnije narasla na oko 3.300,00 kuna

- da je konverziju napravio pred kraj otplate kredita, kojeg je u cijelosti isplatio, te da se konverzijom nije odrekao svojih daljnjih potraživanja prema banci

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer je sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 29. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg te je utvrđeno da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 5.592,49 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 1.487,98 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 6.206,15 eura + ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose 2.999,65 eura - preplata priznata konverzijom 5.262,28 eura + razlika glavnica 160,99 eura) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- da nije osnovan prigovor tuženika da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj

- da se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora

- da sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještačenje provede i na okolnost tzv. negativnih razlika iz razloga što tuženik u odnosu na takvo eventualno potraživanje nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja ili prijeboja

- da tužitelj na ime takvih eventualnih iznosa nije ništa primio, pa da bi ih morao vratiti tuženiku temeljem stečenog bez osnove

- da je sud utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji

- da je konverzija kredita izvršena na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

- da je glavni motiv i svrha tog zakona bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura

- da unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule

- da nije utvrđeno da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita

- da konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti

- da prema čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva

- da je u konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu

- da je tužitelj preplaćene iznose potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa je sud u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju zatezne kamate dosudio kako je tražio.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 28. studenog 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tužitelj je preplaćene iznose potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa je pravilno prvostupanjski sud, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju dosudio zatezne kamate kako je tražio.

22. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

24. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

25. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je nesporno utvrđeno provedenim vještačenjem kojim je utvrđeno da je na ime preplaćenih iznosa kredita od ukupno 5.592,49 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 1.487,98 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 6.206,15 eura + ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose 2.999,65 eura - preplata priznata konverzijom 5.262,28 eura + razlika glavnica 160,99 eura).

26. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. svibnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Tuženik u žalbi protiv presude ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova. Na žalbene navode tužitelja protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi.

29. Žalba tuženika protiv rješenja od 13. svibnja 2025. kojim je rješenjem naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude ista je neosnovana. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju kojeg je zastupao punomoćniku - odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio na ročište za objavu presude, te uspio u parnici.

30. Zbog navedenog, žalbe tužitelja i tuženika je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

31. Zbog navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovani i potvrditi prvostupanjsko rješenje kao zakonito.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer su njegove žalbe odbijene kao neosnovane (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

33. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina