REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-101/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ZH, zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.; dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Šibeniku broj K-15/22-51 od 14. travnja 2023. te presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-270/2023-19 od 27. ožujka 2024., u sjednici održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ZH.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Šibeniku broj K- 15/22-51 od 14. travnja 2023. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-270/2023-19 od 27. ožujka 2024. osuđenik ZH proglašen je krivim za pet kaznenih djela protiv imovine - razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. (djela pod 1. do 5. izreke prvostupanjske presude), pod točkom 6. za jedno kazneno djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97. („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.) te za jedno kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 1. KZ/11. (djelo pod točkom 7. izreke prvostupanjske presude) te mu je na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11., za svako od djela pod točkama 1.-5. izreke te za djelo iz točke 6. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri godine, a za djelo po točkom 7. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11. isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, u koju kaznu mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 22. ožujka 2022. pa nadalje.

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik osobno zbog povrede prava na pravično suđenje, uz prijedlog da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno „preinači zatvorsku kaznu u blažu upravo zbog teškog obiteljskog stanja u kojem se nalazi moj brat“.

3. Po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), dostavio je zahtjev Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji se na isti očitovao podneskom broj Ksm-DO-121/2025-2 od 9. lipnja 2025., a koje očitovanje je dostavljeno osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ZH nije osnovan.

5. Povredu prava na pravično suđenje podnositelj vidi u tome što „... nisu saslušani predloženi svjedoci na okolnost alibija ...“. Iako u zahtjevu ne navodi izričito koje je to svjedoke trebalo ispitati na okolnost alibija i za koja kaznena djela su se predlagali svjedoci alibija, iz obrazloženja zahtjeva razabire se da misli na odbijeni dokazni prijedlog za ispitivanje svjedokinje KH, izvanbračne supruge optuženika.

6. Sličan prigovor podnositelj je iznosio i u žalbi protiv prvostupanjske presude na koje mu je drugostupanjski sud opširno odgovorio u točkama 6.3. i 6.4. drugostupanjske presude.

7. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke opširno naveo zašto nisu prihvaćeni pojedini dokazni prijedlozi obrane osuđenika ZH (točke 7., 8., 8.1., 8.2., 8.3. i 8.4. obrazloženja prvostupanjske presude), pogrešno obrazlažući razloge odbijanja za svjedokinju KH. Naime, nije sporno da je prvostupanjski sud dužan ispitati svjedoke alibija optuženog i da se odbijanjem takvog dokaznog prijedloga čini povreda prava na pravično suđenje. Međutim, da bi mogli govoriti o svjedoku alibija mora se raditi o svjedoku za koga optuženik predlaže njegovo ispitivanje kako bi potvrdio navode njegove obrane ili u slučaju obrane šutnjom, ukazao da se optuženik nalazio na drugom mjestu u odnosu na mjesto na kome je kazneno djelo počinjeno.

8. Međutim, prijedlog za ispitivanje svjedokinje KH prvi puta je istaknut u pisanom podnesu od 11. travnja 2023. u kojem se predlaže njeno ispitivanje „… na okolnost korištenja stana od strane I-opt. i na način korištenja vozila od strane I-opt. na okolnost da je opt. utuženih događaj bio na sasvim drugom mjestu... “. Dakle, ono što sugerira provjeru alibija optuženika je prijedlog da se ova svjedokinja ispita „… na okolnost da je opt. utuženih događaj bio na sasvim drugom mjestu…“ ne sugerirajući niti koje bi to mjesto bilo niti kojih datuma u odnosu na veliki broj kaznenih djela stavljenih na teret optuženiku.

8.1. Branitelj optuženika na raspravi održanoj 13. travnja 2023., u odnosu na eventualne dokaze alibija, ustraje na prijedlogu da se „... u svojstvu svjedoka sasluša KH sa adresom danom u podnesku na okolnost korištenja stana od strane I-opt. i na način korištenja vozila od strane I-opt. na okolnost da je opt. utuženih događaj bio na sasvim drugom mjestu...“, ponovno ne precizirajući prijedlog niti u pogledu vremena za koje bi svjedoka trebalo ispitati niti u pogledu mjesta koje bi svjedok trebao potvrditi gdje bi se to optuženi nalazio. Ovo tim više što niti obrana optuženika koju je on iznio nije bila koncipirana na način da tvrdi kako je u vrijeme kada su kaznena djela počinjena on bio na nekom drugom mjestu, a koja okolnost bi bila provjeravana iskazom svjedokinje KH. Stoga se u odnosu na prijedlog za ispitivanje ove svjedokinje „… na okolnost da je opt. utuženih događaj bio na sasvim drugom mjestu…“ uopće ne može govoriti kao o svjedoku alibija nego kao dokaznom prijedlogu kojim se odugovlači dovršetak kaznenog postupka.

9. Stoga je ispravna odluka prvostupanjskog sud kada je taj dokazni prijedlog odbio kao nevažan i odugovlačeći (iako sa ne sa obrazloženjem kako je to navedeno prvostupanjski sud već kako je to navedeno u ovoj odluci), a što prihvaća i drugostupanjski sud.

10. Za istaći je da se podnositelj ZH pred državnim odvjetnikom branio šutnjom, da se alibijem nije branio niti u odgovoru na optužnicu od 30. kolovoza 2022. (list spisa 1251), niti je u istom predložio bilo kakve dokaze, niti je na sjednici optužnog vijeća 11. listopada 2022. (list spisa 1258-1259) predlagao bilo koje svjedoke obrane ili alibija, a da o alibiju nije govorio niti u obrani koju je iznio na završetku dokaznog postupka 13. travnja 2023. godine (list 1387/II prvostupanjskog spisa). Dakle, u toj svojoj obrani koju je iznio na raspravi pred prvostupanjskim sudom ne brani se alibijem, ne tvrdi da je u bilo kojem inkriminiranom događaju, u inkriminirano vrijeme, bio na nekom drugom mjestu pa nije jasno koji dio njegove obrane bi trebalo provjeravati ispitivanjem svjedokinje KH .

11. Stoga je njegov prijedlog da se ispita kao svjedokinja njegova izvanbračna supruga KH na okolnost da bi „... I-opt. utuženih događaja bio na sasvim drugom mjestu ...“ neobrazložen, posve apstraktan, neodređen, a time i neprihvatljiv, pa je očito riječ o odugovlačećem dokazu, kao što to pravilno smatraju sudovi prvog i drugog stupnja, jer se podnositelj tijekom postupka i nije branio alibijem za bilo koje inkriminirano kazneno djelo razbojništva.

11.1. Odbijanje ispitivanja svjedoka alibija, po stanovištu ovog Suda, inače bi predstavljalo povredu prava na pravično suđenje, ali u konkretnom slučaju do takve povrede nije došlo zbog okolnosti da se ni sam podnositelj tijekom postupka nije branio alibijem, čak ni u obrani koji je iznio na kraju dokaznog postupka. Pritom je za primijetiti da je prijedlog za ispitivanje navodne svjedokinje alibija prvi put iznesen pred završetak dokaznog postupka, podneskom od 11. travnja 2023. godine, nakon što je je prvostupanjski sud prethodno održao osam rasprava prije nego što je dokazni postupak dovršen i rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena 13. travnja 2023. godine, što potvrđuje stanovište sudova prvog i drugog stupnja da je riječ o odugovlačećem dokazu.

12. Podnositelj prigovara da „...drugo optuženi i treće optuženi nisu željeli odgovarati na direktna pitanja obrane prvooptuženog pogotovo krucijalni svjedok tužiteljstva ŽH...“.

12.1. Valja primijetiti da su ŽH i FH suoptuženici u ovom postupku, koji su priznali krivnju za ona kaznena djela koja su im stavljena na teret te da se odluka o krivnji podnositelja za kaznena djela razbojništava, opisanih u točkama 1.-6. prvostupanjske presude, temelji dijelom i na njihovim obranama. Stoga njihove obrane u dijelu u kojem terete podnositelja u procesnom smislu valja smatrati iskazima svjedoka optužbe. Odbijanje svjedoka optužbe da odgovaraju na postavljena pitanja obrane predstavlja povredu konfrontacijskog prava - prava obrane da može ispitati i postavljati pitanja svjedocima optužbe. Ali, s druge strane, optuženici u kaznenom postupku imaju pravo braniti se šutnjom ili iznijeti obranu, pa time i uskratiti odgovor na bilo čije pitanje.

12.2. Međutim, unatoč tome, nije došlo do povrede prava na pravičan postupak jer se presuda u odnosu na navedena kaznena djela ne temelji isključivo niti u pretežitom dijelu na obranama suoptuženika, već na drugim materijalnim i personalnim dokazima koji podnositelja dovode u izravnu vezu sa predmetnim razbojništvima, što je prvostupanjski sud iscrpno obrazložio pod točkama 10. - 43. svoje presude. Primjerice, kod podnositelja pretragom je pronađen pištolj zaštitara iz razbojništva pod točkom 1., pronađeni su i ključevi banke u kojoj je počinjeno razbojništvo iz točke 2., jakna i vrećice korištene pri počinjenju razbojništva pod točkom 3., ključevi poslovnice u kojoj je počinjeno razbojništvo pod točkom 4., pištolj zaštitara banke iz točke 5., a kod suoptuženika FH pronađen je pištolj zaštitara iz razbojništva iz točke 6., koji pištolj mu je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, podnositelj dao na čuvanje.

13. Ostali prigovori iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude svode se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što u smislu odredbe članka 517. ZKP-a nije zakonski osnov za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

14. Slijedom izloženog, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ZH nije osnovan pa je na temelju odredbe članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 2. rujna 2025.

Predsjednik Vijeća:

Damir Kos

Izdvojen glas suca dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof.

1. Prilikom donošenja odluke u povodu zahtjeva za izvanredno preispitivanje osuđenog ZH glasao sam za prihvaćanje zahtjeva osuđenika. Na temelju članka 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), molim da se ovo pisano obrazloženje izdvojenog glasa priloži pisanoj odluci.

2. Na žalost, ne mogu se složiti s odlukom većina koja smatra da nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravični postupak odbijanjem nižestupanjskih sudova da ispitaju svjedokinju RH koja je predložena kao svjedokinja alibija osuđenika.

3. Za pravilno i potpuno razmatranje pravne situacije u ovom predmetu potrebna je raščlamba prava na pozivanje svjedoka obrane kao sastavnice prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. u vezi sa stavkom 3 (d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) i članka 29. stavka 2. podstavka 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst; dalje: Ustav). Naime, Konvencija propisuje pravo osobe optužene za kazneno djelo da se „osigura prisustvo ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe“. Odredba Ustava gotovo je istovjetna.

4. Europski sud za ljudska prava razvio je trodijelni test za ocjenu je li poštivano pravo pozivanja svjedoka obrane (Murtazaliyeva protiv Rusije od 18. prosinca 2018., Veliko vijeće, zahtjev broj 36658/05.). Taj test primjenjuje Ustavni sud Republike Hrvatske, a i Vrhovi sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Navedena ocjena uključuje: 1. je li zahtjev za ispitivanje svjedoka bio dostatno obrazložen i relevantan za predmet optužbe; 2. jesu li domaći sudovi razmotrili važnost tog svjedočenja i naveli dostatno obrazloženje za svoju odluku da ne ispitaju svjedoka na suđenju; i 3. je li odluka domaćih sudova da ne ispitaju svjedoka narušila ukupnu poštenost postupka. Raščlamba sastavnica toga testa u odnosu na pravno odlučne okolnosti ovoga predmeta dovode do drukčijeg rezultata nego što je navedeno u odluci većine.

5. U odnosu na dostatnost obrazloženja dokaznog prijedloga za ispitivanje svjedokinje alibija, većina smatra da je taj dokazni prijedlog „neobrazložen, posve apstraktan, neodređen, a time i neprihvatljiv“ (odlomak 11.). Za ocjenu „dostatnosti“ važne su odredbe ZKP-a, u kojoj je fazi predložen dokaz, kakav je tijek postupka, koja je argumentacija dokaznog prijedloga, a razmatra se i strategije koje su primijenile stranke u postupku.

5.1. Obrana je predložila svjedokinju alibija u skladu s odredbama ZKP-a koje se odnose na predlaganje dokaza u fazi rasprave. Dokazni je prijedlog stavljen najprije u pisanom obliku između dva ročišta za raspravu koja je provođena više dana, a potom je ponovljen na raspravi.

5.2. U odnosu na fazu predlaganja svjedokinje alibija i tijek postupka treba navesti da je optužnica potvrđena 11. listopada 2022. (list 1261 spisa), a da je rasprava počela 28. studenoga 2022. (list 1291). Osuđenik je koristio svoje pravo i naveo da će iskaz dati na kraju dokaznog postupka. Dvojica suoptuženika su priznali djela i iskaz su dali na početku dokaznog postupka. Sve to je u skladu s odgovarajućim odredbama ZKP- a. Do 31. ožujka 2023., dakle u četiri mjeseca, prvostupanjski je sud održao osam ročišta za raspravu tijekom kojih je ispitao suoptuženike koji su priznali djelo, sve svjedoke optužbe i proveo ostale predložena dokaze. Branitelj osuđenika pisano je 11. travnja 2023., a prije ispitivanja osuđenika na raspravi, predložio izvođenje više dokaza, između kojih i svjedokinju alibija (list 1381 spisa). Dva dana poslije održano je ročište na kojem je branitelj optuženika ponovio sve dokaze i podneska. Prvostupanjski je sud sve te dokazne prijedloge odbio kao suvišne, nepotrebne i odugovlačeće. Potom je osuđenik dao svoj iskaz u kojem nije spominjao alibi, odnosno da bi u vrijeme počinjenja šest kaznenih djela razbojništva koja su mu stavljena na teret bilo na drugom mjestu. Dokazni je postupka potom dovršen, prešlo se na govore stranaka, a idućeg dana, 14. travnja 2023. prvostupanjski je sud objavio presudu kojom je osuđenik proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 15 (petnaest godina). Drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odnosu na osuđenog ZH.

5.3. Obrana je svjedokinju KH pisano predložila „na okolnost da je optuženik terećenih prigoda bio na sasvim drugom mjestu i radio sasvim druge stvari“, a taj je dokazni prijedlog ponovljen i u raspravi. U žalbi je osuđenik dodatno obrazložio dokazni prijedlog navodeći da su svjedokinja optuženi „živjeli zajedno u vrijeme počinjenja terećenih kaznenih djela te konstantno provodili vrijeme zajedno“ i da bi njenim ispitivanjem sud došao „do bitno drugačijeg saznanja o odlučnim činjenicama i konačnici do drugačije odluke“ (list 1458 spisa). Točno je da dokazni prijedlog nije bio detaljan jer nije uključivao navode gdje je točno bio osuđenik u vrijeme počinjenja djela, a čemu bi trebala iskazivati svjedokinja. No, to ovdje nije niti bilo potrebno jer je bilo očito da je riječ o dokazu alibijem koji svakako ide u korist osuđeniku. S obzirom na to, okolnosti da su kaznena djela koja su osuđeniku stavljena na teret počinjena u duljem razdoblju i da on u svom, inače kratkom, iskazu nije spominjao alibi, nisu odlučna, barem ne u odnosu na dostatnost argumentacije dokaznog prijedloga.

5.4. Ocjenjujući strategiju obrane, osobito u odnosu na fazu postupka u kojoj je stavljen dokazni prijedlog, treba navesti da je dokaz alibija predložen nakon što su izvedeni svi dokazi, a prije ispitivanja osuđenika koji je porekao počinjenje kaznenih djela razbojništva i koji se prije rasprave (tijekom istrage) koristio svojim pravo da ne daje obranu. Treba napomenuti da osuđenik na početku rasprave nije niti bio pozvan da predloži dokaze, a njegov dokazni prijedlog uslijedio je najprije između dva ročišta za raspravu, ali svakako nakon provođenja dokaza optužbe. Taj je dokazni prijedlog ponovljen na raspravi pa kada se ima na umu ukupni tijek rasprave (nepunih pet mjeseci), ritam raspravljanja i broj ročišta za raspravu (njih devet), trenutak predlaganja i ponavljanja dokaznog prijedloga (prije ispitivanja osuđenika), tada se ne može zaključiti da je obrana imala strategiju kojom bi zloupotrebljavala postupovna ovlaštenja odugovlačećom taktikom.

5.5. Iz navedenoga jasno slijedi da je dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedokinje alibija bio dostatno obrazložen, stavljen u fazi postupka u kojoj je i mogao biti stavljen bez korištenja taktike koja bi upućivala na zaključak da je strategija obrane sadržavala odugovlačenje postupka. U odnosu na relevantnost dokaza, sasvim je razuman i očit zaključak da svjedokinja alibija, ako bude izveden i prihvaćen, može olakšati poziciju okrivljenika, u stvari dovesti do oslobađajuće presude.

6. Razmatrajući drugi dio trodijelnog testa, treba navesti da je prvostupanjski sud razmotrio predloženi dokaza alibija te ga odbio izvesti, a tu je odluku prihvatio i drugostupanjski sud bez dodatnog obrazloženja, čak i ne navodeći da je riječ o svjedokinji alibija.

6.1. No, obrazloženje neispitivanja svjedokinje alibija ne prolazi test dostatnosti i prihvatljivosti. Naime, prvostupanjski je sud svjedokinju alibija odbio s obrazloženjem da svjedokinja nema „nikakve veze sa predmetnim utuženim kaznenim djelima razbojništva“ da je ona kao izvanbračna supruga svjedokinja s povlasticom nesvjedočenja „životno i emotivno vezene“ s osuđenikom, „a prema rezultatima dokaznog postupka [nema] saznanja o utuženim kaznenim djelima“ (odlomak 8. prvostupanjske presude).

6.2. Ocjena drugostupanjskog suda o neprihvaćanju tog dokaznog prijedloga svodi se na prihvaćanje razloga prvostupanjskog suda te navođenje da je pravilno i potpuno obrazloženo odbijanje i tog dokaznog prijedloga kao nevažnog i odugovlačećeg te jer svjedoci, dakle i svjedokinja alibija, „nemaju relevantnih saznanja o inkriminiranim djelima“.

6.3. Takva obrazloženja ne prolaze test dostatnosti, a niti prihvatljivosti u kaznenopravnom, ustavnom i konvencijskom aspektu pravičnosti postupka. Naime, argumentacija dokaznog prijedloga je bila da je riječ o svjedokinji alibija. Stoga, obrazloženje da svjedokinja nema veze s „utuženim kaznenim djelima“ i da „prema rezultatima dokaznog postupka“ nema saznanja o tim djelima, ne odgovara dokaznom prijedlogu jer se u njemu niti ne tvrdi da svjedokinja ima veze ili saznanja o djelima, nego o tome gdje je bio osuđenik u vrijeme počinjenja djela.

6.3.1. Obrazloženja odbijanja da je svjedokinja kao izvanbračna supruga životno i emotivno vezena s osuđenikom i da je to jedan od razloga zašto je se ne treba ispitati, zapravo u sebi sadrži davanje ocjene o vjerodostojnosti njena iskaza bez njena ispitivanja te podmeće zaključak da se unaprijed zna da će osobe koje su životno i emotivno povezane s osuđenikom iskazivati njemu u korist. Takva nagađanja nisu prihvatljiva jer je nemoguće ocijeniti iskaz osobe prije nego što je ispitana, a niti okolnost srodstva svjedokinje ne može upućivati na zaključak kako i što će svjedokinja iskazati.

6.3.2. Nadalje, imajući na umu sve navedeno u odnosu na fazu kada je dokazni prijedlog stavljen, ritam održavanja rasprava te ostalo navedeno (osobito pod 5.3. i 5.4), zaključak nižestupanjskih sudova da je dokazni prijedlog odugovlačeći razborito nije prihvatljiv. Jednako tako, ocijeniti dokazni prijedlog alibija kao nevažan, također ne vodi računa o tome kakve posljedice takav dokazni prijedlog može imati za rezultat postupka.

7. Razmatrajući treći dio testa, odnosno je li odbijanje ispitivanja svjedokinje alibija narušilo ukupnu poštenost postupka, treba navesti sljedeće. Osuđenik osporava počinjenje kaznenih djela razbojništva te daje objašnjenje kako su se određeni predmeti (jakne, oružje, ključevi) koji potječu iz mjesta počinjenja djela našli kod njega. Dokaze koji ga povezuju s tim predmetima (iskazi svjedoka koji su predmete prepoznali i iskazi obojice suoptuženika koje osuđenik nije imao mogućnost ispitati jer su koristili svoje pravo i odbili odgovarati na pitanja branitelja osuđenika) osuđenik osporava. Treba uočiti da nisu provođenja vještačenja koja bi mogućim pronalaskom određenih tragova mogli dovesti do utvrđenja tko je sve bio u kontaktu s tim predmetima (samo osuđenik ili još netko jer osuđenik tvrdi da su mu suoptuženici neke od tih predmeta donijeli na čuvanje).

7.1. Bez obzira na to što se osuda osuđenika temelji na krugu indicija i pomoćnih činjenica koji u svojoj ukupnosti mogu tvoriti razuman zaključak o krivnji osuđenika, izostanak vještačenja koja bi nedvojbeno upućivala na povezanost osuđenika i predmeta koji potječu s mjesta počinjenja djela uz istovremeno nepružanje mogućnosti osuđeniku da olakša svoj položaj ili čak dovede do oslobođenja, a koje se očituje u odbijanju važnog i dostatno obrazloženog dokaznog prijedloga svjedokinje alibija, dovelo je do narušenja poštenosti postupka u cjelini. Osuđenik stvarno nije imao mogućost olakšati svoju poziciju jer mu je odbijen jedini dokazni prijedlog koji je mogao osnažiti njegov položaj i to sa šturim, nedovoljno raščlanjenim, a i razumski neprihvatljivim obrazloženjem koje zato ne prolazi test dostatnosti i razložnosti.

8. Iz navedenoga slijedi da je pobijanu pravomoćnu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Sudac:

dr. sc. Marin Mrčela, izv. prof.