REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-247/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7373/2021-23 od 27. studenoga 2024., u sjednici održanoj 1. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7373/2021-23 od 27. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.234,70 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem počevši od 1. studenoga 2008. do zaključno 1. listopada 2013., do isplate (točka I. izreke), kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 1.756,77 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. studenoga 2024. do isplate (točka II. izreke), u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njene navode i dokazne prijedloge, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Ističe da obrazloženje pobijane odluke nije sastavljeno u skladu s člankom 338. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), čime da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, a što je rezultiralo arbitrarnom presudom. Prigovara i počinjenoj apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe da u postupku kolektivne zaštite, s obzirom na njezin apstraktni i preventivni karakter, nije mogla dokazivati da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu, što da isključuje pretpostavku ništetnosti, pa da joj je dokazivanje te činjenice trebalo dopustiti u ovom postupku. Navodi da se sud uopće nije očitovao u vezi s istaknutim prigovorom zastare. Prigovara da prvostupanjski sud nije otklonio primjedbe na provedeno financijsko vještačenje da vještak nije uzeo u obzir manje plaćene anuitete te da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s negativnim tečajnim razlikama. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., dalje: ZZP/14) polazeći od shvaćanja da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, posljedično čemu nije utvrđivao okolnosti vezane za odluku o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Smatra nejasnim iz kojih dokaza sud izvodi zaključak da tuženica za plasiranje kredita nije imala niti je morala imati niti jedan jedini franak ili bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstava koja je dala tužitelju (kune) povukla iz depozita građana kojima je raspolagala, jer da je netočan i nevezan za konkretan spor. Budući da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, stajališta je da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) sud morao odbiti tužbeni zahtjev. Smatra da je sud pogrešno primijenio članak 1115. ZOO-a, jer da ju se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem budući da nije mogla utjecati na tečaj CHF. Ističe da je sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona. Osporava i odluku o troškovima postupka, a posebno činjenicu da su tužitelju sve poduzete radnje obračunate prema vrijednosti boda od 2,00 eura protivno zabrani retroaktivnosti koja je propisana člankom 90. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu troškova cjelokupnog postupka tuženici ili podredno ukinuti pobijanu presudu.

3. Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 6. rujna 2006. između tuženice, kao davateljice kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF), u iznosu od 4.234,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

7. Među strankama nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 6. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 628-50-3646875, kojim je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 35.025,55 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, na rok otplate od 7 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20%, koja je promjenjiva, a kojega se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporna je i činjenica da je tijekom otplate kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF te da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

7.1. Sporno je, je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženica od njega naplatila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove prema člancima 1111. i 1115. ZOO-a. Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 4.234,70 eura, koji je utvrđen financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Odluku temelji na odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 118. ZZP/14 te člancima 1111. i 1115. ZOO-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je donesena odluka u osnovi pravilna i zakonita.

10. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kada se u pobijanoj odluci nije očitovao o prigovoru zastare kojega je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu. Međutim, tu je bitnu povredu otklonio ovaj sud na temelju članka 373.a stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. istog članka ZPP-a budući da je bitne činjenice za odluku o prigovoru zastare moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. U preostalom dijelu odluka sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

10.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP-a budući da je obrazloženje pobijane odluke sastavljeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

10.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe člana 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

11. Ovaj sud u osnovi prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom odlučnom činjeničnom stanju.

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan izravan učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica, u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12.2. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (članka 87. ZZP/03).

12.3. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12.4. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud izveo je dokaz saslušanjem tužitelja, čiji je iskaz u cijelosti prihvatio i na temelju kojeg je utvrdio da je kreditom financirao kupnju vozila za osobne potrebe, da je ugovor bio unaprijed pripremljen pa nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba te da nije bio upozoren na rizik valutne klauzule u CHF već mu je taj kredit prezentiran kao najpovoljniji. Tuženica u žalbi određeno ne navodi koje je dokaze sud prvog stupnja propustio izvesti, a kojima bi dokazala da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora. Proizlazi stoga da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogla dokazivati u ovom sporu vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. Činjenica da je tužitelj eventualno i imao mogućnost izbora valute uz koju će biti vezana otplata kredita ne upućuje na zaključak o mogućnosti pregovaranja u vezi konkretnog ugovora o kreditu, onoga s valutnom klauzulom u CHF.

12.5. U takvim okolnostima neodlučno je na čemu sud temelji zaključak iznesen u pobijanoj presudi (koji se osporava žalbom) da tuženica za plasiranje ovog kredita nije imala niti je morala imati niti jedan jedini franak ili bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dala tužitelju (kune) povukla iz depozita građana kojima je raspolagala.

13. Neosnovano je tuženičino pozivanje na odredbe ZID ZPK/15 budući da se u ovom predmetu ne radi o konvertiranom kreditu.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključujući da je na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao davateljice kredita, tuženica ništenom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužitelju.

15. Tuženica neosnovano prigovara i da prvostupanjski nije otklonio prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Iz provedenog postupka i donesene odluke proizlazi da je financijski vještak izradio nalaz i mišljenje prema nalogu suda. Taj je nalog, i po shvaćanju ovog suda, pravilan. Naime, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, tužitelju pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena, budući da se ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ima načelno smatrati kao da nikada nije postojala.

15.1. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje: VSRH, u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna a tužitelja nije upozorila na rizik ugovaranja takve valutne klauzule pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

17. Neosnovano je pozivanje tuženice na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO-a koja predviđa mogućnost osnaženja ništetnosti ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženicom i drugim bankama), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (tako i VSRH u presudi broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

18. Tuženičin prigovor zastare – u odnosu na kojega je sud propustio dati obrazloženje, ali je taj propust ovaj sud otklonio na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. istog članka ZPP-a – nije osnovan.

18.1. Naime, u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

18.2. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

18.3. U vezi s ovim pitanjem treba cijeniti da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18.4. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

18.5. Od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 18. rujna 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijeva ova tražbina prema članku 225. ZOO-a pa je iz navedenog razloga prigovor zastare neosnovan.

19. U dijelu odluke o parničnim troškovima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a obvezao tuženicu na naknadu parničnih troškova tužitelju.

19.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odluku o visini troškova zastupanja za sve poduzete parnične radnje utemeljio na odredbi tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa), koja je stupila na snagu 25. studenoga 2023. i kojom je određena vrijednost boda od 2,00 eura, neovisno o činjenici što su određene radnje poduzimane i za važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje: Odvjetnička tarifa iz 2012.). Prema Odvjetničkoj tarifi iz 2012. vrijednost boda iznosila je 10,00 kuna, a povećana je na 15,00 kuna Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22.) koja je stupila na snagu 5. studenoga 2022. i primjenjivala se do stupanja na snagu Odvjetničke tarife iz 2023. Naime, odredbom tbr. 52. stavka 3. Odvjetničke tarife iz 2023. propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a to je u konkretnom slučaju upravo Odvjetnička tarifa iz 2023.

19.2. Tuženica neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa protivnoj članku 90. stavku 4. Ustava, budući da se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka prema uspjehu u sporu. Istovjetno pravno shvaćanje u vezi s primjenom Odvjetničke tarife zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju odluka, npr. u rješenju poslovni broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024. U međuvremenu je i Visoki upravni sud presudom poslovni broj: Usoz- 55/2024-21 od 18. srpnja 2025. odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavak 3. Odvjetničke tarife sa shvaćanjem da je navedena odredba prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava, da je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja pa da prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju te da se predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi-retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 3. ZPP-a.

21. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njen zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 1. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus