REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-235/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Srok Lopar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženog Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1563/2022-29 od 23. prosinca 2024., u sjednici održanoj 1. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje u pobijanom dijelu presuda (točke I.-VII. izreke) i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1563/2022-29 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- u točki I. izreke - utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-155/2007 koji je sklopljen 17. svibnja 2007. između tužitelja i tuženika (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), solemniziran kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem ovjere OV-2881/07 dana 21. svibnja 2007. kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u članku 3. stavku 2. u dijelu koji glasi: „(...) Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan plaćanja. (...)“ te u članku 4. stavku 3. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane,

- u točki II. izreke - naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.156,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, s time što iznosi dospijevaju počevši od 7. rujna 2007. do 15. lipnja 2012., u roku od 15 dana,

- u točki III. izreke - utvrđeno je da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. istog Ugovora o kreditu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % (dvacijelihsedamdesetpet posto) iznosa kredita.“ pa je odlučeno da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane,

- u točki IV. izreke - naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 666,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2007. do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki V. izreke - utvrđeno je da je ništetna odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..“ pa je odlučeno da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane,

- u točki VI. izreke - naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 339,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. lipnja 2012. do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki VII. izreke - naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.064,04 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja, u roku od 15 dana,

- u točki VIII. izreke - odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u točkama I. -VII. izreke te rješenje u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka.

2.1. Ističe da je donošenjem pobijane presude sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) kada je dopustio preinaku tužbe učinjenu u stadiju glavne rasprave bez da je utvrdio je li tužitelj to učinio bez svoje krivnje. Osim toga, smatra da je sud trebao odbiti preinačeni tužbeni zahtjev zbog zastare, jer je preinaka izvršena izvan petogodišnjeg zastarnog roka.

2.2. Prigovara i počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi sa svakim od postavljenih zahtjeva, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

2.3. Smatra da je pobijanom presudom pogrešno odlučeno o prigovoru zastare.

2.4. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Materijalno pravo da je pogrešno primijenjeno i s obzirom na to da učinci ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj. Ističe da nije bilo osnove za odluku niti se iz presude može ispitati iz kojeg su razloga tužitelju zakonske zatezne kamate dosuđene kao da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

2.5. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije niti izveo veliki dio dokaza koje je tuženik predložio pa tako nije prihvatio prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, a niti je dao razloge za odbijanje toga dokaznog prijedloga niti za ocjenu ostale materijalne dokumentacije, zbog čega presudu nije moguće ispitati. Osim toga, presuda da u tom dijelu ne sadrži jasno i valjano obrazloženje razloga ništetnosti. Osporava da bi u tom dijelu bile ispunjene pretpostavke nepoštenosti propisane Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), kao i da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu. Ističe da mu uslijed prijevremene otplate odnosno dospijeća kredita suprotno osnovno ugovorenom roku dospijeća i načinu otplate nastaje šteta i trpi određene troškove pa da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova propisanu Odlukama o naknadama koje vrijede u trenutku prijevremene otplate kredita, a da bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova u trenutku podnošenja zahtjeva od strane tužitelja bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U tom smislu da je predmetna ugovorna odredba u skladu s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

2.6. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita, osporava da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pa je teret dokaza u smislu nepoštenosti bio na tužitelju. Navodi da je u odnosu na test transparentnosti obrazloženje proturječno samo sebi, da je riječ o transparentnoj odredbi te da odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a suprotan zaključak da sud obrazlaže paušalnim i nerazumljivim obrazloženjem. Ističe da prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke nije razmotrio sve važne aspekte razmatranog predmeta, a što upućuje na zaključak o arbitrarnosti, odnosno povredu tuženikova prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske. Ističe da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu prigovora zastare, podvodeći zastarni rok za utuženje tražbine koja se odnosi na naknadu za obradu kredita pod učinke prekida tijeka zastarnog roka podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu.

2.7. Predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 396-155/2007 sklopljenog 17. svibnja 2007. između tuženika, kao davatelja kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, i restitucijski zahtjevi za vraćanje stečenoga bez osnove na temelju tih odredaba, i to:

- odredbe članka 3. stavka 2. i članka 4. stavka 3. kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF), s restitucijskim zahtjevom u iznosu od 7.156,21 eura s pripadajućim zateznim kamata na pojedinačne iznose koji dospijevaju mjesečno,

- odredba članka 5. stavka 2. kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 2,75% iznosa kredita i restitucijski zahtjev po toj osnovi u iznosu od 666,27 eura sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2007. do isplate te

- odredba članka 8. stavka 2. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. i restituciji zahtjev u iznosu od 339,28 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. lipnja 2012. do isplate.

7. Među strankama nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 17. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za adaptaciju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita odnosno uz valutnu klauzulu, da su pritom stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,20% godišnje, promjenjivu sukladno odluci Banke i otplatu u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 568,34 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važeće na dan plaćanja. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti te da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita.

7.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio na temelju tih ništetnih odredaba po pravilima o stjecanju bez osnove prema člancima 1111. i 1115. ZOO-a, a sporna je i osnovanost prigovora zastare.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome:

- da je tužitelj potrošač te da su sredstva kredita korištena za adaptaciju stana za osobne potrebe;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je ugovor s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao najpovoljniji, s naznakom da je najniža kamatna stopa, a ne sjeća se da bi mu banka pojasnila rizike ulaska u taj kreditni odnos;

- da tužitelju nitko nije posebno pojašnjavao koji je smisao naknade za obradu i zatvaranje kredita niti na što se odnose;

- da iz iskaza tužitelja i svjedokinje RV, osobnog bankara, proizlazi da je ugovor sastavljen na tipskom obrascu i da nije bilo mogućnosti pregovora o odredbama kredita;

- da je sud u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli vezan odlukom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14);

- da tuženik kao banka nije dokazao da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutnu klauzulu u CHF na temelju kojih bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti;

- da osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1 ZZP/03, a posljedično tome da je osnovan i zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju te ništetne ugovorne odredbe;

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastara teče od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu;

- da visina tužbenog zahtjeva za vraćanje iznosa kojega je tuženik naplatio na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, na čiji matematički izračun stranke nisu imali primjedbi te ga i sud prihvaća;

- da su ništetne i odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu (kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva) i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu (koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita), jer se radi o standardnim stipulacijama ugovora o kojima se nije pregovaralo, a iz sadržaja ugovora nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva te koje je troškove tuženik njome uopće pokrivao, niti je tuženik to dokazao, a tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti su precizirani i određeni eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje ugovorenom jednokratnom naknadom za prijevremenu otplatu kredita pa navedene ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što znači da su u smislu odredbe članka 81. ZZP/03 nepoštene te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne;

- da je osnovan i restitucijski zahtjev za vraćanje naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 666,27 eura koju je tuženik naplatio prilikom plasmana kredita 25. svibnja 2007. te za vraćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 339,28 eura koju je tuženik naplatio 14. lipnja 2012.;

- da osnovanost zahtjeva za vraćanje iznosa od 7.156,21 eura kojega je tuženik naplatio na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u razdoblju od rujna 2007. do lipnja 2012. proizlazi iz odredbe članka 323. stavka 1 ZOO-a;

- da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti zatezne kamate od dana stjecanja na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a.

9. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a).

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost. Prvostupanjski sud je jasno naveo da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja tuženika kao nepoštenog stjecatelja, a činjenica tuženikovog nepoštenja proizlazi iz preostalog sadržaja pobijane odluke odnosno odluke iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača na kojoj se pobijana odluka (u odnosu na valutnu klauzulu) temelji.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojega tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, unatoč činjenici što je sud prvog stupnja propustio obrazložiti razloge odbijanja tuženikovih dokaznih prijedloga u odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita.

11.1. Naime, u skladu s odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Tuženik je u tijeku postupka samo općenito navodio da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu. Međutim, te tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Prema mišljenju ovog suda, dokazivanje troška financiranja te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore s takvom klauzulom pa, kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, prvostupanjski sud nije bio dužan provesti predloženi dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

12. Pobijanim rješenjem je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom od 13. lipnja 2024., nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, pozivom na odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a. Tim je podneskom tužitelj smanjio ukupni tužbeni zahtjev, a zatezne kamate na pojedine iznose utužio od kasnijeg datuma u odnosu na one iz tužbe (u tom dijelu ne bi se radilo o preinaci već o djelomičnom povlačenju tužbe), ali je ipak povećao pojedine mjesečne iznose od kojih teku zatezne kamate pa se u tom smislu može prihvatiti da je riječ o preinaci tužbe.

12.1. Prema članku 190. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (stavak 1.), a iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.), s time što je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3.).

12.2. Ovaj sud podržava zaključak suda prvog stupnja da su za preinaku bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a, jer kada je sud prema odredbi članka 250. ZPP-a proveo vještačenje nalazeći da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, ne može se zaključiti da bi na strani tužitelja postojala krivnja što odmah nije postavio konačni tužbeni zahtjev budući da niti on do zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja nije znao ili mogao znati sve pravno relevantne okolnosti za određivanje visine svog zahtjeva. Procesni institut zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka postoji u Zakonu zbog procesne discipline stranaka. Kada je do preinake tužbe došlo nakon provedenog vještačenja bilo bi previše formalistički i otegotno za tužitelja u smislu pristupa sudu kada za preinačeni dio zahtjeva sud ne bi dozvolio preinaku tužbe pogotovo što se radi o tzv. nepravoj preinaci (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-711/2023-2 od 5. lipnja 2024.). Stoga je odluka iz rješenja pravilna.

13. Prvostupanjski sud nije počinio ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe člana 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

14. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

U odnosu na valutnu klauzulu

15. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

16. U odnosu na žalbene razloge tuženika glede zaključaka prvostupanjskog suda u vezi s ništetnošću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koji su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredaba svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

17. Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i tužitelja), zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09., dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

18. Kraj takvog pravomoćnog utvrđenja, u pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme pokretanja postupka vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18.1. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, što tuženik u ovom postupku nije dokazao.

19. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1111. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, budući da je na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženik naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, u presuđenom novčanom iznosu, pa je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

U odnosu na naknadu za obradu kredita

20. Ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da se radilo o tipskom ugovoru, jer to jasno proizlazi iz iskaza svjedokinje RV koja je kao osobni bankar sklapala ugovor u ime banke. Prihvaća se i utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo, jer i to proizlazi osim iz iskaza tužitelja i svjedokinje PV, i iz iskaza svjedokinje RV. Pritom je sud opravdano otklonio iskaz ove svjedokinje da se moglo raspravljati o visini ove naknade, jer iz nijednog drugog dokaza ne proizlazi da je tužitelju pružena mogućnost pregovarati o toj ugovornoj odredbi pa je ta tvrdnja nelogična i nedokazana.

21. Protivno žalbenim navodima, suda prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice za provođenje testa poštenosti vezano za ugovorenu naknadu za obradu kredita u visini 2,75% odobrenog iznosa kredita na temelju odgovarajućih odredaba ZZP/03.

22. Iz prethodno citiranih odredaba ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene.

22.1. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Iako je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22.2. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao banka vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

23. U skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

24. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja značajne neravnoteže, odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02. i 141/06.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. Osim toga, s obzirom na sadržaj odredbe članka 83. ZZP/03, ovaj sud primjećuje da se tužitelj obvezao snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog (članak 5. stavak 3. Ugovora). Kao što je prethodno utvrđeno, predmetni ugovor sadrži i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak, a sadrži i odredbu o jednostranoj promjeni kamate stope za koju je u kolektivnom sporu također utvrđeno da je ništetna (iako nije bila predmet ove parnice).

27. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe, valja zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. I Sud Europske unije je u presudi od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

29. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita utvrdio ništetnom.

30. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, pobijanom presudom je pravilnom primjenom odredaba članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a odlučeno i o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanog iznosa primljenog na ime naknade za obradu kredita, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita

31. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sporno je i dalje je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo te je li tuženik doista pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje i koliko ta šteta iznosi odnosno je li to tuženik u parnici dokazao, kao i je li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

32. Prvostupanjski je sud o tim spornim pitanjima, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, proveo odgovarajući dokazni postupak te pravilnom ocjenom dokaza našao utvrđenima činjenice zbog kojih se odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu smatra nepoštenom pa time i ništetnom.

32.1. Iz isprava i izvedenih dokaza u spisu naime proizlazi kako odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez naznake bilo kojega parametra iz kojega bi se moglo zaključiti koliko ta naknada iznosi i na što se točno odnosi, nije ni jasna ni lako razumljiva pa je dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena.

32.2. Proizlazi i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik to nije dokazao a na njemu je bio teret dokazivanja s obzirom na to da je odredba nesporno sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao kreditora i trgovca.

32.3. Kad se uzmu u obzir i sve druge okolnosti, uključujući i visinu koja tužitelju nije bila poznata, jasno je i da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

33. Treba naglasiti i kako se ne radi o odredbi koja predstavlja zakonsku ili dispozitivnu pravnu normu.

33.1. Prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

33.2. Odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o odredbama prisilne naravi pa je stoga isključena primjena načela slobode ugovaranja (dispozitivnosti). Iz navedenog razloga tuženik nije mogao ugovorom o kreditu odrediti drukčije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita od onih propisanih prisilnim propisom.

34. Prema odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi).

34.1. Tuženik međutim u ovom postupku to nije dokazao odnosno nije dokazao koliko bi iznosila eventualna stvarna šteta zbog prijevremene otplate kredita. On tvrdi da ugovorena naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita a koji nisu povezani s budućim nedospjelim kamatama. Štetu obrazlaže tvrdnjom da u slučaju prijevremene otplate kredita on nema mogućnost prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja te je prisiljen do njihova dospijeća plaćati kamate po ugovorenoj kamatnoj stopi tako da trpi štetu u vidu negativnih kamata koje plaća na prijevremeno zaprimljena novčana sredstva koja nije mogao dalje plasirati na tržište zbog hiperlikvidnosti pa ih je bio prisiljen oročiti kod Citibank ili Deutsche Bank. Međutim, kako je već istaknuto, dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženiku nastala stvarna šteta.

34.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i sada u žalbi iznio i tvrdnju da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, jer banke novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, a ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit ponovno plasirati u obliku kredita niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima tada banka i u tom smislu trpi štetu. Međutim, time tuženik zapravo tvrdi da je pretrpio štetu u vidu nemogućnosti uračunavanja kamata za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, a naplata te štete protivna je kogentnoj odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a.

35. S time u vezi upućuje se i na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. odbio ustavnu tužbu protiv te odluke.

36. U svakom slučaju ostaje kao odlučna činjenica da je iz razloga propisanih u odredbama članaka 81. do 87. ZZP/03 sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i ništetna pa i u slučaju ako bi se radilo o ugovorenoj visini štete jer bi iz istih razloga i takva ugovorna odredba bila nepoštena pa time i ništetna jer ne bi bila jasna ni razumljiva a unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo i koja je svakako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

37. Ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije iznosa od 339,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz članka 323. ZOO-a.

Tijek zateznih kamata

38. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj po svim utuženim osnovama i kao takav je na utužene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora odgovaran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredaba koje je nametnuo tužitelju bez pregovaranja, te je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što n a temelju tako ugovorenih odredaba bude primio ne pripada. Slijedom navedenog, neosnovani su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika.

Prigovor zastare

39. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare, iako je propustio obrazložiti (ne)osnovanost toga prigovora u odnosu na restitucijske zahtjeve za vraćanje isplaćenog po osnovi naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

39.1. Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja ove tužbe s restitucijskim zahtjevom 25. studenoga 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovan. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

39.2. U odnosu na preostala dva zahtjeva tražbina tužitelja također nije zastarjela, jer zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. Su-IV-47/2020-2). Navedeno je posljedica činjenice da se prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tek je u ovom postupku utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba. Imajući na umu da su zahtjevi za isplatu podneseni prije nego što je odluka za utvrđenje ništetnosti postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tih zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije bio niti počeo teći.

39.3. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, i u prethodno navedenoj presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

39.4. U odnosu na preinačeni dio tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe, a ne tek preinačenjem tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5.

40. U dijelu odluke o parničnim troškovima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a obvezao tuženika na naknadu parničnih troškova tužitelju.

41. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. stavku 1. ZPP-a.

42. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 1. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus