REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI KAZNENI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ilica-Selska, Ilica 207

Poslovni broj. K-2013/2020-114

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski kazneni sud u Zagrebu po sucu Olji Krčar Mišić, kao predsjedniku vijeća uz sudjelovanje zapisničara Matee Uzelac, u kaznenom predmetu protiv optuženog UI zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11., 144/11., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu KZ/11) povodom privatne tužbe od 29. listopada 2020. privatnog tužitelja RI, zastupanog po punomoćniku odvjetnici ĐI, nakon održane javne rasprave započete 16. srpnja 2024. i nastavljene 12. rujna 2024., 12. prosinca 2024., 26. veljače 2025., 12. svibnja 2025., 08. srpnja 2025. i 26. kolovoza 2025., u prisutnosti privatnog tužitelja RI, punomoćnice, odvjetnice ĐI, optuženog UI, uz branitelja odvjetnika Davorin Karačić, 1. rujna 2025. objavio je, a 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Na temelju članka 455. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u nastavku ZKP)

optuženi UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin U i R rođene Đ, rođen **.**.1963. u [adresa], državljanin RH, s prebivalištem u [adresa], VSS, fakultet Političkih znanosti u Zagrebu, novinar, samostalni djelatnik u kulturi, nakladnik web portala maxportal.hr, mjesečno ostvaruje prihode od oko 1.200,00 eura, bez imovine, vojsku služio 1983. u Sarajevu, nije mu poznato da li se i gdje vodi u vojnoj evidenciji, bez čina, neosuđivan,

k r i v  j e

što je

- na dan 1. kolovoza 2020. na web portalu www.maxportal.hr, a kojem je nakladnik, objavio tekst pod naslovom: HV 25 godina nakon Oluje: Može li EI srediti nered koji je ostavio E“ u kojem je iznio činjenične tvrdnje znajući da su neistinite u cilju povede časti i ugleda privatnog tužitelja, na način da su tvrdnje postale pristupačne većem broju osoba;

i to na način da je napisao:

- već i njegov ulazak u MORH 2003. godine obilježen je kontraverzom (primljen je iako je pao na prvoj sigurnosnoj provjeri),

- veliki skandal izbio je 2016. godine kada je izgubio Plan obrane RH ali iz toga nisu proistekle nikakve posljedice za njega,

- formalno je prešao u MVEP,

- d a k l e, za nekog iznio i pronio neistinite činjenične tvrdnje koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu znajući da su neistinite, a djelo je počinjeno putem tiska zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba,

- čime je počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – klevetom – opisano u članku 149. stavku 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 149. stavku 2. KZ/11,

na temelju članka 149. stavak 2. KZ/11 optuženi UI

o s u đ u j e s e n a

NOVČANU KAZNU

u iznosu od 200 (dvjesto) dnevnih iznosa optuženika u visini od 57,14 eura (pedeset sedam eura i četrnaest centi) dnevnog iznosa optuženika što iznosi 11.428,00 eura (jedanaest tisuća četiristo dvadeset i osam eura).

Na temelju članka 42. stavak 6. KZ/11 optuženi UI je izrečenu novčanu kaznu dužan platiti obročno u roku od 12 (dvanaest mjeseci) od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 42. stavak 7. KZ/11 ukoliko optuženi UI ne isplati novčanu kaznu u cijelosti ili djelomično u roku određenom ovom presudom zbog znatnog pogoršanja imovinskih prilika do kojih je došlo bez njegove krivnje nakon donošenja presude, sud može na njegov zahtjev produljiti rok plaćanja novčane kazne do dvadeset i četiri mjeseca ili odrediti obročnu otplatu u tom roku.

Na temelju članka 43. stavka 1. KZ/11 ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku određenom ovom presudom, a ne postoje uvjeti za produljenje roka plaćanja, niti za obročnu otplatu, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona.

Na temelju članka 43. stavka 2. KZ/11, ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak optuženog UI donijeti odluku o zamijeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s dva sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti sedamsto dvadeset sati.

Na temelju članka 43. stavka 3. KZ/11 ukoliko optuženik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora na način da se jedan dnevni iznos zamjenjuje s jednim danom zatvora.

II/ Na temelju članka 151. KZ/11 izreka ove presude će se u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude objaviti o trošku optuženog UI na portalu www.maxportal.hr.

III/ Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. točka 6. i 7. ZKP/08, optuženi UI je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500.00 eura (petsto eura) te platiti nužne izdatke privatnog tužitelja i nužne izdatke i nagradu njegova opunomoćnika u iznosu koji će se odrediti posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

O b r a z l o ž e n j e

1. Uvodno označenom privatnom tužbom privatni tužitelj RI, zastupan po punomoćnici, odvjetnici ĐI optužio je UI za učin kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11.

2. Pozvan da se očituje o osnovanosti optužnice UI je naveo da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret u ovom kaznenom postupku.

3. Na raspravi je pročitana materijalna dokumentacija, i to ispis sadržaja teksta od 1. kolovoza 2020. na web portalu www.maxportal.hr (na listovima 9-21 spisa), zahtjev za objavom ispravka objavljene informacije kojeg je uputio privatni tužitelj optuženom kao glavnom uredniku Maxportala (na listovima 22 i 23 spisa) te raniji demanti optuženog vezano za raniji postupak koji se vodio protiv njega (na listovima 24-26 spisa) te pravomoćna presudu Pn-1245/16 Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2017. godine (na listovima 27-34 spisa), podnesak (na listu 113 spisa) s prilogom te podnesak s prilozima (na list 95-111 spisa), Zapisnik o primopredaji dužnosti s dokumentacijom (na listova 235-291 spisa), e-mail poruka (na listu 191 spisa).

Uz suglasnost strana pročitani su iskazi svjedoka UIO na zapisniku od 29. travnja 2022. (list 87-88 spisa) te GI na zapisniku od 07. srpnja 2022. (list 93-94 spisa).

Stranke nisu imale primjedbe na pročitanu materijalnu dokumentaciju te pročitane iskaze svjedoka.

U svojstvu svjedoka ispitan je privatni tužitelj RI, dopunski je ispitan svjedok GI te su u svojstvu svjedoka ispitani i VI i OI.

Izvršen je uvid u spis ovog suda K-592/17 te spis predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-1245/16 i Pn-2820/20.

Prije kraja dokaznog postupka pročitan je izvadak iz kaznene evidencije za optuženog UI te je optuženik iznio svoju obranu.

4. Na raspravi optuženi UI je iznio svoju obranu je naveo kako će odgovarati samo na pitanja svog branitelja i suda, no nije želio odgovarati na pitanja privatnog tužitelja.

U obrani na raspravi optuženi UI je naveo kako jedino što ima za reći u svojoj obrani jest da on nije autor teksta koji je predmet ove privatne tužbe, već da je autor tog teksta je dr. OI. Naveo je kako je OI tada bio dio sustava Ministarstva obrane, a da je u karijeri radio u kabinetu Predsjednika države, Ureda za nacionalnu sigurnost te je zbog ovih njegovih poslovnih veza, OI molio optuženika da prilikom objave teksta ne naznači tko je autor teksta, a zbog čega je tekst objavljen na način da je kao autor naznačen Maxportal j.d.o.o. Optuženik je dodatno naveo kako svi mediji, pa i on osobno voli imati autore koji su visoko pozicionirani u državi pa onda pišu tekstove koji im daju autoritet. Na upit suda na koji način taj tekst daje autoritet obzirom da OI nije bio potpisan kao autor teksta, optuženik je naveo da informacijama koje su u tekstu objavljene. Dodao je i kako je odmah nakon objave tog teksta bivši šef operative vojne tajne službe, s time da optuženik nije želio navesti njegovo ime jer je važna samo dužnost na kojoj je on bio, optuženiku poslao poruku u kojoj je naveo da je odmah prepoznao da je autor tog teksta OI. Na daljnji upit suda optuženik je naveo kako on s OI nije imao sklopljen nikakav ugovor o nekoj poslovnoj suradnji temeljem kojeg bi OI pisao članke za portal optuženika, već je naveo kako se OI njemu javio temeljem zajedničkih prijatelja. Naveo je i kako je OI objavio više tekstova na portalu optuženika. Na daljnji upit je naveo kako OI taj posao nije bio plaćen. Ne zna zbog čega OI u svom iskazu nije to potvrdio. Optuženik je dodao i kako on taj tekst nije pročitao prije objave. Naime, pojasnio je kako je on znao koja će biti tema članka i to glavna tema, koja se odnosila na brojne ministre obrane i strateško planiranje obrane Republike Hrvatske povezano s kadrovima koji vode i planiraju sustav obrane Republike Hrvatske. Dodao je kako on nije znao da će u tom tekstu biti navedeni ovi navodi koji su predmet privatne tužbe, a niti je znao da će se autor u tekstu na bilo koji način osvrnuti na privatnog tužitelja. Nadalje, dodao je kako je taj tekst objavljen tjedan dana nakon što je EI postao ministar obrane te je naveo kako su optuženika odmah nakon vikenda kontaktirali njemu bliski ljudi da se nađe s ministrom EI, što je on i učinio te je njega zanimalo tko je autor tog teksta. Optuženik je naveo kako je on i ministru rekao da su samo dvije osobe mogle napisati ovakav tekst, da je jedan od njih je urednik portala „Obris“, a da drugog autora neće reći i onda je to morao biti netko tko je radio u Ministarstvu obrane i sudjelovao na sastancima unutar Ministarstva. Obzirom na način kako je ovaj tekst napisan, bilo je jasno da je autor tog teksta OI, a to je bilo jasno trideset ljudi s kojima je optuženik kontaktirao pa ga čudi kako privatni tužitelj također nije to prepoznao. Optuženi UI je naveo i kako je on od početka odgovorna osoba trgovačkog društva Maxportal j.d.o.o. te je upoznat s parničnim postupcima koji su vođeni prije objave ove spornog članka, koliko mu je poznato jedan postupak je dovršen odbacivanjem tužbe, a drugog se ne može sjetiti. Radi se o postupcima u kojima je tužitelj bio RI.

5. Uzevši u obzir obranu optuženika, u ovom postupku nije bilo sporno da je na dan 1. kolovoza 2020. na web portalu www.maxportal.hr, bio objavljen tekst pod naslovom: HV 25 godina nakon Oluje: Može li EI srediti nered koji je ostavio E“. Optuženik nije sporio niti da bi u tom tekstu bili navedene tvrdnje koje su opisane u činjeničnom opisu ove presude.

Sporno je bilo da li je optuženik u inkriminirano vrijeme bio nakladnik tog portala i da li je on napisao naveden članak te da li su tvrdnje koje su u njemu iznesene neistinite, da li se radi o činjeničnim tvrdnjama i je su li one bile takvog sadržaja da su podobne da naštete časti i ugledu privatnog tužitelja i je su li te tvrdnje ovom objavom postale dostupne većem broju osoba.

6. Izvedeni dokazi

6.1. U svojstvu svjedoka ispitan je privatni tužitelj RI, a koji je u svom iskazu naveo kako nije točno da bi on „pao“ sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja u Ministarstvu obrane. Naveo je kako nije točno niti da bi izgubio plan obrane Republike Hrvatske, a niti bilo koji drugi važan dokument vezan uz obranu Republike Hrvatske. Dodao je kako nije točno niti da je on zaposlenik vanjskih i europskih poslova. Dodao je kako je njegova trenutna lokacija u Bruxellesu, u stalnom predstavništvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Na poseban upit optuženika naveo je da je u trenutku objave ovog inkriminiranog teksta već radio u Bruxellesu, i to isto ovo što radi i danas. Na daljnje pitanje naveo je da je ta informacija loše utjecala na njegovu osobnu i profesionalnu reputaciju, a kao što je već prethodno naveo u svom iskazu, no formalno poslovno nije došlo do nekih negativnih posljedica. Na daljnji upit dodao je i da je on nakon objave ovog članka poslao zahtjev za demantijem, i to sukladno Zakonu o medijima, no optuženik, kao glavni urednik portala www.maxportal.hr, taj demanti nije objavio. Ponovio je da se vodio i prethodno kazneni postupak zbog objava informacija istog sadržaja na istom tom portalu, također protiv ovdje optužnog CI i u tom je postupku optuženik priznao da su informacije netočne te je tada i objavio demanti tih informacija u tom prethodnom članku. Privatni tužitelj je naveo da je on u svom zahtjevu za demanti, a koji je uputio nakon objave inkriminiranog članka iz ovog kaznenog postupka ukazao na to da je ta informacija već bila predmetom protiv ovdje optuženika u kaznenom postupku i da je utvrđeno da je ta informacija lažna. Na daljnje pitanje optuženika privatni tužitelj je naveo da je Jutarnji list objavio članak, no u istome nije bilo navedeno da on izgubio plan obrane Republike Hrvatske, niti neke klasificirane dokumente Nato saveza u 2014. Vezano uz objavu Jutarnjeg lista privatni tužitelj je pojasnio da navodi koji su predmet ovog kaznenog postupka nisu bili objavljeni u tom članku Jutarnjeg lista, time da je taj članak u Jutarnjem listu objavljen otprilike 2017. ili 2018. godine. U odnosu na navode koji su objavljeni u Jutarnjem listu privatni tužitelj je naveo kako je on protiv Jutarnjeg lista pokrenuo parnični postupak za naknadu štete zbog tog članka, a koji postupak je Jutarnji list i izgubio te je objavio i demanti informacija iz tog članka. Na daljnje pitanje privatni tužitelj je naveo da su nakon 2016. i drugi portali prenijeli vijest koju je ovdje optuženik objavio na svom portalu www.maxportal.hr. Na daljnji upit da li je privatnom tužitelju poznato da je Z1 televizija objavila informaciju da je on tajne dokumente obrane Republike Hrvatske prodao Srbiji, a što su kasnije prenijeli i drugi mediji, privatni tužitelj je naveo da on nije upoznat s tom informacijom te da u potpunosti odbacuje istinitost takvih podataka, da bi on tako nešto učinio.

Optuženik je iznio prigovor na istinitost iskaza privatnog tužitelja navodeći da je isti neistinito iskazivao kada je naveo da su informacije koje su bile objavljene u Jutarnjem listu i u drugim medijima, informacije koje su isti portali prenijeli od www.maxportal.hr. Nadalje, prigovorio je istinitosti iskaza privatnog tužitelja i u dijelu u kojem je isti naveo da Maxportal nije objavio demanti informacija koje su predmet ove privatne tužbe. Naime, optuženik je naveo kako se on sjeća da je taj demanti objavljen, i da je i danas dostupan na internetu, a to zna prvenstveno jer on uvijek objavljuje sve demantije, dok se konkretnog demantija točno sjeća jer su u trenutku kada je on došao u redakciju, kod optuženika na praksi bile studentice koje su komentirale taj demanti te su rekle da je to pisala ženska osoba.

Privatni tužitelj se očitovao na navode iz prigovora optuženika te je naveo da optuženi UI sigurno nije u zakonskom roku objavio demanti, a niti je inače sklon objavljivanju demantija na neistine koje se objavljuju u njegovim člancima. Privatni tužitelj je dodao i kako je upravo optuženi UI administrator portala Maxportal.hr pa stoga privatni tužitelj sumnja da on i manipulira s datumima i ostalim podacima vezanim uz objave na tom portalu. Dodao je kako je njemu izričito poznato da demanti nije objavljen jer je on u to vrijeme pratio portal u iščekivanju objave tog demantija, a što se nije dogodilo, a da je bila ista stvar i s člankom koji je objavljen 2016.

6.2. U svojstvu svjedoka više je puta u postupku ispitan GI, a koji je u iskazu na raspravi 7. srpnja 2022. naveo da on ne poznajem optuženog UI te da ga je prvi puta vidio sada ispred sudnice. Dodao je kako poznaje privatnog tužitelja RI kao zaposlenika Ministarstva obrane u kojem je on obnašao dužnost ministra od 2011. do 2015. godine. U vrijeme njegovog mandata RI je obnašao dužnost načelnika obrambenog sektora, a potom je imenovan za pomoćnika ministra obrane. Na daljnje pitanje suca svjedok GI je odgovorio da je on sa RI bio u jednom korektnom poslovnom odnosu, inače oni nisu prijatelji niti se druže, a zadnji puta ga je vidio prije nekih godinu dana. Kada ga se pita o ocjeni rada RI u Ministarstvu obrane, svjedok je naveo kako je RI u tom ministarstvu započeo raditi puno prije nego što će svjedok tamo doći, koliko se sjećam 2003. godine. Osobno ga nije poznavao, već mu ga je preporučio kolega G kao jednu od mladih i perspektivnih kadrova kojih u Ministarstvu obrane nije bilo u tom trenutku. Dodao je kako se privatni tužitelj RI doista istaknuo u radu kao načelnik obrambenog sektora i može reći da je posao radio kvalitetno. Za vrijeme dok je svjedok bio ministar nije bilo nikakvih primjedbi na rad gospodina RI, i to kako u unutarnjem ministarstvu, tako niti u vanjskom, a siguran je kako primjedbi nije bilo niti nakon odlaska svjedoka sa te funkcije, a što svjedok GI zaključuje iz toga da privatni tužitelj i danas obnaša visoku dužnost. Na daljnje pitanje suca odgovorio je da on 2016. više nije bio ministar, ali bi mu zasigurno bilo poznato da je Plan obrane Republike Hrvatske bio izgubljen. Naime, dodao je kako je to praktički nemoguće jer da postoje protokoli za zaštitu istog. Plan obrane Republike Hrvatske izrađen je za vrijeme mandata svjedoka Kotromanovića 2015. te je jedan od glavnih nositelja tog projekta bio privatni tužitelj, RI. Svjedok je naveo kako mu je poznato da je u nekim medijima objavljena vijest da je taj plan izgubljen 2016., ali kao što je rekao to je nemoguće zbog protokola zaštite. Naveo je kako je on o tome razgovarao sa svojim nasljednikom, V, a koliko se sjeća Ministarstvo obrane je objavio i demanti vezano uz tu vijest. Na posebno pitanje punomoćnice privatnog tužitelja odgovorio je da je nemoguće da bi netko tko obnaša visoku dužnost u Ministarstvu obrane mogao ostati na svojoj dužnosti da je pao na sigurnosnoj provjeri. Točno je propisano na kojim razinama, odnosno funkcijama, ljudi moraju proći sigurnosnu provjeru. Također je dodao kako je bitno za istaknuti da se te provjere rade u kontinuitetu, svaki određeni period. Svjedok je naveo da koliko je njemu poznato, da privatni tužitelj, RI i dalje radi u Ministarstvu obrane te obnaša dužnost u Bruxellesu, tako da netočan i navod da je isti formalno prešao u Ministarstvo vanjskih poslova. Svjedok je dodao da kao što je već i uvodno napomenuo, da je RI bio jedan od malobrojnih mladih ljudi koji su bili educirani i sposobni raditi u Ministarstvu obrane te se on u svojem radi i istakao svojom kvalitetom, a u ostalom od svojih pretpostavljenih dobivao je najviše ocjene za kvalitetu rada, i to kako prije dolaska ovog svjedoka u Ministarstvu, tako i nakon njegovog odlaska iz Ministarstva, a da privatni tužitelj i sada obnaša važnu dužnost u Bruxellesu. Na posebno pitanje optuženog svjedok je odgovorio da njemu nije poznato da bi RI, kao kandidat za zaposlenje u MORH-u, bio ispod crte te da je nezakonito kandidatkinja koja je bila iznad crte, odnosno ispred njega, bila maknuta, a da bi on bio zaposlen. Svjedok je naveo da prvi puta čuje te informacije.

Svjedok GI dopunski je ispitan na prijedlog obrane na raspravi 12. svibnja 2025., a kada je naveo kako je njemu načelno poznat tekst koji je predmet ovog spora jer ga je pročitao u vrijeme kada je tekst objavljen, no dodao je kako se sada, s obzirom na protek vremena, ne može sjetiti detalja članka. Naveo je kako je njemu poznato da je u tom članku jedan dio bio posvećen i njemu, odnosno da se odnosio na njega, no istaknuo je kako on vezano uz te dijelove nije podnosio nikakve tužbe. Na posebno pitanje branitelja svjedok GI je naveo da je njemu poznato tko je MI, odnosno poznato mu je da je on bio pomoćnik ministra obrane za vrijeme ministra E te mu je poznato da je on napustio posao u MORH-u te da tamo više ne radi. Dodao je kako je on osobno OI vidio jednom, na nekoj poslovnoj konferenciji gdje su kratko popričali i kasnije nisu bili u kontaktu. Svjedok je dodao i kako njemu nije poznato zbog čega je MI otišao s funkcije pomoćnika ministra obrane. Na posebno pitanje punomoćnice privatnog tužitelja svjedok GI je naveo kako se on sjeća da su bili objavljeni neki tekstovi o tome da je Plan obrane Republike Hrvatske izgubljen, a da je to bilo objavljeno i u vrijeme dok je on još bio na funkciji ministra te su i oni demantirali te natpise u novinama. Naveo je kako je to bila i njihova dužnost s obzirom na to da se tu radi o strateški vrlo važnom dokumentu. Ponovio je da za vrijeme njegovog mandata kao ministra obrane Plan obrane Republike Hrvatske sigurno nije nestao. Svjedok GI je dodao kako se sjeća da su se ti natpisi pojavili i nakon što je on već prestao obnašati tu dužnost pa je pitao tadašnjeg ministra E što se događa, te mu je on rekao da za vrijeme njegova mandata nije nestao Plan obrane, odnosno da ta informacija nije točna. Koliko je svjedoku poznato, i tada je Ministarstvo pisalo demantije te informacije. Na posebno pitanje optuženika svjedok je naveo kako njemu nije poznato da bi za vrijeme njegovog mandata Vojno obavještajna sigurnosna agencija vršila istragu vezanu uz nestanak Plana obrane Republike Hrvatske, time da je istaknuo da prema funkciji koju je on tada obnašao, oni bi ga morali izvijestiti da su tako nešto u njegovom Ministarstvu istraživali, no nikada ga nitko o tome nije obavijestio. Još jednom je ponovio da bi on znao da je tako važan strateški dokument nestao.

6.3. U svom iskazu na raspravi 29. travnja 2022. svjedokinja UIO je navela kako se sjeća da su njezin suprug RI i ona, u kolovozu 2020. bili u Biogradu, a kada je objavljen taj tekst o RI na web portalu www.maxportal.hr. RI je došao kod nje i rekao joj da su ponovno objavljene laži o njemu na tom portalu, a i sama je pročitala sadržaj teksta te je u njemu pisalo da je RI izgubio Plan obrane RH jer da je nesposoban, da je njegova nesposobnost nagrađena na način da je poslan u Bruxelles, da nije prošao sigurnosnu provjeru i slično. Navela je kako je privatnog tužitelja to jako pogodilo jer je i prije toga u par navrata objavljeno od strane Max portala skoro identičan tekst, zbog čega je RI pokrenuo i sudske postupke, kako pred Općinskim građanskim sudom zbog naknade štete, tako i pred ovim sudom te je uspio u tim postupcima. Taman kada je mislio da je ta ružna epizoda iza njega, tijekom kolovoza 2020. ponovno je izašao taj tekst. Opet je morao objašnjavati prijateljima i poznanicima, čak i notorne stvari, da to nije istina i da je to nemoguće, a morao im je to objašnjavati jer se radilo o laicima, koji ne razumiju navedenu problematiku. Dakle, ponovno su se kod njega javili osjećaji nelagode, potrebe objašnjavanja i pojašnjavanja stvari, odgovara na bezbroj pitanja i slično. Navela je kako je njenog supruga to jako pogodilo, da nije mogao dugo vremena niti spavati, bojao se za svoje stare roditelje koji su bolesni i koji su također bili potreseni zbog tog teksta. Dodala je kako je čak i njihov sin, koji je tada imao 12 godina, došao doma s upitom: ''Tata da li je to istina?''. Svjedokinja je istaknula da je njoj nevjerojatno da je netko mogao iznositi takve laži da njezin suprug nije prošao sigurnosnu provjeru ili da je ukraden Plan obrane, što je već samo po sebi notorno da nije točno jer bi takva osoba, da je to istina, završila u zatvoru. Na posebno pitanje punomoćnice privatnog tužitelja svjedokinja je istaknula da je samo optuženik preko svojih portala pisao ovakve difamirajući tekstove, time da je on i prethodno pisao sličan tekst, a daj e tada to prenio Jutarnji list. Svjedokinja je navela kako po njezinom mišljenju RI nije javna osoba, on nije političar, već je zaposlenik Ministarstva obrane u kojem je razvijao svoju karijeru u struci i ona ga tako doživljava. Nikada se nije eksponirao u medijima, niti općenito u javnosti, već je samo radio svoj posao te nitko nikada o njemu nije pisao bilo kakve tekstove, osim optuženika. Dodala je i kako njezin suprug prethodno nije bio u sukobu niti u zavadi s optuženikom, čak štoviše, ona i suprug su za njega doznali tek nakon objave sličnog teksta u prvom navratu, 2016. ili 2017., i to na način da su tada išli provjeriti na njegovom portalu nakladnika i odgovornu osobu te su vidjeli da je to optuženik. Na posebno pitanje branitelja optuženog UI na temelju kojih činjenica ova svjedokinja zaključuje da je obavljeni tekst klevetnički, ista je odgovorila da su sva četiri navoda koja su istaknuta u privatnoj tužbi klevetnička jer da postoje dokazi da su ti navodi neistiniti. Svjedokinja je nadalje navela kako ona nije upoznata sa sadržajem strategije u Planu obrane RH jer da njezin suprug o sadržaju tog dokumenta njoj nikada nije govorio. Na posebno pitanje optuženika da li joj je poznato da su o njezinom suprugu i drugi portali pisali vezano za ovu problematiku, svjedokinja je odgovorila da joj nije poznato da bi drugi portali pisali vezano uz događaj iz 2020., no da joj je poznato da su 2016. ili 2017., a kada je Max portal prvi puta objavio ovakve tekstove, neki portali prenijeli tu vijest, uključujući i Jutarnji list. Koliko joj je poznato svi portali su prenijeli izvorni sadržaj s Max portala. Na daljnje pitanje optuženog svjedokinja je odgovorila da je njezin suprug tražio objavu demantija na portalu Max portal za tekst iz 2020., ali misli da demanti nije objavljen. Međutim u to nije sigurna.

6.4. Svjedok OI je u iskazu na upit branitelja naveo da nije poznat tekst koji je objavljen na Max portalu 1. kolovoza 2020. pod nazivom ''HV 25 godina nakon Oluje: Može li EI srediti nered koji je ostavio E'. Svjedok je dodao da on uopće ne čita Max portal pa da ni ne zna o čemu je riječ. Na daljnji upit naveo je kako je njegova e- mail adresa [adresa elektroničke pošte]. Na daljnji upit da li se on ikada koristio e- mail adresom [adresa elektroničke pošte], svjedok je naveo da to nikada nije bila njegova e-mail adresa, a da se gmail adresom ne koristi od 2017. ili 2018. kada je bio hakiran te je došlo do pokušaja krađe identiteta. Na daljnji upit je naveo i da mu je ime i prezime RI poznato iz službenih kontakata koje je imao dok sam bio u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, i to u aktivnoj djelatnoj vojnoj službi, a gdje je bio 25 godina, i to do kraja 2018. Na upit branitelja je li ikada pročitao kakav članak u kojem bi se navodilo da je RI izgubio plan obrane Republike Hrvatske, svjedok je naveo da mu je maglovito poznato da je prije nekih desetak ili 12 godina to pročitao u novinama Jutarnji list. Kada je svjedoku predočena e-mail poruka na listu 191 spisa, a koju je optuženik tada predao u spis, svjedok OI je naveo da njemu ta poruka nije poznata i da, kao što je prethodno naveo, on Gmail ne koristi već godinama i siguran je da ga 2020. nije koristio. Još jednom je ponovio i kako ovo nikada nije niti bila njegova e-mail adresa. Na daljnje pitanje branitelja svjedok je naveo da je on do 2020. živio na istoj adresi na kojoj živi i sada u Sesvetama, odnosno tamo živi od 1984. Na posebno pitanje optuženika je li optuženi UI s njime ikada razgovarao, svjedok je naveo kako je on kada je dobio prvi poziv za ovu raspravu, našao broj telefona optuženika u impresumu pa ga je kontaktirao i pitao o čemu se u postupku radi, što se to događa, a sve stoga jer on već godinama ima problema gdje mu podmeće desna struja HDZ-a. U tom pozivu mu je optuženik rekao da neka dođe na raspravu, pa da će mu optuženik prije rasprave reći što da on kaže na raspravi. Svjedok je nadalje naveo da je on s optuženim UI bio u kontaktu u dva ili tri navrata, ali u kratkotrajnim susretima prije više godina. Kada kaže da je broj od optuženog našao u impresumu, to znači da je otišao na web stranice Max portala gdje je u impresumu našao kontakt optuženika. Na posebno pitanje optuženika, a vezano uz kratkotrajne kontakte s optuženik o kojima je maloprije iskazivao, svjedok je naveo da je to bilo davno, još prije pandemije, možda prije šest ili sedam godina te je dodao kako se više ne sjeća kako je uopće došlo do tih kontakata. Ti kontakti su bili sastanci na kojima su sudjelovali i on i optuženik, time da više ne zna tko je još bio prisutan na tim sastancima. Naveo je kako se on tada nalazio u teškoj životnoj situaciji, bio je pod izravnim napadnom AI za kojega smatra da mu je htio namjestiti nečastan otpust iz službe, pa je na koncu pod utjecajem toga i otišao s te službe. Hajka je trajala deset mjeseci i tada je on krajem 2018. podnio zahtjev za otkaz, koji je brzinski riješen, što inače nije uobičajeno. Naveo je i kako je on u toj službi bio 25 godina gdje je, uzgredno rečeno, primio i fizičke prijetnje, no bez obzira na to naveo je kako može vrlo ograničeno iskazivati o stvarima koje je doznao unutar te službe, unutar svoje aktivne djelatne vojne službe jer ga i nakon prestanka iste obvezuje zakonska obveza čuvanja tajnosti podataka. Na daljnje pitanje optuženika naveo je kako se ne sjeća koja je bila tema sastanaka na kojima je sudjelovao s optuženikom. Naime, pojasnio je kako je to bilo prije puno godina, a da je on u međuvremenu imao 1000-e sastanaka u zemlji i inozemstvu. Dodao je i kako očito tema nije bila neka važna, pošto je se ne može sjetiti. Svjedok je nadalje na poseban upit optuženika naveo kako njemu nije poznato da je na Max portalu bilo objavljeno više članka s njegovim imenom i prezimenom i fotografijom jer kao što je prethodno rekao, ne prati taj portal. Naveo je i kako se on uistinu ne sjeća da bi bio objavljen bilo kakav članak na tom portalu da bi ga on autorski potpisao jer on nikada nije bio suradnik tog portala, time da je dodao da ako je tako nešto na portalu objavljeno, da je to onda falsifikat. Naime, istaknuo je kako on surađuje s drugim medijskim kućama te s portalom Obrana i sigurnost. Imao je svakakve podvale pa zato i izričito pazi s kime surađuje. Na daljnji upit je naveo da on na Max portalu nije objavio članak koji se odnosio na rat između Ukrajine i Rusije niti se sjećam da je vezano uz to razgovarao s optuženikom. Još jednom je naglasio kako njegov autorski tekst na tom portalu nikada nije objavljen. Na daljnji upit naveo je i kako njega nikada nitko nije obavijestio o tome da bi na Max portalu bio objavljen neki članak s njegovim imenom, prezimenom i fotografijom. Ne sjeća se da je bio na nekom susretu u Kavani Galeb na Srednjacima gdje bi bio u društvu i razgovarao s optuženikom. Na upit branitelja optuženika svjedok je naveo i kako on nikada nije radio u vojnoj sigurnosnoj agenciji niti je imao podatke iz te agencije tako da nije raspolagao niti podacima o tome da bi netko pao sigurnosnu provjeru, no sve i kada bi tim podacima raspolagao, on iste ne bi bio ovlašten dalje „širiti“ jer bi time prekršio obvezu čuvanja tajne.

6.5. Svjedok MI je u iskazu naveo da kada mu je sud predočio, uz suglasnost stranka, koji je sadržaj privatne tužbe koja je predmet ovoga kaznenog postupka, da je on u Ministarstvu radio do siječnja 2017. na radnom mjestu pomoćnika ministra, time da je njegov radni odnos tamo završio ostavkom koju je dao zbog toga jer ništa nije poduzeto vezano uz prijave koje je podnio za ozbiljan kriminal koji je utvrdio da se događa unutar Ministarstva. Naveo je kao je on na raspravu u izvorniku donio zapisnik iz svoje privatne arhive, a koji je sastavio prilikom odlaska s tog radnog mjesta te je on potpisan s njegove strane i sa strane dr. ŠI, koji ga je na tom radnom mjestu zamijenio. Zapisnik datira od 31. siječnja 2017. te je u njemu između ostaloga specificirano i opisano u kakvom je stanju on zatekao arhivu Ministarstva i to kako klasificiranu, tako i neklasificiranu, zatim koje su radnje po njegovom nalogu poduzete radi sređivanja te arhive te što je utvrđeno o tome koliko klasificirane dokumentacije nije pronađeno, odnosno, nestalo je. Između ostaloga nestali su i vrlo tajni dokumenti od NATO saveza, samo što on o tome sada ne bi smio govoriti. Vezano uz Plan obrane Republike Hrvatske, naveo je da je prije njegovog dolaska na tu dužnost već bilo riječi o tome da je nestao Plan obrane RH, to je on čuo prije nego što je došao na to radno mjesto, a čuo je to i na emisiji koja je bila na HRT-u i tamo je gostovao član saborskog odbora za obranu. Naveo je kako on sada ne može tvrditi je li taj Plan obrane RH uistinu nestao, on to nije mogao znati kada je došao na to radno mjesto jer je to bio klasificirani dokument i u njega nema svatko uvid kada dolazi na to radno mjesto. O tome bi konkretna saznanja mogli imati primjerice NI, kao načelnik sektora za obrambeno formiranje, koji je na tom planu radio prije i nakon njegovog dolaska na to radno mjesto, ministar AI, zatim TI koji je tada bio ravnatelj VSOA-e, time da je na upit suda naveo da je to klasificirani podatak i da bi se o tome moglo svjedočiti samo u slučaju da se klasifikacija skine. Svjedok je dodao i kako bi se taj podatak mogao dobiti i uvidom u Prijedlog ocjene za 2016. za načelnika sektora za obrambenu politiku i planiranje i načelnika sektora za međunarodnu sigurnost i obrambenu suradnju, Klasa: 080-01/17-01/1, URBroj: 512M1-17-12. Naime, iz tog bi dokumenta trebalo biti vidljivo da li je među nestalim dokumentima i Plan obrane RH, a koliko vidi ovaj dokument nije klasificiran. Radi se o dokumentu iz arhive Ministarstva obrane. Naveo je kako su osobe koje su bile u kontaktu s tim dokumentima koji su nestali, odnosno koji o tome imaju saznanja, RI, ŠI, ČI, ŽI, KI, RIO, FI i BI. O ovome bi mogle posvjedočiti i tajnice koje su bile tajnice kako od RI tako i njegove tajnice, gđa. DI i ĐIO za koju ne zna prezime, no poznat mu je da je navedenoj ĐIO prijetio pa je dala otkaz i otišla raditi u Irsku. Dodao je i kako su to sve klasificirani podaci te bi ove osobe o tome mogle iskazivati samo kada bi ti podaci bili deklasificirani. Ukoliko je taj Plan obrane izgubljen, tada bi RI bio za to odgovoran i nadležan jer je on tada bio pomoćnik ministra. Na daljnji upit branitelja svjedok je naveo da se po njegovom saznanju morala provoditi sigurnosna provjera za svakog tko je stupio na mjesto pomoćnika ministra, a na upit suda da li je i on onda također bio podvrgnut sigurnosnoj provjeri prije stupanja na tu dužnosti, naveo je kako on konkretno nije zato jer je već imao važeći certifikat od ranije i to za oznaku ''vrlo tajno''. Dodao je kako on ima saznanja da su postojale osobe koje nisu prošle sigurnosnu provjeru pa su svejedno nastavile obnašati dužnost, a na upit suda da li ima kakva saznanja da bi takva situacija bila i kod privatnog tužitelja, naveo je da on o tome nema saznanja, a da bi saznanja imao ravnatelj VSOA-e. Na posebno pitanje optuženika svjedok je naveo da je njemu poznato da je prije njegovog dolaska u MORH-u bila istraga zbog nestanka dokumenta Plana obrane RH. To su mu rekli ljudi koji su radili istragu povodom nestanka tog dokumenta, a to su bili isti ljudi koji su radili istragu i kada je on utvrdio da nedostaju klasificirani dokumenti. Tu istragu radili su visoki časnici VSOA-e te su mu upravo oni i rekli da su oni radili tu prethodnu istragu vezano uz nestanak tog Plana obrane. Na upit suda da li su mu rekli da je utvrđeno da je Plan obrane nestao, svjedok je naveo kako je upravo zato i rađena ta istraga zbog nestanka tog dokumenta. Na daljnji upit svjedok je naveo da ne može govoriti o sadržaju tog Plana obrane jer da su podaci klasificirani. Na daljnji upit naveo je da njemu nisu poznati rezultati istrage o nestanku Plana obrane, a o kojoj istrazi je prethodno iskazivao. Na posebno pitanje punomoćnice naveo je da se istraga u Ministarstvu obrane vodila osobno protiv ovdje privatnog tužitelja zbog gubitka klasificiranih dokumenata. Dodao je i kako on ne zna kako je ta istraga završila jer VSOA istrage vodi po nalogu ministra, premijera i predsjednika, pa onda se njemu takvi podaci ne otkrivaju. Nije mu poznato da bi se protiv privatnog tužitelja nakon dovršetka istrage vodio kakav interni postupak, a radi utvrđivanja njegove odgovornosti. Nije mu poznato da je MORH javno demantirao podatak o nestanku Plana obrane RH. Na daljnji upit naveo je da njemu nije poznato da li je RI bio zaposlenik vanjskih i europskih poslova, zna da je bio zamjenik šefa misije u Bruxellesu. Za tu funkciju bi trebao biti ili zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova ili tamo „na posudbi“. Na daljnji upit je naveo da se on nikada nije javio za poziciju državnog tajnika jer da ta procedura ne postoji. Dodao je i da on nikada nije htio obnašati tu dužnost. Na daljnji upit punomoćnice naveo je da on 2016. nije prijetio RI, a na daljnji upit da li mu je rekao ''nemaš pojma što ćemo ti smjestiti'' svjedok navodi da to nikada nije rekao. Na posebno pitanje suda svjedok je naveo da je on prvi puta za taj gubitak Plana obrane čuo prije nego što je došao na mjesto pomoćnika ministra u MORH, to je čuo na Hrvatskom radiju u nekoj emisiji u jutarnjem terminu. Upravo je to bio i povod zbog čega je po dolasku na ovo radno mjesto naložio da se pregleda ta arhiva. On je to i pisano naložio i u tim dokumentima se to sve može provjeriti, ti bi se dokumenti trebali nalaziti u MORH-u, no on više nema pristup arhivi. Na daljnji upit naveo je da je čuo da se priča da je RI imao problema sa sigurnosnom provjerom, no to su bila neformalna saznanja koja je čuo od više osoba i u više različitih razgovora. Naime, čuo je da je te probleme imao ne samo radi gubitka Plana obrane RH, već i zbog nekih drugih njegovih postupaka. Na daljnji upit suda naveo je da RI i on imaju profesionalni odnos, nisu u nikakvoj zavadi niti tome slično. Po njegovom dolasku na radno mjesto pomoćnika ministra, on nije niti jednu osobu iz uprave ''maknuo'', uključujući i RI, iako su takve smjene inače uobičajene u toj situaciji. Na daljnji upit suda naveo je da kada se privodila kraju istraga o nestanku tih dokumenata, RI je prebačen iz Uprave za obrambenu politiku i planiranje u Upravu za ljudske resurse, time da se tu radi o upravi koja ne barata klasificiranim podacima. Za takav premještaj je potrebna odluka ministra. U to vrijeme ministar je bio AI. Na posebno pitanje punomoćnice navodim da je VSOA radila istragu po nalogu ministra, a ministar je potom naložio premještaj RI u tu drugu upravu ljudskih resursa, pa je njegov zaključak bio da je to učinjeno zbog rezultata te istrage, no on nema o tome formalnih saznanja. Na posebno pitanje optuženika naveo je da je LI bila djelatnik u njegovoj upravi u ministarstvu, ne zna je li radila u vojno-obavještajnoj agenciji. Na posebno pitanje suda svjedok je naveo, a kada su mu predočena rješenja o ocjenjivanju RI u MORH-u, da je indikativno zbog čega nedostaju upravo ocjene za godinu između 2011. pa do 2018. Na posebno pitanje punomoćnice svjedok je naveo da on 2020., kada je objavljen ovaj članak, nisam bio u kontaktu s ovdje optuženim, niti ga je on pokušao kontaktirati.

Punomoćnica je navela kako prigovara istinitosti iskaza svjedoka jer da se isti iskaz temelji u većem dijelu na indicijama.

6.6. Na raspravi 26. kolovoza 2025. dopunski je u svojstvu svjedoka ispitan privatni tužitelj RI, a koji je u svom iskazu naveo kako je svjedok MI kada je ispitan na sudu izrekao mnogo neistina i subjektivnih manipulacija. Prvenstveno, a u odnosu na navode o navodnim problemima s njegovom sigurnosnom provjerom, privatni tužitelj je prvenstveno istaknuo kako on sada radi kao voditelj službe za NATO i EU, tako da ima certifikate o provedenim sigurnosnim provjerama najveće moguće razine i to, kako u Republici Hrvatskoj, tako i od strane NATO i EU, koji provode svoje provjere. Naveo je kako svega nekoliko ljudi u državi ima ovu razinu sigurnosnih provjera koju on ima te se tu provode rigorozne metode za dobivanje takvih certifikata i to od strane nekoliko nadležnih agencija. Da je bilo ikakvih problema s njegovim sigurnosnim provjerama, on sigurno danas ne bi mogao proći sve ove provjere koje je prošao. Naveo je i kako je od početka njegovog rada u Ministarstvu bilo potrebno za obavljanje tih poslova najveća razina sigurnosnih provjera, a da on tu razinu nije imao, da tamo ne bi mogao niti raditi. Nadalje je naveo kako su neistiniti navodi iz iskaza MI da bi on bio premješten na neke druge poslove u kojima ne bi bio u doticaju sa klasificiranim podacima. Naime, istaknuo je kako on nikada nije radio u ljudskim resursima, kao što je MI naveo u svom iskazu, niti je ikada radio na poslovima gdje ne bi bio u doticaju s klasificiranim podacima. Vezano uz navode svjedoka MI o ocjenjivanju privatnog tužitelja, a gdje je MI istaknuo kako je sporno to što privatni tužitelj nije dostavio ocjene za godine između 2011. i 2018., privatni tužitelj je naveo kako je MI jasno poznato da u periodu kada je bio na dužnosti, odnosno, kada je bio državni dužnosnik, da se nije provodilo njegovo ocjenjivanje, već se ocjena rada provodila samo u vremenu kada je obavljao poslove službenika. Dodatno je istaknuo i kako je prilikom svakog ocjenjivanja dobio najviše moguće ocjene, a ocjenjivali su ga visoko pozicionirani i stručni ljudi, koji su svi bili izrazito zadovoljni njegovim radom. Vezano uz navode MI o navodnoj istrazi vezano uz nestanak Plana obrane, privatni tužitelj je naveo kako on kategorički tvrdi da Plan obrane nikada nije nestao pa posljedično tome nije niti vođena nikakva istraga o nestanku. Još jednom navodi kako je Ministarstvo obrane formalno objavilo dva opsežna priopćenja vezano uz te dezinformacije. Nadalje dodao je i kako su te dezinformacije prvotno plasirane upravo od strane optuženika i to još 2016., a kasnije onda prenesene i u drugim medijima, a to je bilo prije nego što je MI uopće došao u Ministarstvo obrane. Nadalje, dodao je i kako MI nije otišao iz Ministarstva jer je otkrio kriminal, kako je to u iskazu naveo, već zbog njegove nesposobnosti i gubitka povjerenja rukovodećih ljudi u njegov rad. Zbog tog razloga MI nije uspio ostvariti svoju ambiciju da postane državnim tajnikom, a koju svoju ambiciju je javno iskazivao kao nešto što će se sigurno dogoditi. Da bi nakon toga sačuvao svoj obraz, zbog toga što nije uspio ostvariti tu ambiciju koju je imao, iznosio je opravdanja o tome da se sve to dogodilo zbog njegovih navodnih prijava po kojima se nije postupao te je zbog toga otišao iz Ministarstva. Privatni tužitelj je naveo kako nije točno niti da bi MI i on imali profesionalni odnos jer je MI od njegovog dolaska u Ministarstvo cijelo vrijeme napadao osobni i profesionalni integritet privatnog tužitelja, pa je tako privatni tužitelj tako primjerice naveo situaciju kada je on prestao biti državnim dužnosnikom pa je po zakonu bio 60 dana u mirovanju do povratka na prošlo radno mjesto, a za koje vrijeme ga je ministar pozvao da radi u njegovom kabinetu, a što dodatno ukazuje na stručnost privatnog tužitelja, dok je u tom razdoblju MI djelovao protivno propisima, na način da je pokušavao druge ljude pozicionirati na radno mjesto na koje se privatni tužitelj morao vratiti, a kako bi on izgubio to radno mjesto. Vezano uz svjedoke koje je predložila obrana, privatni tužitelj je naveo kako je ministar AI za svog mandata javno objavio službeno priopćenje Ministarstva obrane koje je jasno opovrgnulo navode o tome da bi Plan obrane bio izgubljen. NI tada je radio kao podređeni privatnom tužitelju te ga je on, kao takav, bio dužan izvijestiti o svim nepravilnostima, a osobito o tome da bi nestao Plan obrane, a tako nešto ga NI nikada nije izvijestio. Privatni tužitelj je nakraju naveo i kako je notorna laž da bi on prijetio II. Naime, radi se o tajnici koju je on izabrao i s kojom je dugo godina surađivao i nikada se ovako neka situacija nije dogodila. Ona je uživala njegovo povjerenje te privatni tužitelj navodi kako on ima visoko mišljenje o njoj. Na posebno pitanje optuženika kakva je privatni tužitelj imao vojna znanja prije zapošljavanja u Ministarstvu obrane, privatni tužitelj je naveo kako je on zaposlen kao državni službenik, da se uredno javio na natječaj i da je ispunjavao sve pretpostavke propisane Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, kao što je udovoljavao i svim uvjetima natječaja. Istaknuo je kako on, kao državni službenik, nije morao imati obrazovanje koje je obvezno kod djelatnih vojnih osoba. Na posebno pitanje sutkinje privatni tužitelj je naveo da je istina da je on u Bruxellesu primao diplomatsku plaću, a što je Zakonom i uređeno, no nikada nije prešao u Ministarstvo vanjskih poslova, već je uvijek bio u Ministarstvu obrane. Na daljnji upit suda naveo je da ne zna zbog čega MI prilikom njihovog rada u Ministarstvu postupao na taj način prema njemu. Naime, privatni tužitelj je naveo kako je on MI upoznao tek prilikom primopredaje dužnosti, prije za njega nije niti znao, i ne zna koji je motiv za ovo njegovo postupanje, no naveo je kako je MI pokazivao izrazitu agresivnost i netrpeljivost prema njemu.

6.7. Pročitana je materijalna dokumentacija, i to članak koji je predmet ove privatne tužbe, a koji je objavljen 1. kolovoza 2020. Uvidom u članak utvrđeno je da je u istome kao autor naznačen Maxportal, dok se u njemu nalaze i sporne tvrdnje iz činjeničnog opisa ove privatne tužbe.

Iz impressuma koji je dostavljen uz privatnu tužbu razvidno je kako je nakladnik u to vrijeme bilo društvo Maxportal j.d.o.o., a za koje društvo je optuženik u obrani naveo da mu je isti odgovorna osoba od početka. Nadalje, kao urednik se navodi upravo optuženi UI.

Ujedno, privatnoj tužbi priložen je i zahtjev za demantij, koji je RI uputio navedenom portalu 20. kolovoza 2020.

Nadalje, iz demantija koji je na tom istom portalu objavljen 8. siječnja 2018. razvidno je kako je RI već dvije godine prije objave članka koji je predmet ove privatne tužbe demantirao u bitnome isti navod o tome da bi nestao Plan obrane Republike Hrvatske i da bi RI za to bio odgovoran, i da se RI dva puta dogodilo da mu je dokument nestao i da je dva puta bio prijavljen VSOA-i koja je provodila istragu.

Iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2017., broj 9Pn-1245/16-17 razvidno je kako je Agramer Info dužan platiti RI iznos od 30.000,00 kuna i troškove postupka s kamatama.

Uvidom u spis predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-1245/2016 razvidno je da se radilo o postupku po tužbi RI protiv tuženika Agramer info za naknadu štete radi objave od 18. siječnja 2016. na portalu www.maxportal.hr, kojem je Agramer info nakladnik. Ujedno navedeni članak koji je bio predmetom tog parničnog postupka kao autor je potpisao upravo ovdje optuženi UI, a članak je objavljen pod naslovom „Afera SOA“, dok su u članku između ostalog navedene tvrdnje da je u uredu RI, kao pomoćnik ministra GI, nestao Plan obrane Republike Hrvatske, da je taj slučaj prijavljen VSOA-i. U tom parničnom postupku su u svojstvu svjedoka ispitani, između ostalog i ZI, koji je u vrijeme objave članka 2016. bio pomoćnik ministra obrane u resoru nadležnom za izradu Plana obrane, kao i GI, a koji su izričito negirali da bi Plan obrane Republike Hrvatske nestao. Sud je nakon provedenog parničnog postupka donio presudu, koja je postala i pravomoćna, a kojom je društvo Agramer Info obvezano na plaćanje prethodno navedenog novčanog iznosa tužitelju RI.

Izvršen je uvid u spis predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K- 592/17, a u kojem je RI podnio privatnu tužbu protiv UI zbog kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11, a navedena privatna tužba odnosila se na navode iz članaka s portama Maxportal od 20. siječnja 2017., 22. siječnja 2017., 23. siječnja 2017. i 12. travnja 2017., a u kojim člancima su iznesene razne tvrdnje, pa tako između ostalog i ista tvrdnja da je nestao Plan obrane Republike Hrvatske, povezujući također privatnog tužitelja s time. Ovaj kazneni postupak je dovršen na način da je privatni tužitelj RI povukao privatnu tužbu te je doneseno rješenje o odbacivanju privatne tužbe 3. travnja 2018. Privatni tužitelj povukao je privatnu tužbu nakon što se izmirio s okrivljenikom UI koji mu se prethodno ispričao zbog iznesenih navoda te je na portalu Maxportal objavio tekst, u kojem je, između ostalog, naveo i da je neistina ovo što je bilo izneseno u člancima o nestanku Plana obrane Republike Hrvatske.

Nadalje, sud je izvršio uvid u spis predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: PN-2820/2020, a kojim je RI, kao tužitelj tužio Maxportal j.d.o.o. za naknadu štete upravo radi objave članka koji je predmet ovog kaznenog postupka. U tom postupku donesena je presuda zbog ogluhe te je RI pravomoćno dosuđen zatraženi iznos naknade štete.

Nadalje, na raspravi su pročitane i pohvale koje je privatni tužitelj zaprimio za svoj rad u Ministarstvu obrane, kao i ocjene njegova rada iz kojih je razvidno kako je u razdobljima kada se ocjenjivao isti ocjenjen s ocjenama izvanredan. Također, iz dostavljene dokumentacije razvidno je da je privatni tužitelj 2013. od strane Predsjednika Republike Hrvatske, HI odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom. Ujedno, 2020. je Ministarstvo obrane, Uprava za obrambenu politiku nagradilo privatnog tužitelja ručnim satom uz posvetu za uspješno obavljene zadatke te ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadataka. Pročitan je i izvod koji izgledom odgovara izvodu iz elektroničke pošte, a u kojoj je kao pošiljatelj naznačen OI s e- mail adrese [adresa elektroničke pošte], a kao primatelj optuženik na adresu [adresa elektroničke pošte], a koja navodno datira od 1. kolovoza 2020., a gdje navodno OI piše optuženiku „Evo konačno šaljem, nakon svih promjena. Skraćen je, neke teme sam ostavio za zasebnu obradu. Ako je zadovoljavajući objavite.“ U 22:55 mu navodno optuženik odgovara „EVO nas“ i šalje link na članak.

7. Odbijeni dokazni prijedlozi

7.1. Sud je odbio dokazni prijedlog obrane da se u svojstvu svjedoka ispitaju NI i AI. Obrana je predložila ispitati ove svjedoke na okolnosti koje je VI iznio u svom iskazu. Naime, sud je sporne činjenice ovog kaznenog postupka u dovoljnoj mjeri utvrdio iskazima ispitanih svjedoka te pročitanom materijalnom dokumentacijom te je ovaj dokazni prijedlog smatrao nevažnim. Na okolnosti gubitka plana obrane Republike Hrvatske za koji se u članku navodi da je navodno se dogodilo 2016., sud je ispitao svjedoke GI, kao ministra u Ministarstvu obrane od 2011. do 2016., kao i privatnog tužitelja RI, a navedeno pitanje bilo je već i predmetom rasprave pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a gdje su takvi navodi utvrđeni kao neistiniti. Ujedno, svjedoci su iskazivali i o tome kako je i samo Ministarstvo obrane službeno demantiralo tu informaciju. Potrebno je napomenuti da se u sklopu kaznenog postupka koji je prethodno vođen protiv ovdje optuženog, između ostalog i za objavu ove informacije, optuženi ispričao RI te je objavio da je ta informacija ne istinita. Vezano uz navodni „pad“ na sigurnosnim provjerama RI, navedeno se također ukazalo kao neistinito temeljem iskaza ispitnih svjedoka, odnosno, niti jedan od svjedoka nije imao saznanja da bi tako nešto bilo istina, dok je svjedok GI naveo i da je tako nešto nemoguće. Sud je utvrdio i kako je s obzirom na kasniju karijeru privatnog tužitelja, ova tvrdnja zapravo potpuno nelogična i nemoguća.

7.2. Nadalje, sud je na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP odbio i dokazni prijedlog obrane da se provede informatičko i telekomunikacijsko vještačenje. Naime, branitelj je predložio provođenje informatičkog vještačenja na okolnost utvrđenja e-mail komunikacije optuženika i OI, radi utvrđivanja tko je autor inkriminiranog teksta. Dodatno je predložio i da se provede telekomunikacijsko vještačenje da se utvrdi da li je točan navod iz iskaza OI da bi optuženik i on bili u kontaktu prije njegovog dolaska na sud i davanja iskaza u ovom kaznenom postupku. Optuženik je dopunio prijedlog navodeći kako predlaže da se vještači korespondencija s lista 191 spisa, da se od Gmaila pribavi podatak da li je ta Gmail adresa [adresa elektroničke pošte] hakirana, kao i gdje se nalazilo računalo u trenutku kada je ta e-mail poruka poslana. Naime, ovdje je potrebno napomenuti kako je sud iz samog iskaza OI, a koji je prije ispitivanja jasno upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza, nesporno utvrdio da on nije autor spornog teksta i da e- mail adresa [adresa elektroničke pošte] nije njegova e-mail adresa, niti se on tom adresom ikada služio. Ovdje je nuzgredno potrebno dodatno istaknuti i kako provođenje informatičkog vještačenja stvarnih pošiljatelja određenog e-maila nakon proteka pet godina od samog događaja više ne bi bilo niti moguće jer podaci o IP adresama s kojih su navedeni e-mailovi navodno poslani više ne egzistiraju, odnosno takvi se podaci nakon kratkog vremena brišu, osim ukoliko njihovo privremeno zadržavanje ne zatraže službeno tijela kaznenog progona. Nadalje, provođenje telekomunikacijskog vještačenja na okolnost da se utvrdi je li točan navod iz iskaza OI da bi optuženik i on bili u kontaktu prije njegovog dolaska na sud, ovaj sud smatra u potpunosti nevažnim za utvrđivanje relevantnih činjenica koje su u ovom postupku bile sporne i koje se odnose na sam predmet ove privatne tužbe.

8. Ocjena dokaza

Sud je iskaze svjedoka RI, UIO, GI i OI cijenio kao istinite. Naime, ovi su svjedoci logično, životno i dosljedno iskazivali o okolnostima koje su im poznate vezano uz predmet ovog kaznenog postupka. U dijelovima u kojima su ovi svjedoci iskazivali o istim činjenicama njihovi iskazi su suglasni, a također su suglasni i materijalnoj dokumentaciji koja je pročitana na ovoj raspravi, a koju je sud cijenio istinitom, i to osobito pročitanim pohvalama na rad privatnog tužitelja, sadržaju spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao i Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, objavljenom demantiju te spornom članku koji je predmet ove tužbe.

Sud iskaz svjedoka VI, a koji je u Ministarstvu obrane radio nešto manje od godine dana kao pomoćnik ministra, nije uzeo kao relevantan za dokazivanje spornih činjenica u ovom kaznenom postupku jer ovaj svjedok o tim relevantnim činjenicama za ovaj postupak nije imao nikakva neposredna saznanja, već je u svom iskazu iznio samo svoj nagađanja i pretpostavke. Ovdje je potrebno napomenuti i kako je iz iskaza ovog svjedoka razvidan animozitet prema svom bivšem radu u Ministarstvu obrane te kolegama, ali i samom privatnom tužitelju, a zbog čega su pretpostavke koje je iznio u odnosu na privatnog tužitelja bile isključivo s negativnim predznakom. Ujedno, potrebno je napomenuti kako je sam MI u iskazu naveo kako je do tog navodnog gubitka Plana obrane Republike Hrvatske došlo prije njegovog dolaska u Ministarstvo, kao i navodnog „pad“ privatnog tužitelja na sigurnosnoj provjeri, dakle, on o tome nema nikakvih neposrednih saznanja.

Sud je obranu optuženog UI cijenio kao neistinitu u dijelu u kojem se obrana odnosi na sporne činjenice ovog kaznenog postupka jer je u tom dijelu obrana neuvjerljiva i nelogična te je protivna ostalim dokazima koji su na raspravi izvedeni. Sud je cijenio kako je ta obrana usmjerena prema otklanjanju kaznene odgovornosti optuženika od sebe, a što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo.

Materijalnu dokumentaciju sud je cijenio kao istinitu, izuzev izvoda iz elektroničke pošte, a u kojoj je kao pošiljatelj naznačen OI s e- mail adrese [adresa elektroničke pošte]. Naime, OI je u svom iskazu izričito negirao da bi to bila njegova e-mail adresa i da bi on bio pošiljatelj te elektroničke pošte.

9. Činjenična utvrđenja

Proanaliziravši i ocijenivši sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti te dovodeći iste u međusobnu svezu te u svezu s obranom optuženika, sud je utvrdio kako je optuženi UI počinio kazneno djelo klevete na način kako je to opisano u izreci ove presude.

Naime, u odnosu na same navode iz privatne tužbe, i to da je ulazak privatnog tužitelja u MORH 2003. obilježen kontraverzom jer da je isti primljen iako je pao na prvoj sigurnosnoj provjeri, zatim navoda da je izbio veliki skandal 2016. kada je privatni tužitelj izgubio Plan obrane RH, ali da iz toga nisu proistekle nikakve posljedice za njega, kao i da je formalno prešao u MVEP, sud je ocijenio da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama te da iste, kao takve mogu štetiti ugledu i časti privatnog tužitelja pa da se iznošenjem ovakvih tvrdnji ostvaruju obilježja kaznenog djela klevete iz članka 149. KZ/11. Budući da su iste tvrdnje iznesene putem portama Max portal te su tako te tvrdnje postale pristupačne većem broju ljudi, to je iznošenjem ovakvih neistinitih činjeničnih tvrdnji ostvaren kvalificirani oblik ovog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. KZ/11.

U konkretnom slučaju, a uzevši u obzir riječi koje je optuženi UI napisao za privatnog tužitelja RI, zatim okolnosti u kojima ih je napisao i kontekst u kojem su napisane, ovaj sud smatra kako riječi koje su činjenično opisane u privatnoj tužbi imaju svojstvo činjeničnih tvrdnji u smislu kaznenog djela klevete iz članka 149. KZ/11. Naime, radi se o tvrdnjama koje sadrže neki događaj, a čija se istinitost, odnosno ne istinitost može utvrditi za sve ljude suglasno.

Pa je tako u odnosu na prvu činjeničnu tvrdnju da je ulazak privatnog tužitelja u MORH 2003. godine obilježen kontraverzom jer da je isti primljen iako je pao na prvoj sigurnosnoj provjeri sud utvrdio da je ista neistinita. Naime, ovdje je potrebno napomenuti kako sama sigurnosna provjera iz 2003., a koja je klasificirani podatak, nije pribavljena jer tako nešto nije niti predlagala obrana te je sud ovu činjeničnu tvrdnju utvrđivao ostalim dokazima izvedenim na raspravi. Pa su tako u postupku ispitani svjedoci te niti jedan od svjedoka u iskazu nije potvrdio da bi kod privatnog tužitelja bile utvrđene bilo kakve sigurnosne prepreke. Sud je navedeno cijenio kao potpuno životno i logično jer da su na strani privatnog tužitelja postojale bilo kakve sigurnosne prepreke, onda privatni tužitelj ne bi uspio obavljati visoko rangirane poslove sve ove godine kako u Republici Hrvatskoj, tako i unutar Europske unije, gdje se vrše i dodatne sigurnosne provjere od strane njihovih ovlaštenih tijela. Time da je ovdje potrebno napomenuti kako je i svjedok GI, a koji je obnašao dužnost ministra u Ministarstvu obrane te je usko surađivao s privatnim tužiteljem jer je privatni tužitelj u vrijeme njegovog mandata prvotno obnašao dužnost načelnika obrambenog sektora, a potom je imenovan i za pomoćnika ministra obrane, u svom iskazu naveo kako mu nije poznato da bi na strani privatnog tužitelja postojale bilo kakve sigurnosne prepreke. Ujedno, svjedok SI je u svom iskazu izričito naveo da je nemoguće da bi netko tko obnaša visoku dužnost u Ministarstvu obrane mogao ostati na svojoj dužnosti da je „pao“ na sigurnosnoj provjeri te da je točno propisano na kojim razinama, odnosno funkcijama, ljudi moraju proći sigurnosnu provjeru. Time da sud ovdje napominje kako je životno i logično da bi u slučaju da su postojale bilo kakve sigurnosne prepreke na strani privatnog tužitelja o tome bio obaviješten GI u trenutku kada je isti kao ministar obrane imenovao privatnog tužitelja kao svog najbližeg suradnika. Dodatno se ističe i kako optuženik u svojoj obrani nije iznio niti jedan podatak o tome odakle je tu navodnu informaciju crpio, koji mu je bio izvor, je li o tome imao kakvu materijalnu dokumentaciju kao potvrdu, odnosno nije iznio niti jedan dokaz koji bi govorio u prilog tome da je on taj podatak dobio i da je imao razloga vjerovati da je podatak točan i vjerodostojan.

Nadalje, utvrđena je kao neistinita činjenična tvrdnja da je izbio veliki skandal 2016. kada je privatni tužitelj izgubio Plan obrane RH. Ovdje je prvenstveno potrebno napomenuti kako je ovaj navod, odnosno navod u bitnome istog sadržaja, već i prethodno bio predmet razmatranja u građanskom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, Pn-1245/2016, i to u odnosu na članak koji je optuženik objavio 2016., dakle četiri godine prije inkriminacije u ovom postupku. U tom građanskom predmetu je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da se radilo o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji. Nadalje, u odnosu na objavu ove informacije u 2016. privatni tužitelj RI je protiv ovdje optuženog UI i tada podigao privatnu tužbu zbog kaznenog djela klevete pred ovim sudom, a u kojem postupku se optuženik ispričao privatnom tužitelju, između ostalog i zbog objave te informacije te je objavio na portalu tekst u kojem je naveo da se radilo o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji. Dakle, pitanje točnosti ove informacije već je i prethodno bilo predmet razmatranja u postupcima pred sudovima. Nadalje, sud je i u ovom postupku na te okolnosti proveo dokaze te je također utvrdio da se tu radilo o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji. Naime, privatni tužitelj je u svom iskazu kategorički negirao da bi tako nešto bilo istina, a što je potvrdio i svjedok GI. Naime, svjedok GI je u svom iskazu jasno naveo kako se za njegovog mandata u Ministarstvu obrane to sigurno nije dogodilo, a da bi mu zasigurno bilo poznato i da je Plan obrane Republike Hrvatske bio izgubljen nakon što je on prestao obnašati tu dužnost. Naime, dodao je kako je gubitak Plana obrane RH praktički nemoguć jer da postoje protokoli za zaštitu tog Plana, kao strateški vrlo važnog dokumenta. Svjedok GI je u iskazu naveo i kako je on na tu temu razgovarao i sa svojim „nasljednikom“, ministrom V, koji mu je potvrdio da to nije istina, a naveo je i kako je Ministarstvo obrane objavio demanti vezano uz tu vijest. Na posebno pitanje optuženika svjedok je jasno naveo i kako njemu nije poznato da bi za vrijeme njegovog mandata Vojno obavještajna sigurnosna agencija vršila bilo istragu vezanu uz nestanak Plana obrane Republike Hrvatske, time da je istaknuo da prema funkciji koju je on tada obnašao, da bi ga morali izvijestiti da su tako nešto u njegovom Ministarstvu istraživali. Slijedom navedenog, niti jedan dokaz koji je izveden na raspravi nije potvrdio da bi ta informacija bila točna. Ovdje je također potrebno napomenuti kako optuženik nije iznio niti jedan navod o tome odakle bi crpio tu informaciju, koji dokaz je prikupio radi utvrđivanja istinitosti te informacije ili barem zbog čega je razumno imao vjerovao da se radi o vjerodostojnom podatku.

Nadalje, ukazala se neistinitom i tvrdnja da je RI formalno prešao u Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, a budući je iz iskaza privatnog tužitelja, ali i ostalih svjedoka ispitanih u ovom postupku nesporno utvrđeno da privatni tužitelj i dalje radi u Ministarstvu obrane te da obnaša dužnost u Bruxellesu. Naime, osim što je o tome iskazivao privatni tužitelj RI te je tu činjeničnu tvrdnju kategorički demantirao, istinitost navedene činjenične tvrdnje ne proizlazi niti iz jednog dokaza izvedenog u ovom postupku.

Nakon što je sud nesporno utvrdio da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama, sud je nesporno utvrdio i kako se radi o činjeničnim tvrdnjama koje su nesporno bile objavljene u članku na web portalu www.maxportal.hr na dan 1. kolovoza 2020. Također, iz materijalne dokumentacije u spisu, a osobito pročitanog Impressuma navedenog portala nadalje nesporno proizlazi da je nakladnik portala www.maxportal.hr društvo Maxportal j.d.o.o., a za koje društvo je optuženik u obrani naveo da mu je on u tom društvu bio odgovorna osoba od samog osnivanja. Osim što je optuženik to potvrdio u svojoj obrani, radi se o podatku koji je i javno dostupan preko sudskog registra trgovačkih društava. Nadalje, kao glavni urednik navedenog portala se u Impressumu u inkriminirano vrijeme navodio upravo optuženi UI.

Sud je nesporno utvrdio i kako je upravo optuženi UI osoba koje je objavila sporni tekst i u istome iznijela te neistinite činjenične tvrdnje. Naime, u potpisu spornog članka na portalu navodilo se da se radi o autoru „Maxportal“, bez navođenja imena i prezimena autora. U svojoj obrani na raspravi optuženik je nastojao od sebe otkloniti kaznenu odgovornost na način da je naveo kako je autor tog članka bio OI, a koja osoba je ispitana u svojstvu svjedoka te je kategorički odbila tu mogućnost te je navedeni svjedok jasno naveo i kako e-mail koji je priložio optuženik nije vjerodostojan, odnosno da nije poslan s njegove e-mail adrese. Osim što je ovaj svjedok jasno negirao da bi on bio autor tog teksta, obrana koju je optuženik iznio u tom smjeru sudu se također ukazala nelogičnom i neživotnom. Naime, optuženik je u obrani naveo kako je on surađivao s OI i kako je on napisao nekoliko članaka za taj portal, no na izričit upit suda naveo je kako on s OI o tome nije sklopio nikakav ugovor o suradnji, a niti mu je za taj posao isplatio bilo kakvu naknadu. Postavlja se logično pitanje koja bi bila korist OI da piše članke za taj portal pa da onda za to niti ne primi nikakvu naknadu, a niti se njegovo ime navodi kao autora tog članka. Dakle, o tome ne postoji nikakav pisani trag. Da je optuženik taj koji je napisao članak ukazuje i to da su u članku navedene činjenične tvrdnje istog sadržaja kao i u tekstovima koje je on osobno objavio i ranijih godina, pa se tako i u članku iz 2016. godine, a koji je nesporno napisao optuženik jer je tamo i naznačen kao autor, a gdje se također spominje da je privatni tužitelj izgubio Plan obrane RH. Dakle, optuženik nije tijekom cijelog postupka predočio sudu niti jedan vjerodostojan ili uvjerljiv dokaz o tome da bi netko drugi bio autor tog teksta. Nuzgredno se spominje i kako je potpuno neuvjerljiv i neživotan i navod iz obrane optuženika o tome da on taj članak nije niti pročitao prije objave. Također, optuženik je u obrani naveo kako svi mediji u Republici Hrvatskoj, pa i on osobno voli imati autore koji su visoko pozicionirani u državi pa onda pišu tekstove koji im daju autoritet. To je kontradiktorno tome da je taj konkretan tekst potpisan na način da je kao autor naznačen upravo Maxportal i nigdje se ne navodi da bi autor teksta bio OI. Pa onda nije jasno kako je tom tekstu autoritet dala osoba koja je tekst napisala, kada autor u tekstu uopće nije javno naveden.

U odnosu na svijest optuženog UI o tome da su inkriminirani mu podaci neistiniti, sud je utvrdio kako iz cjelokupnog dokaznog postupka je i ta svijest nesporno utvrđena. Prvenstveno je potrebno napomenuti, a kao što je to već više puta navedeno u ovom obrazloženju, da je optuženik već i prethodno suđen zbog neistinite objave tvrdnje o tome da je privatni tužitelj izgubio Plan obrane Republike Hrvatske te je i sam prethodno priznao da je taj podatak neistinit. Nadalje, a u odnosu na objavljene tvrdnje o tome da je privatni tužitelj „pao“ na sigurnosnoj provjeri te da je prešao raditi u MVEP optuženik nije sudu iznio niti jedan logičan i životno uvjerljiv navod iz kojeg bi proizlazilo da je on te informacije dobio, da mu je izvor bio vjerodostojan, da ih je provjerio na bilo koji način i da je imao razloga vjerovati da se radi o tvrdnjama koje su točne.

Dakle, optuženi UI je uporan u iznošenju neistinitih činjeničnih tvrdnji na štetu privatnog tužitelja te ga iz doista nepoznatog razloga opetovano spominje u svojim tekstovima, iznoseći pritom o njemu neistinite činjenične tvrdnje koje itekako mogu štetiti časti i ugledu privatnog tužitelja. Naime, činjenične tvrdnje koja su u ovom tekstu objavljene o privatnom tužitelju su podobne da kod svake osobe, pa tako i kod privatnog tužitelja ozbiljno naštete njegovoj časti i ugledu, i to kako u profesionalnom, tako i u privatnom smislu jer se kod čitatelja ostavlja dojam o tome da je privatni tužitelj vrlo neprofesionalna i nesposobna osoba, koja napreduje unutar sustava zbog veza i poznanstva, dakle, na netransparentan i nepravilan način te koja se bavi sumnjivim aktivnostima, a budući da se navodi kako privatni tužitelj nije prošao niti sigurnosnu provjeru. Sve ovo ima još veći značaj kada se uzme u obzir da je privatni tužitelj visoko pozicionirana osoba u Ministarstvu obrane te da obavlja važne funkcije unutar institucija Europske unije. Osim što su ovi navodi podobni da naštete ugledu privatnog tužitelja, itekako su podobni da naštete i ugledu institucija Republike Hrvatske, pa i samoj državi jer kod čitatelja stvaraju dojam i nesposobnosti čelnih tijela koji obavljaju važne funkcije unutar države, do mjere da se navodi i kako je izgubljen jedan od strateški najvažnijih dokumenata za obranu Republike Hrvatske, Plan obrane, a koji bi podatak, da je točan doveo u ozbiljno pitanje i sigurnost obrane države.

Time da je potrebno napomenuti i kako činjenična tvrdnja da je privatni tužitelj izgubio Plan obrane Republike Hrvatske je tvrdnja koju optuženik kroz godine opetovano ponavlja u člancima na svom portalu, do mjere da su ih prenijeli i drugi portali, a te činjenične tvrdnje iznosi i godinama nakon što ih je na portalu demantirao, a time dodatno pokazuje upornost prema tome da svoje čitatelje uvjeri da je to što je izneseno i istinito.

10. Izmjena činjeničnog opisa

Sud je intervenirao u činjenični opis privatne tužbe na način da je iz istog u presudi ispustio riječi „iako nije došao iz vanjskih poslova već i obrambenog sustava nije se pokazao ništa sposobnijim od njegovih prethodnika“, „a ništa bolje se nije iskazao kao pomoćnik ministra obrane“ „ po ustaljenom obrascu Drčina nesposobnost je nagrađena“

Sud je utvrdio kako ovi navodi izneseni u članku nemaju svojstvo činjeničnih tvrdnji, već predstavljaju vrijednosne sudove optuženika, kao autora ovog teksta. Naime, razlika između činjenične tvrdnje i vrijednosnog suda jest da je vrijednosni sud osobna i subjektivna tvrdnja kojom nešto označujemo kao dobro ili loše, pozitivno ili negativno, za razliku od činjeničnih tvrdnji koje u sebi sadrže neki događaj, a čija se istinitost, odnosno ne istinitost može utvrditi za sve ljude suglasno.

Ove tvrdnje koje je optuženik iznio u tekstu, a koje su sud ispustio iz činjeničnog opisa predstavljaju zapravo ocjenu sposobnosti, odnosno nesposobnosti rada privatnog tužitelja iznesene od strane optuženika, a koje predstavljaju zapravo njegovo subjektivno viđenje stvari te one nisu objektivno uvijek jednake za svakog promatrača te se ne mogu za svaku osobu suglasno utvrditi. Naime, optuženik u tekstu nije tvrdio da privatni tužitelj nije pozitivno ocjenjen za svoj rad kao službenik, već je samo iznio tvrdnju da je privatni tužitelj nesposoban. Činjenica da je nečiji rad ocjenjen s najvišom ocjenom unutar njegove institucije, ne mora nužno značiti da će rad te osobe svatko cijeniti uspješnim jer se radi o okolnosti koja ovisi o subjektivnoj ocjeni promatrača i veže se uz neke elemente koji su baš tom promatraču važni.

Dakle, a s obzirom na sadržaj ovih vrijednosnih sudova, jasno je da su isti za privatnog tužitelja bili negativni te bi se njima možebitno ostvarivala obilježja kaznenog djela uvrede iz članka 147. KZ/11, a ne kaznenog djela klevete. No, sud nije mogao izmijeniti činjenični opis privatne tužbe na način da optuženika proglasi krivim i za ovog kazneno djelo uvrede jer bi time prekoračio optužbu i sudio optuženika za dva kaznena djela, umjesto za jedno koje je privatni tužitelj naznačio u privatnoj tužbi.

Tvrdnja iz članka da je privatni tužitelj „otišao na diplomatsku plaću u Bruxelles“ nije utvrđena kao neistinita, odnosno, jasno je kako privatni tužitelj prima veću plaću zbog poslova koje obavlja unutar Europske unije, pa se stoga ova tvrdnja nije ukazala kao neistinita činjenična tvrdnja, neovisno o tome je li se radi o diplomatskoj ili nekoj drugoj vrsti plaće koju privatni tužitelj prima jer je to za treće osobe, kao primatelje te informacije i nevažno. Također, ovdje se ne radi niti o tvrdnji koja bi sama za sebe štetila ugledu ili časti privatnog tužitelja. Sud je stoga i ovu tvrdnju ispustio iz činjeničnog opisa presude.

11. Pravna utvrđenja

Kazneno djelo klevete iz članka 149. KZ/11 čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita, dok je stavkom 2. istog članka propisan kvalificirani oblik djela ako je djelo počinjeno putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba.

12. Krivnja

Uzevši u obzir sve prethodno navedenom sud je utvrdio da je optuženi UI počinio kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11 i to s oblikom krivnje izravnom namjerom prvog stupnja. Dakle, optuženik je bio svjestan obilježja djela i htio ih je ostvariti.

Svijest o protupravnosti nije osporena, a niti je utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga. Ubrojivost optuženika također nije dovedena u pitanje.

13. Zaključak o postojanju kaznenog djela

Slijedom svega prethodno navedenog sud je utvrdio kako je optuženi UI počinio kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 1. i 2. KZ/11 na način da je 1. kolovoza 2020. na web portalu www.maxportal.hr, a kojem je nakladnik, objavio tekst pod naslovom: HV 25 godina nakon Oluje: Može li EI srediti nered koji je ostavio AI“ u kojem je iznio činjenične tvrdnje znajući da su neistinite u cilju povede časti i ugleda privatnog tužitelja, na način da su tvrdnje postale pristupačne većem broju osoba, i to na način da je napisao: - već i njegov ulazak u MORH 2003. godine obilježen je kontraverzom (primljen je iako je pao na prvoj sigurnosnoj provjeri),- veliki skandal izbio je 2016. godine kada je izgubio Plan obrane RH ali iz toga nisu proistekle nikakve posljedice za njega- formalno je prešao u MVEP.

14. Test razmjernosti

Sud je prilikom donošenja presude proveo i test razmjernosti te je utvrdio kako je ovom presudom nesporno došlo do miješanja u slobodu izražavanja, a koja je propisana u članku 10. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (dalje u tekstu Konvencija), a koji propisuje da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, a koja obuhvaća, između ostalog, i slobodu širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

Sud je nadalje utvrdio i kako je to miješanje u slobodu izražavanja bilo predviđeno zakonom u vidu postupanja po privatnoj tužbi podnesenoj zbog kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11.

Utvrđeno je i kako je miješanje služilo legitimnom cilju. Naime, legitimni ciljevi propisani su člankom 10. stavkom 2. Konvencije, a koji stavak propisuje da članak 10. stavak 1. Konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema uvjetima iz stavka 2. tog članka ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“. Upravo zbog toga ostvarivanje slobode izražavanja može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratsko društvu nužni, i to između ostalog i zbog zaštite ugleda ili prava drugih osoba. Dakle, u konkretnom slučaju je miješanje suda u slobodu izražavanja u konkretnom slučaju služilo legitimnom cilju koji se očituje u zaštiti ugleda privatnog tužitelja, ali ugledu države.

Sud je utvrdio i da je ograničavanje slobode izražavanja u konkretnom slučaju bilo nužno u demokratskom društvu. Naime, optuženi UI je u svom članku svjesno i ciljano iznio neistinite podatke koji prvenstveno štete privatnom tužitelju, a koji obnaša važne funkcije kako u Republici Hrvatskoj, tako i unutar Europske unije, i čiji ugled se ovim iznošenjem informacija narušava. Ujedno, osim što se iznošenjem ovakvih informacija od strane optuženika ozbiljno narušava ugled i čast privatnog tužitelja, narušava se i ugledu Republike Hrvatske, a osobito se narušava povjerenje građana u način funkcioniranja državne vlasti, i to posebice glede teme od javnog interesa, kao što je to funkcioniranje i strategija obrane naše države. Iznošenjem ovakvih informacija dobiva se dojam nesposobnosti kako države, tako i djelatnika koji su u važnim institucijama u državi zaposleni. Ujedno, dobiva se dojama i kako ljudi kod kojih postoje ozbiljne sigurnosne zapreke obavljaju visoke funkcije u državi, i to funkcije glede obrane naše države.

15. Odluka o kazni

Odlučujući o izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije optuženom UI za počinjeno kazneno djelo iz članka 149. stavka 1. i 2. KZ/11 ovaj sud je, imajući u vidu okvir za izricanje kazne za ovo kazneno djelo, uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti utvrđene na strani optuženika, prijašnji život optuženika, njegovu raniju neosuđivanost u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela, kao i težinu i društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela.

Olakotnom okolnosti na strani optuženog UI cijenjeno je da je isti prethodno kazneno neosuđivan osoba, da je uredno zaposlen i da svojim radom ostvaruje prihode. Ujedno, sud je uzeo u obzir da se optuženik uredno odazivao na rasprave te da ničime nije opstruirao vođenje ovog kaznenog postupka. Otegotnim je cijenjeno da su na portalu optuženika već i prethodno bili objavljivani članci u kojima su se iznosile neistinite činjenične tvrdnje u odnosu na ovdje privatnog tužitelja te da su se zbog toga vodili parnični postupci protiv nakladnika portala maxportal, a privatnom tužitelju su bile dosuđene odštete, a kao što je to prethodno u presudi i navedeno. Ujedno, protiv optuženika je već i 2017. bila podignuta privatna tužba zbog klevete od strane istog privatnog tužitelja, a u kojem se postupku optuženik ispričao privatnom tužitelju još 2018. i objavio je demanti te je privatni tužitelj zbog toga povukao privatnu tužbu, da bi se nakon dvije godine optuženik ponovno javio u istoj ulozi. Otegotnim je cijenjena dakle upornost optuženika u iznošenju neistinitih činjeničnih tvrdnji u odnosu na privatnog tužitelja. Otegotnim je cijenjeno da je optuženik po struci novinar i da bi kao takav trebao imati pojačanu pažnju i odgovornost kod iznošenja tvrdnji u javnost i paziti da tvrdnje koje iznese budu iznesene objektivno, da su provjerene i utemeljene. Otegotnim je cijenjen i težina tvrdnji koje su objavljene u članku te činjenica da su iste za privatnog tužitelja, po prirodi takve da mogu naštetiti i ugledu države.

Uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti te činjenicu da je za kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11 propisana novčana kazna do 500 dnevnih iznosa, ovaj sud je optuženom UI za počinjeno kazneno djelo izrekao novčanu kaznu od 200 dnevnih iznosa. Pri utvrđivanju visine dnevnog iznosa sud je uzeo u obzir primanja koja je optuženik naznačio u svojim osobnim podacima u visini od 1.200,00 eura te ih je podijelio s brojem 21, kao prosječnim brojem radnih dana u mjesecu te je na taj način utvrdio da je dnevni iznos optuženika 57,14 eura. Kada se pomnoži izrečena kazna od 200 dnevnih iznosa s tako utvrđenim dnevnim iznosom od 57,14 eura, dobije se ukupan iznos novčane kazne od 11.428,00 eura.

Sukladno članku 42. stavku 6. KZ/11 sud je optuženiku odredio da dosuđeni iznos novčane kazne plati obročno u 12 mjeseci. Ujedno, optuženik je ovom presudom upozoren na posljedice ne plaćanja novčane kazne.

Dakle, ocjena suda je da će upravo izrečena novčana kazna postići svrhu kažnjavanja, odnosno utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, utjecati na druge da ne čine kaznena djela kroz svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, a izraziti će i primjerenu društvenu osudu zbog učinjenog kaznenog djela.

16. Objava presude

Sud je ovom presudom, a sukladno članku 151. KZ/11 odredio da će izreka ove presude u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude objaviti o trošku optuženog UI na portalu www.maxportal.hr.

17. Troškovi postupka

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. i 7. ZKP/08, optuženi UI je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500.00 eura (petsto eura). Navedeni trošak je odmjeren uzevši u obzir trajanje ovog postupka te brojnost provedenih radnji u istom, a koja se očituje u brojnim raspravama koje su provedene kako pred ovim, tako i pred prijašnjim raspravnim sucem, a na kojim raspravama su ispitani brojni svjedoci te je pročitana opširna materijalna dokumentacija. Optuženik je obvezan i na plaćanje nužnih izdataka privatnog tužitelja i nužnih izdataka i nagrade njegova opunomoćnika u iznosu koji će se odrediti posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude. Sud je ocijenio kako plaćanjem troškova postupka neće biti ugrožen egzistencija optuženika, a uzevši u obzir da se radi o osobi koja je uredno zaposlena i ostvaruje prihode.

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Sudac:

Olja Krčar Mišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude ovlaštene osobe imaju pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud te za protivnu stranku i branitelja radi ulaganja odgovora, neposredno ili preporučeno putem pošte, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- Privatni tužitelj RI - e-pošta

- Punomoćnik privatnog tužitelja odvjetnica ĐI - e-komunikacija

- Optuženik UI - e-pošta,

- Branitelj odvjetnik Davorin Karačić - e-komunikacija,

- U spis.